U Zagrebu za deset kuna dobijete srednji prst Machada protiv "nekih" Norvežana, u Splitu za sto kuna dobijete golčine poput one Balićeve. I sad netko priča o cijeni...
Svašta možete čuti o europskoj sezoni Hajduka kad ste u Zagrebu. Većinu je najčešće bolje ni ne komentirati, ali doista para uši kad netko postavi pitanje u stilu: “Pa zar ih nije sram staviti ulaznice za neke tamo Slovence i Norvežane na 80, 100 i 120 kuna?”.
Više je razloga za to. Nećemo ulaziti uopće u neku romantiku i one parole da “tuđi čovik nikad neće znati”, to je potpuno nepotrebno za ovu priču.
Bitnije je da je Dinamo navikao svoj navijački puk na ulaznice od 10, 20 i 30 kuna, što je bila tarifa koju je desetak tisuća gledatelja platilo za utakmicu s onim drugim Norvežanima u utorak.
I što su dobili za tu cijenu? U najboljem slučaju samo razočaranje. U gorem slučaju prehladu, čir na želucu i poneku sijedu u kosi, a šlag na torti bio je srednji prst čovjeka koji u džep mjesečno spremi 320 tisuća kuna. Dizanje navijačkih živaca uključeno je u tu cijenu. Pa ni ne čudi što se nikom više ne ide na Dinamo, sve i da Machado cijelu sljedeću plaću potroši na to da kupi 16 tisuća ulaznica i podijeli ih za posljednje pretkolo Lige prvaka. Ne vrijedi to. Nitko ne želi gledati kako se Portugalac ruga s klubom uz koji su odrastali i za čije su uspjehe živjeli.
S druge strane, nijedan igrač Hajduka ne bi mogao sa svojim primanjima kupiti 16 tisuća ulaznica za Poljud, ni u teoriji. Ne samo zato što ne zarađuje ni izbliza toliko, nego i zato što i na ovim cijenama - u prosjeku pet puta višim nego za Dinamo - Splićani čekaju u redovima i guraju se na tribine u tolikom broju da opet ne vidite one prolaze na istočnoj tribini. No ovaj put nije stvar samo u euforiji, kao otprilike svakog srpnja.
Ovaj put Hajdukovi gledatelji dobiju ono za što su platili ulaznicu. Dobiju slobodnjak Mije Caktaša, šest komada protiv Estonaca, dobiju bombetinu Jeffersona protiv Slovenaca i na kraju najveći poklon od svih. No Balić, no party - pa i Andrija ucilja rašlje Norvežana, a i Tomislav Kiš uvijek nekako bude na pravome mjestu u pravo vrijeme, za onaj posebni gušt kad stadionom odzvanja KIŠ! KIŠ! KIŠ!, a iste su i tekstualne poruke koje razmjenjuju oni koji nisu uspjeli ući na stadion.
Ali i takvi barem znaju pravi odgovor na ono pitanje s početka teksta. Ne stavlja se cijena ulaznica za neke tamo Slovence i Norvežane. Stavlja se za Buriće, Baliće, Caktaše, Vlašiće, Kiševe, Žefove, Zolje i ostale. A za njih se, bogami, to isplati.
