Šutnja je zlato, učili su nas cijeli život. Signalizirali su nam roditelji prstom preko usana s druge strane stola i stavljali nam ruke preko usta prije nego se izletimo s nečim nepotrebnim, u nadi da će uroditi plodom ili da će moći tako zauvijek. A lista tog nepotrebnog seže odavde pa do ruba svemira.

Pritom vjerujem da nam nisu ciljano rezali krila kad su nas učili kako je nerijetko pametnije prešutjeti, već je to bio samo njihov način brige za nas i ostaci iz nekih drugih vremena i sistema. Možda pomalo i vjerovanje kako ćemo kroz život lakše i bezbolnije pognute glave i u tišini i sasvim sigurno briga da ne bi baš mi bili oni glasni, grlati, „uvijek kontra“, oni prvi na jeziku, prvi na udaru… S jedne strane da ne bi bili oni koji otvoreno pričaju o svojoj ranjivosti, problemima, bolima, ili pak s druge strane prvaci na ljestvici visokog hormona stresa i prvi u redu za kakvu boleštinu koju će nam taj stres neminovno prije ili kasnije servirati. Strah da ne bi baš mi bili onaj Don Quijote koji se bori s vjetrenjačama i onaj koji je na vjetrometini prvi dok mu ostali kao drže leđa zaklonjeni na sigurnoj udaljenosti.

Šuti i ne odgovaraj starijima.

Šuti kada te netko povrijedi.

Šuti kad te boli.

Šuti kad nisi u pravu i onda kad jesi u pravu, tad pogotovo šuti.

Šuti i ne suprotstavljaj se nadređenima.

Šuti kad si u problemu, sramota je.

Šuti kad te slome, jer progovoriš li o tome, to je kao da su te slomili duplo.

Osim kad nije.

Osim kad je miljama daleko od toga. Osim kad nas jede iznutra jer smo se povukli u nju u trenutku kad smo trebali vrištati najglasnije što možemo.

Ne znam jesu li odgojne metode mojih roditelja zakazale ili ni oni sami nisu vjerovali u tu šutnju koju su znali propagirati pod poželjni obrazac ponašanja… ali nije im upalilo. Vjerujem da moja mama i danas prije svakog mog teksta u kojem se odlučim ogoliti do kraja, rasuti javno i viknuti glasno, udahne duboko i pomoli se Onome Gore za moju umjerenost, samokontrolu i ostale uljepšane nazive za šutnju i papučarstvo.

Što sam prokljuvila da su nas lagali kad su nas uvjeravali kako je šutnja zlato. Vjerojatno za naše dobro, ali i dalje su lagali. Lagali su nas kad su nas uvjeravali kako pametni šute, dok budale okolo vrište. Više je pogrešnog proizašlo iz naše šutnje nego iz usta svih budala ovog svijeta. Lagali su nas kad su nas uvjeravali kako sve ono što prešutimo ulazi u kategoriju onoga što se nije ni dogodilo. Itekako se dogodilo, a našom šutnjom i guranjem pod tepih postaje samo još strašnije.

Kreni od malih, svakodnevnih stvari. Nemoj prešutjeti frizerki kad si nezadovoljna frizurom, a poslije plakati na telefon frendici koja ti baš nikako ne može pomoći u toj situaciji, prekini šutnju tamo gdje to može uroditi plodom. Nemoj šutjeti o svojim problemima, jer istina je da sa svakom izgovorenom riječju taj problem postaje malo manji i potencijalno bliži rješenju. Nemoj sam u tišini prolaziti kroz svoje tuge, to nije nikakav dokaz hrabrosti i junaštva, već čiste gluposti, dok god imaš prijatelje udaljene od sebe nekoliko klikova po mobitelu ili nekoliko minuta vožnje, koji će iznijeti to tvoje sranje skupa s tobom.

Nauči izgovarati stvari poput „nisam dobro“. Tako, riječima, ne odlascima, povlačenjima i ostalim tajnim znakovima upućenima nikome. Digni glavu i suprotstavi se kad si u pravu, ma sve da je s druge strane gospodar svemira osobno. Suprotstavi se i ako nisi u pravu, a misliš da jesi, ljudski je griješiti i poslije ćeš se lakše nositi s činjenicom da si pogriješio nego da si bio papak koji je prešutio. Prekini šutnju kad vidiš i osjetiš nešto krivo, nemoj da te obeshrabri misao da si sam, jedan i premalen za učiniti promjenu. Ok, činjenica je da sam sigurno ne možeš mijenjati svijet, ali je i velika šansa da ćeš maleni ti pokrenuti malene druge, a puno malenih mogu učiniti puno toga, pa i izbaciti svijet iz uobičajene rotacije ako treba.

Najgora moguća posljedica je da doguramo do kraja svog puta znajući da nismo glasa pustili.

Zato nemoj šutjeti u životu, spuštati glavu i računati na to da će tvoje borbe izboriti netko drugi.

Zavrišti kad treba.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorici:

Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku. 

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.