Svemire, krivima muke daješ: Tu djecu nikad neću zaboraviti

Zamolila me je samo da podijelim članak na svom Fejsbuku da bi se to dogodilo. Iva je stavila broj svog računa, te kako su novci sjedali ona je objavljivala transakcije. Sve ulazne kao i izlazne. Baš onako kako to treba biti kada ljudi doniraju novac. Da svi znaju šta je stiglo i gdje će otić. Čula sam se s Ivom redovno preko Messengera, pričale smo o svemu, u relativno brzom roku smo novac skupili i više nije bilo potrebe za novcem. Pitala sam Ivu, što još treba i mogu li još nešto učiniti. Iva je rekla da treba posteljina, ali ‘’samo šarena, vesela’’ rekla je…

Ellu Dvornik, osim na webu, pratiti možete i na Facebooku te na Instagramu. 

Moj posao mi omogućava da radim s mnogo ljudi, mnogo firmi, mnogo brendova, i ponekad trenutak dođe da se okrene telefon i vidi se tko će uletit kada najviše treba. Jedna je trgovina odmah pristala pokloniti posteljinu i plahte za djecu, i već su mi idući dan došle doma. Srčeka, kamioni, šareno i veselo. Međutim, donacije nismo uspjeli odnijeti prije par mjeseci, došla je ova sezona gripe i viroza i iz bolnice su nam javili da ne dolazimo, zbog bolesne djece. I tako je vrijeme prolazilo, i napokon je kucnuo čas. U grupnoj poruci ‘’Rebro’’ dolazi poruka ‘’vidimo se u četvrtak u 16:30’’.

‘’Nema plakanja’’ – kaže Iva - to je pravilo. 

Ušli smo u bolnicu, upoznali smo se svi. Svi divni ljudi koji ovo rade na redovnoj bazi. Ljudi koji uz život i posao, putuju 130 kilometara da bi djeci na onkologiji donijeli darove. Takve ljude sam upoznala. Najbolje. Svi sa smiješkom na licu, već su ovo činili puno puta, znaju što ih čeka, ali ja ne znam. Poznajem i sama ljude koji su imali rak, koji su išli na kemoterapije, koji su se za dlaku izvukli, poznajem neke koji još uvijek se liječe, ali nisam nikad upoznala djecu. Odrasle osobe koje znaju da moraju biti pozitivne i koje imaju životno iskustvo poznajem, ali djecu kojoj se izvlači pod pod nogama ipak ne. Što reći njima? Nisu glupi. Znaju da nepoznati ljudi dolaze iz samo jednog razloga. 

Istovarili smo kombi. Ljudi moji, svega je bilo unutra. Fotelje mekane kožne za roditelje, nove stolice za sestre, nove šarene posteljine, kilogrami slatkiša, playstationi, igrice, tableti, televizori, lutke, igračke, puzzle… Nema čega nije bilo. 

I počelo je. Ušli smo na onkologiju, sestra nam je pomogla s kolicima da odnesemo sve to u njihov dnevni boravak. Sjedila je tamo djevojčica. Sa svojom majkom. Gledala je kako nosimo stvari unutra. Vjerojatno se nije dobro osjećala od terapija, to mi je bio prvi udarac realnosti. Nisam znala kako da reagiram.

Njena majka bi trebala s njom pričati o ženskim stvarima, smijati se i šaliti, a ne suzdržavati se od plača i gledati svoje valjda jedino dijete kako prolazi stvari koje ne želim ni svojem najgorem neprijatelju. 

ELLA DVORNIK: Moji su mi roditelji umjesto igračaka darovali - slobodu

Znala sam da će od ovog trena biti još gore. Ne znam kako da vam sročim emocije u riječi. Osjećala sam se poniženo pred životom. Mi odrasli, snažni, smo se tresli kao lišće na vjetru. Ulazak na onkologiju je bio trenutak koji je toliko vividan u mojoj glavi da ga nikada neću zaboraviti. Djevojčica od 5 godina sjedi na krevetu, bez kose, malo tijelo, sjedi, nevina skupljenih ruku i gleda nas kao kad te gleda dijete koje je napravilo nešto loše i sada se srami. Nije ni riječi prozborila, ni na jedan poklon se nije nasmiješila. Kako jedan roditelj može djetetu od pet godina reći što mu se dogodilo?

