Kada promatramo kako roditelji odgajaju djecu u današnjem svijetu možemo primijetiti neke očite razlike u odnosu na odgoj djece u prošlosti.

I dok svakako podržavamo izbjegavanje loših odgojnih metoda poput kazni i udaranja djece neke moderne metode odgoja našoj djeci rade nepopravljivu štetu.

Naša posvećenost djeci je za svaku pohvalu jer djeca su danas neminovno važniji članovi društva no što su prije bili. No moramo se zapitati gdje je granica nakon koje te naše dobre namjere počinju štetiti djeci i njihovom razvoju.

Istraživanja pokazuju da pretjerana zaštita djece zapravo ima suprotan učinak od onoga što želimo postići.

A roditelji danas često pretjeruju pa postaju paranoični.

Paul Wallich, tata dječaka iz Vermonta u Sjedinjenim Američkim Državama izradio je bespilotnu letjelicu koja prati njegovog sina na putu do autobusne stanice koja je od njihove kuće udaljena manje od 400 metara.

Letjelica koristi GPS čip u dječakovoj torbi te automatski šalje video snimku na tatin mobitel kako bi se on uvjerio da dijete sigurno dođe do stanice i uđe u autobus.

Nedavno smo pisali i o popularnoj Netflixovoj seriji Black Mirror čija epizoda obrađuje sličnu temu paranoičnog pristupa odgoju djece i analizira drastične posljedice takvog pristupa uz dozu znanstvene fantastike.

Iza svega toga krije se strah.

Bojimo se kako će se naša djeca snaći sama u velikom svijetu.

Taj strah onemogućuje nam da ih pripremimo za budućnost koja ih čeka.

Evo tri primjera.

1. Dopuštamo premalo rizika jer se bojimo za njihovu sigurnost

Živimo u svijetu koji nas upozorava na opasnost na svakom koraku.

Toksično!

Visoki napon!

Lako zapaljivo!

Sklizak pod!

Pazi stepenica!

Opasnost!

Ovaj pokret nastao je pred 30ak godina u Americi, stavljanjem slika nestale djece na pakiranja mlijeka, između ostalog. Roditelji su do te mjere izloženi bombardiranju potencijalnim rizicima i opasnostima za njihovu djecu da postaju paranoični.

Naš strah za djecu i njihovu sigurnost daleko je veći od realnih opasnosti koje prijete našoj djeci u današnjem svijetu.

Bojimo se da će nam netko oteti dijete jer će mu ponuditi slatkiše da uđe u crni kombi s njim. Zato smo postali do te mjere zaštitnički nastrojeni da pušemo na hladno te smo stavili djecu pod stakleno zvono kako im se ništa ne bi dogodilo.

Poznati autor Gever Tulley objašnjava kako svi koji smo stariji od 30 godina dolazimo iz vremena kada smo redovno hodali do škole, penjali se po stablima i skakali u more s litice.

Današnja djeca ne rade ništa od toga.

No je li današnji svijet manje siguran od onoga u kojem smo mi rasli?

Statistike kažu da nije.

No naše društvo formiralo je određeni strah od činjenice da djeca mogu biti samostalna. I naša djeca snose ogromne posljedice zbog toga.

Djeca paranoičnih roditelja imaju lošije rezultate na testovima i manje šanse da upišu fakultet od djece roditelja koji dopuštaju veću samostalnost. Sklonost panici i pretjeranoj zaštiti djece od rizika sprječava roditelje da djeci pruže potrebna znanja, vještine i iskustvo kako bi izrasli u samostalne osobe.

No ako sve ostane na istraživanjima i statistikama ništa se neće promijeniti.

Da bi došlo do promjene roditelji moraju mijenjati svoj odnos prema djeci. No roditelji umjesto toga voze djecu u školu, čak i kada je ona 5 minuta udaljena od kuće. Roditelji rade paniku kada dijete dobije lošu ocjenu u školi ili kada se od njega traži odgovornost bilo koje vrste.

