Milanović je svojim napadom i uvredama od Dalije Orešković i Marijane Puljak napravio žrtve i zvijezde. Kao što je to učinio i s mnogim svojim protivnicima u prošlosti, kao što je i pokopao mnoge svoje saveznike.
Vjerojatno nitko ne bi obratio pažnju na mali, po nekima "pernarovski" igrokaz koji su Marijana Puljak i Dalija Orešković izvele prije par dana, nalijepivši tablu "Ured predsjednika Republike Hrvatske" na onaj notorni klub u Slovenskoj 9.
Da nije bilo Zorana Milanovića.
On je dao važnost tom događaju, a naročito njezinim akterima, upustivši se u prepucavanje i osobno vrijeđanje s friško izabranim saborskim zastupnicama koje tek grade svoju reputaciju u visokoj politici. Pritom nije samo svojim seksističkim i omalovažavajućim izjavama od njih napravio žrtve, nego i pretvorio u zvijezde.
One su na zubu predsjedniku države. To je velika stvar. Puno veća od neke table na fasadi.
To je Milanovićeva stara boljka koje se očito nikada neće riješiti, koliko god se hvalio da se promijenio ili napredovao.
Živi mrtvaci
Opet se vidi da nije propao onaj na koga se Milanović namjerio. Od protivnika radi zvijezde, oživljava političke mrtvace, promovira marginalce, afirmira provokatore...
Popisu nema kraja: od Ruže Tomašić koju je rat s tadašnjim premijerom Milanovićem napravio zvijezdom prvih europskih izbora, preko Milana Bandića koji je pobjeđivao dok ga je Milanović rušio, preko IDS-a koji je upravo u ratu s Milanovićem učvrstio svoju prevlast u Istri, preko Aleksandre Kolarić koju je od obične članice stranke lansirao u nacionalnu ikonu, preko Mirele Holy koju je izbacio iz stranke i pretvorio u političku lidericu, pa evo do Orešković i Puljak koju je pretvorio u "Thelmu i Louise" hrvatske političke scene.
To je taj slavni Milanovićev "zlatni dodir".
HDZ-ovcima diže rejting
Da ne govorimo o HDZ-u, njegovim ministrima i naročito predsjednicima koji na čarkama s Milanovićem dižu rejting. Ili im on svojim tragično tempiranim eskapadama pomaže da skrenu pažnju s merituma afere, kao sada s Janafom.
U isto vrijeme, Milanović svoje saveznike, partnere, sljedbenike i istomišljenike kompromitira ili ugrožava. Recimo, SDP koji je doveo samo do jedne pobjede na izborima, pa ostavio u dugovima i rasulu. Ili Ivu Josipovića koji ga je molio da mu se makne iz predsjedničke kampanje.
Ili sve one ljevičare, liberale, sindikate, udruge i političke saveznike koje gura od sebe, nervira, provocira i prisiljava da začepe nos kad glasaju za njega.
I Dalija Orešković i Marijana Puljak mogle bi dijeliti s Milanovićem biračko tijelo, pa i mnoge ideloške i svjetonazorske teme. Ali eto, i s njima je sada u ratu.
Nema talenta
Sve pobrojano i u proteklih petnaestak godina stoput prožvakano ne može se pripisati samo Milanovićevu karakteru, već i političkom talentu, mudrosti, taktiziranju, slušanju savjeta, nekad i zdravom razumu. Znati kad treba staviti točku, a kad otvoriti slavinu.
Točku stavi pred hadezeovcima, slavinu otvori pred ženama.
Mnogi će Milanovića hvaliti kao talentiranog političara kojemu karakter smeta u postizanju boljeg uspjeha. No u svjetlu posljednjih događaja i naročito izjava doista se treba zapitati je li taj zloglasni Milanovićev karakter uzeo njegov politički talent kao taoca, svezao ga lancima i bacio u tamnicu.
U tom slučaju ona sintagma Predsjednik s karakterom ne zvuči kao reklama, već kao presuda. Ne samo Milanoviću, nego i njegovim biračima.
