Tek kad su prošle oluje u mom životu, imam se priliku iscijeliti

Kada sam došla do vrha brijega jurila sam nizbrdo niz betonsku cestu uživajući u svojim snažnim nogama i mišićima koji su s lakoćom kočili da ne otkližem. Jurila sam preskačući prepreke uživajući u osjećaju da sve to mogu, novom, ali ujedno starom osjećaju kojeg neko vrijeme nije bilo ali sada je opet bio tu kao dobri stari prijatelj. Kada sam otvorila oči jer me zapravo probudio mjehur, bila sam uvjerena da je taj dan jako blizu jer nikada nisam tako živopisno  sanjala osjećaj kretanja tijela, snagu u mišićima i beskrajnu ugodu koja me prožimala.

Hodajući prema kupaonici osjetila sam poznatu težinu i čudila se što više nisam tako lagana ali kao da je moj duh bio odvojen od tijela i više me nije bilo briga za ovo sada jer me još uvijek držao onaj predivan osjećaj iz mog sna, iz moje budućnosti.

Nakon tog sna počela sam meditirati još strastvenije jer sam znala (nakon što su nam oni neuroznanstvenici na seminaru Dr Joe Dispenze tako dobro objasnili) da meditacija isključuje neokorteks (razmišljajući mozak) i aktivira limbički mozak (emocionalni mozak) koji upravlja autonomnim živčanim sustavom koji tada dobiva nove informacije i poslušno preslaguje tijelo u skladu s njima. Jer, ako sam ja zahvalna na tom divnom osjećaju iz vizije o mojoj budućnosti, preplavljena srećom zbog osjećaja da je moje tijelo živahno i snažno – moj mozak se poslušno preslaguje, stvara nove neuronske mreže i priprema tijelo da bude spremno na sljedeći takav doživljaj. Zasad u mojoj mašti, ali kad tad će moja vizija postati stvarnost i znam da ću se naći u toj budućnosti. 

Mnogi kada me vide kako hodam, odmah počinju pripovijedati o nekim svojim traumatskim događajima iz prošlosti, iako ne tražim suosjećanje niti utjehu, ne osjećam se jadno i ništa me ne boli. U im trenucima često pomislim: Kako bi bilo super kada bi mi dali pet kuna za svaku takvu pripovijetku! Bila bih bogata žena! Ljudi se obožavaju vraćati u svoju prošlost vežući za to svoj identitet. 

Oko sebe okupljaju ljude (prijatelje) koji podržavaju njihove stavove i emocionalna stanja jer si ih tako međusobno održavaju. Na primjer: žene koje vole tračati, koje su se razočarale u ljubav ili brak, muškarci koji se žale na prilike u društvu i neprestano traže krivca ili izgovor (državu, politiku, činjenicu da njima tata nije sredio posao), ljudi koji se još uvijek izgovaraju na teško djetinjstvo, ma svi znate ljude koji su vječito u ulozi žrtve i baš svi su protiv njih... Vjerovali ili ne, ta emocionalna stanja kojima se godinama preplavljujemo vrlo su adiktivna i nakon što nam tijelo preuredi svoje neuropeptide na njih, ponaša se kao običan “junkie” koji stalno treba još. E, pa zato se tako teško mijenjati i to zaista iziskuje čvrstu volju, ustrajnost i naporan rad. Zato mnogi ubrzo odustaju.

Dr Joe Dispenza kaže da su ljudi većinom ili u iščekivanju nekog lošeg događaja (stresa) ili pak iznova, svakoga dana proživljavaju neki protekli stresni doživljaj, prepričavajući ga svakome (tko ih pita, ili sami od sebe), razmišljajući o njemu i time se vezuju za taj incident koji je postepeno postao dio njihovog temperamenta i osobnosti. Na primjer: Zašto je on tako grub i nervozan? Pa znaš, zato što mu se prije deset godina desila ta i ta nesreća. Zašto ona toliko mrzi muškarce? Zato što ju je prije dvadeset godina ostavio muž...Kužite o čemu govorim.

Taj korisni fight/fight/freeze mehanizam koji u trenutku stresa pumpa našu krv u udove (za borbu ili bježanje) ili smanjuje naše otkucaje srca i disanje (u slučaju da se trebamo praviti mrtvi) super je ako ga poslije znamo isključiti. No, kod ljudi je taj koristan drevni mehanizam postao vrlo opasan jer za razliku od antilope koja se nakon prestanka opasnosti vraća bezbrižnom grickanju trave, mi ljudi zahvaljujući svom neokorteksu taj stres još satima/danima/godinama nosimo sa sobom razmišljajući o njemu i u nedogled ga analizirajući. 

Taj naš drevni mehanizam ne zna je li nas iživcirao susjed, bračni partner, punica ili netko u prometu - on reagira isto i tijelo nam priprema na bijeg ili borbu. A je li tada kada nam prijeti opasnost, vrijeme za homeostazu (održavanje stalnih uvjeta unutar stanice) i zaštitu organizma od unutarnjih neprijatelja kao što su bakterije i virusi? Reći ću vam slikovito: ako je potres, je li to pravi trenutak za preuređenje kupaonice ili farbanje zidova? I je li onda neobično da sam ja oboljela od autoimune bolesti nakon raspada braka i šestogodišnje bitke za skrbništvo na sudu, smrti majke i nekoliko vrlo bliskih ljudi? 

ANĐA MARIĆ: Znanje je moj spas i pomoć na putu do potpunog ozdravljenja

Rekla sam vam da sam u Berlinu na radionici tokom healinga osjetila da mi je tijelo napustila gromada tuge od čega sam osjetila olakšanje. Sada, gotovo tri tjedna nakon toga, stanje je ovakvo:

- više ne plačem u meditacijama
- ti stari osjećaji tuge, brige i nemira javljaju se rijetko i tada znam da je to zato što mi je tijelo postalo ovisno o tim kemikalijama kojima sam ga godinama preplavljivala, I samo kažem: dosta! Mijenjaj se!
- sretna sam, puna energije i umjesto da sam analitičar svog trenutnog stanja, primjećujem što mogu i što je lijepo a toga je svakim danom sve više!

Emocija je prva promjena. Osjećam se divno i uzbuđeno i zaljubljena sam u viziju svoje budućnosti!