Ako djecu lišimo svakog rizika kako ćemo ih pripremiti na život u svijetu prepunom rizika i nesigurnosti?

Europski psiholozi su otkrili kako djeca koja se ne igraju vani pa nemaju priliku ogrebati koljeno ili pasti češće imaju razne strahove kao odrasle osobe.

Razgovori s djecom koja se nikada nisu slobodno penjala u parku otkrivaju da se boje sasvim uobičajenih aktivnosti.

Jer budimo realni, djeca trebaju ponekad pasti da nauče kako pravilno pasti. Tinejdžeri moraju prekinuti s dečkom ili curom da shvate koja je emocionalna zrelost potrebna za održati vezu i njegovati ljubav.

Bol je često potreban učitelj.

Zamislite na primjer da nikada u životu niste osjetili bol. Mogli bi se opeći ili stati na čavao bez da reagirate na bol kao simptom infekcije sve dok ne bude prekasno.

Bol je dio života i zrelosti, ona nas često štiti od mnogo gorih posljedica.

Slično tome, mi zapravo odrastamo kada naučimo procjenjivati rizik. U ranom djetinjstvu potrebna nam je sigurnost i samopouzdanje kako bi se kasnije mogli formirati kao osoba na temelju rizika koje u životu preuzimamo.

Ako roditelji u potpunosti uklone bilo koju vrstu rizika iz našeg života kako ćemo biti spremni procijeniti rizik kada se napokon suočimo s njim?

Psiholozi koji rade s tinejdžerima otkrili su simptom visoke arogancije, a niskog samopouzdanja kod djece s kojom rade. Oni su uglavnom puni sebe, no kronično im fali samopouzdanja jer istog nisu imali prilike izgraditi u realnom svijetu.

Grant Schofield, profesor na Sveučilištu u Aucklandu u Australiji podsjeća nas kako je zaštita djece od rizika vrlo opasna za njih kako odrastaju. On tvrdi da preuzimanje rizika i analiza istog donosi mnoge benefite za rast i razvoj djece jer oni tako razvijaju svoj prefrontalni korteks te uče uzročno posljedične veze.

To je nešto što ih nije moguće naučiti iz knjiga.

Da bi naučili, moraju preuzeti rizik i analizirati primjer vlastitog života. TV i YouTube im u tome ne mogu pomoći.

Znanstvenici s University College London, prestižnog Londonskog sveučilišta proveli su studiju nad preuzimanjem rizika u adolescentskoj dobi.

Djeca te dobi u pravilu su sposobna preuzeti mnogo više rizika od bilo koje druge skupine djece. To je nešto što im je potrebno za razvoj mozga u toj dobi. Oni testiraju granice, analiziraju vrijednosti u životu te formiraju svoj karakter na temelju toga.

To je period u njihovom životu kada moraju učiti iz vlastitog iskustva i posljedica svojih odluka. Ako im to ne dopustimo zakidamo ih za vrlo važnu stepenicu u razvoju.

To objašnjava zašto mnogo djece od 22 do 35 godina još uvijek živi s roditeljima – ne rade, nisu u ozbiljnoj vezi, nemaju djece.

Da su u tinejdžerskoj dobi bili izloženi riziku te primorani donijeti odluke kako bi smanjili tu izloženost riziku na razinu koja im odgovara danas bi bili spremni za rizik koji ih čeka u životu – rizik odlaska od obiteljskog doma, rizik traženja posla, ženidbe ili formiranja obitelji.

Ziheraški stav njihovih roditelja poslao im je poruku da bilo koju vrstu rizika u životu treba izbjegavati pod svaku cijenu.

To je kreiralo generaciju djece koja je boje svoje sjene.

2. Ne dopuštamo im da padnu jer se bojimo “Što će ljudi reći?”

Današnja djeca nisu razvila neke od vještina kao djeca od prije 30 godina jer su odrasli odlučili riješiti njihove probleme umjesto njih.