Da ste ne znam kakva loša osoba, oči bi vam se napunile suza. Pokušajte se suzdržati, kada vidite majku koja grize obraze da joj se na licu ne bi vidjelo da je očajna. Da ne bi rastužila svoje dijete. Kada vidite te kisele osmijehe koji su sve samo ne osmijesi. Želiš ih zagrliti i reći da će sve biti u redu, ali samo se možete gledati očima i znati da je to upravo ono što želite, ali ne smijete, ne ispred ove djece. Ispred njih morate biti snažni, a jedino što tada jeste - slabi ste. 

Bilo je i starijih djevojčica, koje su se šalile, smijale, držale su se i bile su jake. Žele otići od tamo, žele ići doma. I taman kad misliš, dobro je… Mogu ja ovo. Prošli smo kraj sobe na kojoj piše ‘’izolacija’’. Nismo smjeli ući unutra, majka djeteta je došla na vrata uzeti poklon. Oči crvene, natečene, očaj se može namirisati, nada okusiti, ali lice te žene nikada neću zaboraviti. Pogledala me je u oči jednu sekundu, i ostala mi je ugravirana u sjećanje zauvijek. Samo što nije zavrištala od plača ali nije se dala, dok joj se dijete iz mračne sobe deralo ‘’mama’’, ona nam klimom glave zahvaljuje i brzo odlazi natrag svome djetetu.

Kad sam se odmaknula od te sobe, oči su mi se napunile suzama. Sakrivala sam se iza maske, ispred doktora i sestara. Svaka vam čast što možete ostati pribrani, što ste snažni za tu djecu, što ste život posvetili učenju kako da se pobrinete za njih, što vam je stalo. Još je bilo soba, podijelili smo poklone koje smo mogli onima kojima smo mogli. Sve što sam doživjela tamo bilo je tužno i ljutito. Ali znam da ima i ljepših trenutaka, da ima dječjih osmijeha kad im kažu da su bolje, kada izađu iz izolacije, to su trenutci koje zaista želim doživjeti. Želim vidjeti te mame kako se smiju, na glas, kako grle svoju zdravu djecu, svoju djecu bez igala u njihovim majušnim tijelima. Znam da takvih trenutaka ima, želim da ih ima, najviše ih želim. Ne pišem ovo da vas rastužim, iako je jako tužno. Pišem ovo jer je iskustvo koje sam imala jedno od najbitnijih koje sam doživjela u životu.

Nit posao koji imamo, nit stan u kojem živimo, nit zdravlje koje nas služi. Majke daju otkaz da budu tamo uz svoju djecu, vjerojatno od države dobiju kikiriki, ako i to… Žive u gradovima dalje od Zagreba, nemaju dovoljno ni da se presele na neko vrijeme da budu uz te male ljude kojima roditelji trebaju, najviše. Roditelji su najbitnija stavka ove djece. Njima najviše treba pomoć, jer su oni ti koji moraju biti snažni za njih, koji se bore, koji im svaki dan daju nadu u još jedan dan. 

Kad sam odlazila nisam mogla ni riječi prozboriti. Sestra me je upitala ‘’Jel vam ovo prvi put na našem odjelu?’’ – kimnula sam glavom, zbog knedle u grlu – ‘’Nadam se da neće biti i posljednji’’- rekla mi je. I ja se iskreno nadam da neće biti posljednji, jer još uvijek želim doći tamo i vidjeti sretne trenutke, želim dijeliti sreću s tim nepoznatim ljudima. Želim na bilo kakav način, mali ili veliki, doprinijeti samo jednom smiješku, jednoj suzi manje, jednom toplom roditeljskom zagrljaju djetetu koji ga treba više od novca, kave, auta…

Moj Bog nikada ovo ne bi učinio djeci. Ono u što vjerujem su ljudi, jer kad se najveće nesreće događaju ljudi su ti koji skoče u pomoć, koji daju svoje vrijeme, i svoju volju i želju da drugima pomognu. Ti doktori, profesori te sestre, nepoznati ljudi koji dolaze 130 kilometara samo da donesu plišane igračke, u njih vjerujem. Vjerujem i u vas koji ovo čitate, da nećete stati na ovim suzama koje možda lijete dok čitate, da ćete možda i vi odvojiti malo vremena da vidite, da se organiziramo, da toj djeci, ne samo na onkologiji, na svim odjelima, nekako uljepšamo dane. Sitnicama, vremenom… Ne znam točno… Samo znam da možemo nešto, da skupa možemo puno. Da moramo.