Svi mi imamo barem jedan komadić Olivera kod sebe

“Postoje ljudi koji vam izvade srce i postoje ljudi koji ga vrate na mjesto.”

Ovo je jedan od najčešće šeranih citata na Facebooku.

Većinom ga objavljuju žene kad nađu novog dečka pa ga žele još jednom, finalno metnut bivšem koji ih je povrijedio.

“I zovu se kardiokirurzi” je jedan od najčešćih sarkastičnih odgovora.

Ne volim te otrcane citate.

Ne volim ni riječ otrcano, zvuči kao da smo u sapunici.

Al opet, koliko god citat bio otrcan, stoji.

Postoje ljudi koji ti izvade srce.

Svatko ima svoje privatne primjerke.

Dečko koji te prevari.

Frendica koja ti zabije vilicu u leđa.

Šef koji ti krade život iz godina.

Ljudi koji ti malo po malo vade komade srca. Griz po griz.

Svatko ima svoje privatne primjerke, ali svi imamo i neke zajedničke.

Direktor grada koji ti podupla cijenu parkinga, taman u prigodno vrijeme kad nas je najviše na plaži pa “nećemo ni skužit.”

Direktor broda koji smije pogazit svakog od nas ako mu se nađemo na putu.

Direktor nogometa koji uspije ugasit toliko malih i velikih nogometnih snova.

Direktor države kojem plastična boca ne smeta kao polu-službena valuta.

Ljudi koji ti vade srce.

Griz po griz.

Malo po malo.

Početak citata je optimističan, nastavak baš i nije, zato ga nitko ni ne šera.

“Zbog onog tko nam ga izvadi, ostatak života provedemo trgajući drugima njihova srca. Jer moramo nekako ostati živi.”

I to stoji.

Kakav tužan opis svijeta.

Potrgaju tebe, pa ti potrgaš njih, i tako ukrug, dok se ne potrga cijeli svijet.

Mnogima se u nedjelju ujutro potrgao svijet.

Nema te kave koja te ujutro može prodrmat kao Oliverova slika uz naslov koji predosjećaš, ali strah te pogledat.

Za neke ljude jednostavno misliš da nikad neće umrijeti.

Ne zvuči ti to realno.

“Umro je Prince” ne zvuči realno.

Ne zvuči realno ni Michael Jackson.

I definitivno ne Oliver.

Nikad ga nisam upoznala, a znam ga cijeli život.

Žuto lišće ljubavi je jedna od prvih pjesama kojih se sjećam - i dan danas može instantno preselit u devedesetu godinu. Čim ju čujem, opet imam 5 godina - na moru sam s dedom i bakom, šećemo po nečemu što oni zovu “lungo mare”, a ja ne znam što to znači. Znam samo da je to mjesto na kojem uvijek dobijem sladoled i da mi je jedina briga koju kuglicu ću odabrat. Tad još ne znam da sladoled deblja. Ne znam ni da imam baku još 3 godine, a dedu još 5.

Jedna od najljepših stvari koje sam pročitala ovih dana je status jedne cure na Fejsu:

“Putuj sretno, Olivere, moja mama ti se veseli.”

Nikad nisam bila njegov najveći fan, ali uvijek je bio tu negdje.

U kazetofonu.

U walkmanu.

Discmanu.

MP3 playeru.

Na Youtube playlisti.

Oliver se uvijek nekako ušuljao u moj život kad je trebalo.

Slušala sam ga kad sam bila zaljubljena - tad sam čula sve ono sretno, lijepo i zaljubljeno u njegovim pjesmama.

Slušala sam ga kad sam bila ostavljena - tad sam čula ono tužno.

Drugačije se sluša Cesarica kad ju slušaš uz prve poljupce, drugačije kad ju slušaš uz zadnje.

Slušala sam ga na moru, na skijanju, hešteg travelblogger (moram ubacit malo vedrine, dovoljno je tužno).

Slušala sam ga kad sam trebala učit.

I nek sam, više je ljudi obrazovao Oliver Dragojević nego “Počela ekonomije.”

Nisam ga nikad upoznala, ali jednom sam imala priliku bit on.

U showu TLZP sam u zadatak dobila imitirat baš njega.

Ivana Husar me na probi učila skinut Oliverovu “rašpu” u glasu. Ne ovu koju je imao zadnjih 20 godina - onu prvu, mlađu rašpu.

Tresla sam se na pozornici, Oliver nije netko čiju izvedbu smiješ zajebat jer te pojedu ljudi.

Prošlo je… brzo.

Neću reć da je prošlo super jer to zvuči umišljeno, neću ni da je prošlo loše jer to zvuči kao žicanje komplimenata.

Prošlo je brzo i ja sam bila zadovoljn-ish.

Moglo je bolje, nisam bila Luka Bulić, a moglo je i gore, nisam bila… Mate Bulić?

Ljudi su pisali svašta o izvedbi, kao i uvijek… i dobro i loše, ali naravno, loše ti nekako uvijek jače sjedne na dušu.

Neki ljudi ti žele otrgnut malo srca tu i tamo, kao što kaže citat s početka.

Meni ga je Oliver vratio na mjesto.

Ivana Husar ga je slučajno negdje vidjela nakon moje izvedbe, a on mi je poslao komplimente i pohvale.

Mrvicu ljubavi koja je mogla ostat prešućena, ali nije.

Ovo je smo po sebi mala, beznačajna priča, ali meni je bila dovoljna da upoznam Olivera.

Nekim ljudima ne moraš nikad stisnut ruku da bi ih upoznao.

Olivera si mogao upoznat upravo tako - beskontaktno, na daljinu.

Nije morao reć ništa - nitko normalan ne bi očekivao da se uopće osvrne na mene.

Ali poslao mi je komadić srca natrag. U par riječi koje su mogle ostat tišina.

Možda nije mislio ništa dobro o izvedbi, možda sam mu i bila potresno loša, ali poslao mi je komadić lijepog jer je znao koliko komadići lijepog znače.

Dvije kratke rečenice koje ti vrate srce na mjesto.

Oliver je bio moj privatni primjerak osobe koja ti vraća srce na mjesto.

Mislim da je bio privatni primjerak takve osobe za većinu nas.

Zato mi ne zvuči realno da Oliver može umrijet - mislim da za ljude koji provedu život vraćajući ljudima srce na mjesto to nije opcija.

Postoje ljudi koji svojim postojanjem trgaju svijet i postoje oni koji ga pokušavaju zakrpat.

Oliver je zakrpao toliko odgriženih srca i potrganih svjetova.

A mi smo imali privilegiju dijelit život s nekim tko nas je tako dobro krpao riječima i vraćao nam srce na mjesto.

Takvi ljudi ne mogu umrijet, ne stvarno - mogu se samo preselit negdje drugdje.

Mislim da se on već odavno preselio u sve nas.

Komadić po komadić, svaki put kad nam je vratio srce na mjesto i poslao komadić svog.

Andreu Andrassy prati i na njenom Facebooku i Instagramu, a nas, BlogBuster, na Facebooku. I Instagramu. 

Fotografija: Karmen Poznić