Oduzeli smo im mogućnost da se pobrinu sami za sebe.

Evo primjera.

Roditelji žele spasiti djecu od problema.

No zašto to radimo?

Vjerujem da postoji mnogo razloga, no jedan od najvažnijih je taj da se bojimo što će ljudi reći.

Ako im ne pomognemo možda neće upasti na dobar fakultet, možda će se osramotiti pred svima, neće zadovoljiti očekivanja društva. Svoje vlastite strahove smo prenijeli na djecu do te mjere da se boje pogriješiti.

Jedna od najvećih grešaka nam je što im nismo dopustili da pogriješe.

Ovo možda zvuči pomalo grubo, ali uporno izvlačenje djece iz problema je jedan od najtežih oblika zlostavljanja djece.

To je odgoj za danas, bez razmišljanja o onome što dolazi sutra.

Pritom zaboravljamo osnovnu karakteristiku učenja i odgoja – pripremiti djecu da postanu zrele i samostalne osobe.

Isto kao što mišići atrofiraju kada nam je ruka u gipsu jer ju ne koristimo tako se i emocionalna i društvena inteligencija naše djece ne razvija jer smo im oduzeli priliku da je koriste.

Zato je vrlo važno dopustiti djeci da sami rješavaju svoje probleme od malih nogu. Naučite ih kako riješiti problem bez nasilja i svađe i onda ih pustite da se snalaze sami.

Ako djeca vide da ćemo ih mi izvući iz svake problematične situacije oni će to očekivati.

To im odgovara jer se ne moraju potruditi sami.

Svjesni su da kakav god bio problem u koji se uvale, doći će mama i tata koji će riješiti stvar. U svakom slučaju, oni sami nikada neće snositi posljedicu za svoja djela.

U redu je pomoći svom djetetu, no problem je da svijet ne funkcionira na ovaj način. Ako dijete nema priliku pronaći rješenje problema kako će se pripremiti za život i probleme koje mu on nosi?

Hara Estroff Marano, urednica Psihology Today magazina piše kako djeca koja nisu imala prilike suočiti se s rješavanjem problema ne mogu razviti tu sposobnost jer im fali iskustvo.

Djeca koja znaju riješiti problem u kom se nađu su optimistična i sigurna u sebe jer znaju da su sami sposobni izvući se iz problema ako je to potrebno.

Djeca koja se pak nisu suočila s rješavanjem problema jer su ih roditelji u tome spriječili odrastaju u nesigurne osobe koje su sklone anksioznosti i depresiji.

Jedna privatna škola u Arkansasu u SADu postavila je znak na ulaz za roditelje koji glasi ovako:

3. Želimo da se osjećaju posebno jer se bojimo za njihovo samopouzdanje

U posljednjih 30ak godina još jedan trend je vrlo popularan.

Roditelji žele da se njihova djeca osjećaju posebno, bez obzira na njihova djela ili zasluge. Pa tako često možemo čuti izraze poput:

Pa je tako postalo sasvim normalno da se dijele medalje za osmo mjesto.

Svi dobivaju pohvalnice, svi su posebni.

Radimo to u najboljoj namjeri, no radimo li dobro svojoj djeci?

Znanstvena istraživanja potvrđuju da ovaj pristup nosi neke negativne posljedice kojih možda nismo svjesni. Doktorica Carol Dweck u svojoj knjizi “Mindset” piše o ovom negativnom efektu.

Priča ide ovako.

Dvije grupe učenika sedmog razreda dobile su isti test.

Jednoj grupi su nakon testa su rekli “Vi ste sigurno jako pametni!”, a drugoj grupi su rekli “Vi ste se sigurno jako potrudili naučiti!”

Kada su istim grupama djece dali drugi test rečeno im je kako će taj test biti teži od prvog i kako ga ne moraju pisati ako ne žele.

Pogađate što se dogodilo?

Preko 90% djece iz prve grupe kojoj je rečeno “Vi ste sigurno jako pametni!” odlučilo je da neće pisati taj test.

