Da, razum je znao da postoje parovi koji godinama pokušavaju. Da razum je znao da je u današnje vrijeme popis raznih komplikacija koje se javljaju sve veći i veći i da je zapravo postala prava lutrija kad taj cijeli proces prođe bez ikakvih problema.

Pa opet ludo srce je duboko uvjereno da je baš ono taj sretnik koji će proći bez ikakve ogrebotine na svom nadobudnom postojanju. Ponavlja sve one rečenice tipa; To se dešava drugima, ne meni. Ne razmišljaj o mogućim komplikacijama jer ćeš ih tako samo privući, natjerati ih da se zbilja dogode. Pa ga poslušaš. I onda usprkos silnom entuzijazmu, pozitivi, dobiješ prvu pljusku, pa drugu, treću…

Odjednom si zbunjen, zatečen, ljutit, pa zamjeraš, patiš, ne vjeruješ, proklinješ život, sudbinu. Druge sretnike promatraš sa zavišću, pa se gadiš sam sebi jer je osjećaš, jer si svjestan da ti drugi nisu nimalo krivi za tvoje stanje.

Brzinom na kojoj bi nam i najveći maratonac zavidio stvorimo krug negativnih emocija i sve što činimo i govorimo potječe od njih i u jednom trenutku odustajanje se čini kao jedan sasvim prirodan, čak milosrdan korak. Donese spas, a spisak opravdanja raste paralelno s osjećajem krivnje.

Poznato?

Zašto je to tako, zaista ne znam. Nesvjesni dio nas kao da se potajno nada da će logika baš u našem slučaju zakazati i servirati nam lagodan život bez po muke.

Osobno, nisam nestrpljiva osoba, na svjesnoj razini nikada od svojih želja i planova nisam očekivala uspjeh preko noći. Pa opet sam više nego jedanput bila razočarana tempom kojim su se neke stvari razvijale. Ponekad sam gubila volju, ponekad bi me povremeno obuzeo val ravnodušnosti, ponekad bi mislila da je sve kako treba, a ponekad bi jednostavno odustala. Prečesto zapravo. Obično u onom trenutku kad sam trebala stisnuti zube i gurati do kraja, onom trenutku kad izgleda da je sve protiv nas. Pognute glave pokupimo krhotine svog ega i vratimo se nazad na početak. Na onu točku s koje nijemo promatramo svijet, shrvani razočaranjem, frustrirani, jadikujući kako život nije fer.

Mi ljudi smo baš zanimljiva vrsta. Sve bi kategorizirali, upakirali, etiketirali i distribuirali na pomno ciljane adrese u vrijeme koje mi smatramo pogodnim. Tko, što, zašto, kako? Od ideje do realizacije u što kraćem roku jer matematički gledano, moguće je.

Završiš školu, faks, tečaj, što god, stekneš potrebno znanje, počneš ga primjenjivati i zarađuješ novac. Jednostavno, kristalno jasno. Odlučiš pokrenuti svoj biznis, lovu imaš, puna si ideja, što može krenuti krivo? Odlučiš pokrenuti svoj blog, i ptice na grani znaju da super pišeš, ništa lakše, uspjeh samo tebe čeka. Primjera ima zaista milijun. Svoj novi, zamišljeni život želimo početi što prije. Želimo ga vidjeti u punom zamahu, odmah na samom vrhuncu zanemarujući činjenicu da posađenom sjemenu treba vremena da proklije. Ponekad jako puno vremena.

Postoji nešto što smatram mi ljudi drugačije mjerimo od sudbine, životne sile, energije, Boga – kako god zvali ono u što vjerujemo da postoji iznad nas.

To je vrijeme.

Način na koji mjerimo vrijeme je naša najveća iluzija zaslužna za brojne patnje u našim životima, brojne neostvarene snove, naša odustajanja.

I možda jednog dana kad svi ovi strahovi odu, kad sve sumnje napuste i posljednje skrovište naše duše, možda ćemo tada konačno imati snage priznati sebi da jedino što svi mi trebamo je samo živjeti.

Voljeti.

Nikad ne odustajati.

Sve ostalo dođe na svoje…

Ostajte mi dobro,
vaša Brankica

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Brankica Stanić, a pisanje i ja sviđamo se jedno drugom dosta dugo, još od doba kad sam bila srednjoškolka, nosa zabijenog u neku knjigu. Osim na mojem blogu pratiti me možete i na Facebooku te Instagramu.