Kolumne

Komentari 107

Što znači Milanovićeva izjava da on "nije euroentuzijast"?

Što znači Milanovićeva izjava da on "nije euroentuzijast"?

Svojom izjavom premijer je iznenadio samo one koji dosad nisu primijetili da je on već mjesecima, od ulaska u članstvo, u "hladnom ratu" s Bruxellesom i Europom.

"Ja sam euroentuzijast. Po mome mišljenju, kad si u Poljskoj protiv europske integracije – mora da si idiot", Adam Michnik, poljski novinar i disident.

"Nisam euroentuzijast", izjavio je premijer Zoran Milanović na jučerašnjoj press konferenciji. "Ali volim Europsku uniju".

Možda to nekome zvuči kao kontradikcija, ali ne mora biti. Ako se entuzijazam definira kao "nekritičko oduševljenje", onda naš premijer želi reći da dijeli "kritičko oduševljenje" Europom ili Europskom unijom, svejedno.

Sva sreća da je tako. 

Premijer turist

Jer to što nije euroentuzijast sada mu omogućuje da bude vjerojatno jedini premijer u Europi - a sigurno jedini iz ekonomski najugroženijih europskih zemalja - koji odlazi na dvotjedno putovanje na drugi kraj svijeta. Jer se to navodno mora. Jer je i Franjo Tuđman bio. "Volio bih ići kao turist", veli Milanović, "ali to nažalost nije moguće". 

Pa će zato ići kao premijer.

Ipak, svojim usputnim priznanjem kako "nije euroentuzijast" Milanović nije samo iznenadio sve one koji su ga dosad smatrali upravo zagriženim eurofilom i euroentuzijastom, diplomatom sa stažem u Bruxellesu i s ambicijom da se jednog dana tamo vrati u svojstvu povjerenika. 

Nekim tko bezrezervno dijeli i gorljivo promovira europske vrijednosti, europska pravila, europske norme.

Iznenadio je i sve one koji su iz njegovih nedavnih izjava i poteza zaključili kako je on zapravo u privatnom ratu s Europskom unijom. Pa im stoga izjava da nije euroentuzijast zvuči gotovo kao "understatement". 

Ne rezovima

Evo, baš jučer poslao je prkosnu poruku Bruxellesu da hrvatska Vlada neće dopustiti da se radikalnim rezovima uništi ono malo što imamo. "Nećemo biti Grčka", kazao je premijer.

Par tjedana ranije, iz uzavrelog Mostara je optužio Europsku uniju, odnosno Europu, da je kriva što se Bosna i Hercegovina našla u beznađu i na rubu novog sukoba , zamjerivši joj što odgađa rješenja o budućnosti te zemlje. 

Njegov prijedlog da se BiH zaobilaznim putem približi Uniji, u Bruxellesu su ocijenili "čudnim i neizvedivim".

Prije toga, na kraju službenog posjeta Albaniji, Milanović je opalio šamar Bruxellesu ustvrdivši kako "ne smatra pravednim da je Srbija počela pregovore za članstvo u EU, a Albanija nije".

Prije pola godine, zamjerio je Europskoj komisiji zato što nije dala javnu podršku hrvatskoj Vladi prilikom postavljanja dvojezičnih ploča u Vukovaru i sukoba sa stožeraškim skupinama.

Rat oko Perkovića

Tjednima je ratovao s povjerenicom Viviane Reding, vodio šestomjesečni rat s Europskom komisijom oko "lexa Perković", narušavao ugled novoprimljene članice EU i koketirao čak i sa EU sankcijama, da bi otada sve poprimilo dimenzije Milanovićeva "hladni rat" s Europskom unijom.

Prvo je izbjegavao poštivati potpisano u pregovorima s EU, sada se opire diktatu u vezi prekomjernog deficita. Zahtijeva intervenciju Bruxellesa kad mu to politički treba (kao u Vukovaru, odbija intervenciju Bruxellesa kad mu to politički ne odgovara (državni proračun, lex Perković). A pritom koristi svaku priliku da pošalje Europi neku packu ili kritiku.

Čak i onda kad se to Hrvatske izravno ne tiče. Pa čak i kad joj, kao u slučaju Srbije, nanosi izravnu štetu.

Zato se čini da je Milanović još bio blag kad je priznao da "nije euroentuzijast". Neki bi mogli pomisliti da je euroskeptik. Ili nedajbože, eurofob. 

Kod tog kritičkog odnosa prema EU, kod slanja prkosnih poruka kako "Hrvatska nije ptičji rezervat" i da će se boriti za svoja prava i svoje zakone, problem nastaje kad Milanović na koncu ipak popusti pod pritiskom EU. I primjerice, izmijeni Zakon o uhidbenom nalogu. Ili prihvati sugestije Europske komisije oko procedure prekomjernog deficita.

Milanović pokazuje da ima kičmu sve dok mu teret ne postane neizdrživ.

Europsko ponašanje

On bi slijedio europska pravila, ali donekle. Poštivao preuzete obveze, ali do određene mjere. Slušao bi sugestije, ali samo one koje mu idu u korist. Njegovao bi samostalnost, ali tražio podršku Bruxellesa u ratu s HDZ-om. 

A nakon što popusti Europskoj komisiji, kao u slučaju Perković, iskali svu frustraciju na domaćem pravosuđu i sudstvu. Baš kao što to priliči osobi koja "nije euroentuzijast".

Uglavnom, za Hrvatsku bi bilo puno korisnije kad bi Milanović iskoristio svoju premijersku dužnost da s malo više entuzijazma implementira europske norme ponašanja: od poštivanja trodiobe vlasti, preko vladavine prava i zakona, do samog odnosa prema funkciji koju obavlja, prema biračima i svim građanima.

Ili makar da se s malo više entuzijazma, europskog ili nekog drugog, prihvati vođenja svoje Vlade. 

Tomislava Klauškog pratite i na Facebooku