No zašto?

Bojali su se da ne dokažu suprotno od onoga što im je rečeno.

Većina djece iz druge grupe je pak odlučila pisati drugi teški test. I iako neki nisu dobro napisali test bili su zadovoljni i ispitivači su ih čuli kako međusobno šapću: “Ovo mi je najbolji test do sada.”

Svidio im se izazov.

Nakon toga obje grupe su dobile treći test koji je bio jednako težak kao i prvi.

Prva grupa studenata kojima su rekli da su pametni imala je mnogo lošiji rezultat. Druga grupa djece kojoj su rekli da su se jako potrudili učiti su riješila test 30% bolje.

Zaključak ove studije je kako naša pohvala djece mora biti usmjerena prema onome što djeca mogu kontrolirati.

Kada kažemo “Vi ste se sigurno jako potrudili naučiti” mi hvalimo njihov trud, a to je nešto što oni sami kontroliraju. Kao posljedicu toga oni će se truditi još više.

No kada kažemo djeci da su jako pametni, to će im podignuti samopouzdanje u kratkom roku, no na kraju se ta djeca manje trude.

Misle da ako su pametni, ne moraju se jako truditi.

Ako pak mi roditelji uporno hvalimo svoju djecu bez pokrića i bez da ih itko drugi hvali, oni će početi sumnjati u našu objektivnost. Iako se osjećaju dobro kada ih pohvalimo, vrlo brzo shvate ima li ta pohvala veze sa stvarnošću ili ne.

Doktor Robert Cloninger proveo je istraživanje na prefrontalnom korteksu – dijelu možda zaslužnom za to da se osjećamo dobro kada smo nagrađeni. On kaže kako mozak mora naučiti prebroditi teške trenutke.

Naš mozak je isprogramiran da nam daje poruku “Nemoj odustati!” “Nemoj prestati pokušavati!” kada smo u problemu pa tako učimo upornost i motivaciju.

Djeca koja uvijek dobivaju nagrade za svoja djela neće biti uporna, jer će odustati čim izostane nagrada na koju su navikli.

Kada djecu prečesto nagrađujemo učimo ih lagati i varati kako bi izbjegli suočiti se s realnošću jer jednostavno nisu spremni za taj korak.

Djeca moraju znati da se naporan rad i trud isplate, te da ne radimo uvijek nešto samo zato što ćemo dobiti nagradu. Mi roditelji imamo najbolje namjere kada hvalimo svoju djecu, no moramo uvidjeti kako ta pohvala utječe na njih i njihov razvoj.

Često se dogodi da pohvala bez pokrića ima suprotan učinak.

Kada djecu naučimo da očekuju nagradu, njihova motivacija ovisi o nagradi, umjesto o osjećaju zadovoljstva kada nešto dobro napravimo.

Ono što će se vjerojatno dogoditi kada takva djeca odrastu je sljedeće:

Doktor Aaron Sterns rekao je sljedeće:

“Da bi ostvarili emocionalnu zrelost svatko od nas mora naučiti nositi se s dvije važne stvari: sposobnost da idemo naprijed i kada nismo sigurni što će se dogoditi i sposobnost da smo spremni odreći se zadovoljstva u kratkom roku kako bi ostvarili željeni cilj.

Adolescencija je vrijeme kada djeca pokazuju najveći otpor prema rastu i razvoju.

Djeca se tada maksimalno trude zadržati sve benefite koje su imali kao mala djeca, dok u isto vrijeme zahtijevaju sve privilegije odraslih.

To je misao s kojom se je jako teško nositi i nama odraslima.

Što više mi napravimo za svoju djecu, to manje oni mogu sami napraviti za sebe.

Nesamostalno dijete izrasta u nesamostalnu i nesigurnu odraslu osobu.”

Ovo je 9 koraka kako bi odgojili samostalnu djecu

U svakom slučaju ne bi trebali poticati djecu na negativan rizik kao što je pušenje, alkohol, droge i slično, nemojte to brkati s gore napisanim.

