I to ne samo za one lijepe i slatke trenutke, nego i za one manje lijepe. Je li mi to lupilo direkt po egu kao svakoj normalnoj osobi? Je. Istovremeno, život me rano naučio da nemam vremena za neko pretjerano plakanje i od tada bih najradije uhvatila za ramena i prodrmala svaku osobu ovoga svijeta samo da joj kažem da ono što je jednom krenulo nizbrdo opet možeš zakotrljati uzbrdo istoga trena. Ako treba sam. I da imamo dva izbora - zatvoriti se u sobu s tonom sladoleda i vikati da je svijet loš ili uzeti stvari u svoje ruke i napraviti neki svoj mali spektakl od života.

Je li sve uvijek roza, a kućice su od želea i čokolade? Nije i nitko ne kaže da je. Postoje li nepravda i tuge? Postoje i nisu ni tvoja ni moja najveće na svijetu. Ali isto tako, ako okreneš glavu samo malčice u drugu stranu, shvatiš i da postoje inspiracija, sreća i toplina. Da postoje ljudi koji bez ruku rasturaju stolni tenis i smiju se u lice svim „ne možeš“ ovoga svijeta. Ljudi koji bez nogu osvajaju medalje na sto metara, a ja sam nekako u gimnaziji sate trčanja najradije markirala, pored zdravih nogu. Ljudi koji imaju oštećenje sluha pa svejedno nikada nisu izustili to da je ovaj svijet loše mjesto. Mogli su. Ali nisu. Prihvatili su dane okolnosti, krenuli s onim što imaju, našli neku svoju alternativu, stavili Neuroth slušni aparat i nastavili najnormalnije dalje kroz život i ako ih pitaš, baš nikakvog pojma nemaju o tome zašto bi ovaj svijet bio loše mjesto.

Ako već mogu birati, a mogu, biram svjesno naginjati na tu neku lepršavu stranu da svi možemo biti jako puno toga i još malo više, da ću pronaći već neko rješenje ako stvari krenu nizbrdo, da postoje negdje ti neki moji ljudi, da je baš dobro biti živ u ovom vremenu i na ovoj planeti, i da postoji barem milijun i jedan razlog zbog kojega bismo mogli biti zahvalni u ovome trenutku. Svi. Bez iznimke. Bilo kakvo razmišljanje drugačije od toga ionako mi nikada nije ostavilo baš ništa dobro, tek dvije-tri sijede u nasljeđe, stavku više u bolničkom kartonu i lampicu iznad glave koja se pali onih trenutaka kada se uhvatim da razmišljam kao da ću živjeti minimalno 9 života. Čekajući te neke nepostojeće savršene ljude, savršene trenutke i savršene prilike, shvatila sam da mogu čekati otprilike do zauvijek. A život nije zauvijek, život je sada i sastoji se od prilično ograničenog broja dana, petaka, Božića, rođendana i crvenih datuma u kalendaru. I što i koga onda točno da čekam da naštimamo stvari onako kako bismo voljeli da budu?

Možda je svijet postavio ta neka svoja luda pravila o tome da ne možeš ako nisi po njihovoj mjeri, da crna i smeđa ne idu zajedno, da se trči nogama, da se tenis igra rukama i da ti za slušanje glazbe ili starih priča za vrijeme obiteljskog ručka s najdražima treba savršeni sluh. A ne treba. 

I jedna svijest o tome da nečije „ne možeš“ nema baš nikakve veze s tvojim „samo me gledaj.“ Jer svijet nije ništa od onoga što ti kažu da svijet je.

O autorici:

Katarina Marjanović, autorica bloga i kolumnistica, vječna kreativka i zaljubljenica u lijepe riječi. Moje misli, fotografije i emocije možete pratiti na Instagramu, Facebooku i blogu.