Djeca će također ponekad trebati našu pomoć, savjet ili lijepu riječ.

I ni u kojem slučaju ne podržavamo kazne, udaranje ili vikanje na djecu.

No zdrava djeca će neminovno htjeti samostalnost kada za to dođe vrijeme. Evo nekoliko ideja kako im u tome pomoći.

1. Pomozite im da preuzmu proračunati rizik kada je to moguće

Pokažite im kako, ali dopustite im da pokušaju sami.

Vaš zadatak je pripremiti dijete za samostalan život tako da mu pokažete kako se nositi s izazovima koje mu život sprema.

2. Pričajte s njima o tome kako donositi odluke

Pokažite im kako biti spreman za ono dobro, ali i ono loše.

Djeca moraju biti svjesna kako ne mogu uvijek dobiti ono što hoće te se moraju naučiti nositi s posljedicama svojih odluka. Nemojte ove posljedice brkati s kaznom.

Posljedice moraju biti prirodne, dok je kazna naša odluka da djetetu nanesemo bol kako bi ga naučili lekciju.

To su dvije različite stvari.

I dok prirodna posljedica dijete stvarno uči lekciju, kazna ga uči kako da ju sljedeći puta izbjegne, po svaku cijenu.

3. Podijelite svoja iskustva iz tinejdžerskih godina s vašom djecom

Analizirajte svoje odluke.

Mi nismo nužno jedini utjecaj na našu djecu, no naš utjecaj je vrlo važan pa se moramo potruditi da bude dobar.

4. Umjesto materijalnih nagrada, provodite vrijeme s njima

Više od ičega na svijetu, vaše dijete želi provoditi vrijeme s vama.

Nemojte ih učiti da se loši osjećaji liječe odlaskom u trgovinu.

5. Pronađite pozitivan način za preuzimanje rizika poput sportskih aktivnosti te potaknite djecu na iste

Možda će ih iz početka trebati nagovarati da preuzmu malo rizika, ali to će im biti od velike koristi u budućnosti.

6. Nemojte dopustiti da vas vaš osobni teret spriječi u tome da svojoj djeci pružite priliku.

Nemojte im dijeliti nagrade samo zato što se vi sami tada osjećate bolje.

7. Naučite ih kako se naporan rad i trud isplate

Ako nešto jako žele, ali nisu uštedjeli dovoljno novaca da si to kupe, kupite im vi, no isplanirajte kako će vam vratiti razliku novca koji ste potrošili.

8. Nemojte ih učiti da se nagrade dobivaju zato što smo živi

Ako su djeca navikla na nagrade neće moći razviti zdravu motivaciju i neće znati što je bezuvjetna ljubav.

9. Pohvalite dobre odluke i njihov trud

Pokažite im benefite napornog rada i truda te donošenja dobrih odluka. Pričajte o tome kako se isplati izaći iz svoje zone komfora i to im pokažite svojim primjerom.

Na kraju krajeva, vaše dijete vas ne mora voljeti svake sekunde.

Oni će preživjeti malo razočaranja ako pogriješe, no neće se oporaviti od toga da smo ih razmazili. Dopustite im da pogriješe, pustite ih da padnu i potaknite ih da se bore za ono što je njima važno.

Ako se prema djeci odnosimo kao da su od papira, oni će izrasti upravo u takve papirnate osobe za kojih je obična kiša velika opasnost.

Moramo ih pripremiti na život u svijetu koji ih čeka.

Umjesto da pripremamo put kojim će naša djeca ići, pripremimo djecu na put koji ih čeka.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorima: 

Mi smo Renata i Mihael Šanko, autori online magazina za roditelje 'Moderno Roditeljstvo' i, još važnije, roditelji troje djece. Podržavamo načela povezujućeg roditeljstva i prakticiranje pozitivne discipline u odgoju djece i o tome i najviše pišemo. Osim na našoj stranici, pratiti nas možete i na Facebooku te na Instagramu.