Crkva napada nenarodnu vlast, Nikica Gabrić zaobilazi volju naroda, Hamed nastupa u ime naroda, Karamarko bi volio dobiti povjerenje naroda. Treba li se narod bojati?
Što spaja sisačkog biskupa Vladu Košića, oftalmologa Nikicu Gabrića, pahulju Hameda Bangouru i šefa oporbe Tomislava Karamarka?
Svi oni svoje političke ambicije zamataju u floskule o volji naroda, predstavljaju se kao zastupnici većine u hrvatskom narodu, govore da nastupaju u ime naroda i u interesu naroda, a ne u svom vlastitom ili partikularnom interesu.
Oni određuju što je narod, što je narodna volja, narodna vlast i "u ime naroda" prijete aktualnoj vlasti.
U stanju ekonomskog beznađa, krize, kolebljive vlasti i prijetećeg socijalno-nacionalnog bunta takve poruke zvuče zlokobno, pa čak i opasno.
Nenarodna vlast
Sisački biskup Vlado Košić opet poseže za tvrdnjom o "nenarodnoj vlasti". Taj termin prvo je iskoristio kako bi osporio pobjedu Kukuriku koalicije na izborima i doveo u pitanje njezin legitimitet, potom je tvrdio da je ova vlast "odnarođena" jer je odustala od pokroviteljstva nad Bleiburgom, a sad tvrdi da je vlast nenarodna zato što premijer Milanović tvrdi da neće dopustiti referendum o ćirilici.
Ako je vlast nenarodna, onda se može zaključiti kako narod ima puno moralno pravo tu vlast rušiti, na ovaj ili onaj način.
Oftalmolog Nikica Gabrić ovoga je vikenda napokon osnovao svoju političku stranku Nacionalni forum, poručivši da se "neće baviti ni lijevim niti desnim ni svjetonazorskim, već egzistencijalnim pitanjima, pitanjem ekonomije i zapošljavanja ljudi te pitanjem demografske obnove".
Međutim, njegova glavna teza svodi se na činjenicu da ova vlast nema podršku naroda. "Ovi koji nas vode Vlada su stranaka, a ne građana. Za izvući zemlju iz krize nije dovoljno imati 51 posto, nego 80 posto glasova. Ni jedna vlada neće moći napraviti reforme ako nema 80 posto potpore građana", kazao je nedavno Gabrić, poznat po tome da se zalaže za "prosvijećeni apsolutizam": vladavinu odabranih, a ne izabranih.
Zaobilaženje naroda
"U kriznim situacijama samo prosvijećeni apsolutizam spašava zemlju i vadi je iz krize. Mislim da je zreo trenutak za tehničku Vladu", tvrdi Gabrić, posežući za katastrofičnom metaforom: "Ako je pilota našeg aviona zadesio infarkt i svi skupa poniremo u bezdan, hoćemo li provesti glasanje tko će od putnika preuzeti kormilo ili ćemo se lako složiti da komande treba preuzeti onaj tko zna pilotirati, dakle najstručniji i najkompetentniji".
Dakle, narod treba spasiti tako da se volja naroda jednostavno zaobiđe, preskoči, premosti. A tko je najstručniji, to bi valjda u ime naroda trebao odlučiti Nikica Gabrić.
Još radikalniji je Hamed Bangoura sa svojim Pahuljama.
On ne ide samo na rušenje vlasti, već poziva sve političare da odstupe. I to "dobrovoljno". Prije nego posegne za drugim metodama.
Narod na ulicama
"Snaga je u mnoštvu", kaže on, poručujući vladajućima kako je "vrijeme da ih narod skine s vlasti i svih funkcija što im ih je neoprezno dao". Njegova ambicija je "ujediniti narod" te poziva političare da stave sve svoje mandate na raspolaganje "narodu RH". Prije nego "narod izađe na ulicu". Ali "miroljubivo i nenasilno".
A ova priča ne može proći bez Tomislava Karamarka. "Ova vlast ima većinu u Saboru, ali nema u narodu", tvrdi on, naslanjajući se na rezultate referenduma o braku. On stoga poziva Milanovića da mijenja ministre ili će on mijenjati njega, prijeti svim raspoloživim parlamentarnim "i ostalim demokratskim sredstvima", ali zanimljivo, prisiljen je relativizirati tezu o "nelegitimnosti" Kukuriku koalicije koja "već dvije godine upropaštava Hrvatsku" jer mora braniti legitimnost referenduma na kojem je 25 posto birača promijenilo Ustav.
U ime naroda
Dakle, u jednom trenutku poštuje se volja naroda na referendumu, ali se osporava volja tog istog naroda koji je "s gotovo u dlaku istim brojem glasova" glasao za ovu vlast na izborima.
No, u ime naroda je sve dopušteno.
I da se poziva na ulicu, i da se promovira apsolutizam, i da se zloupotrebljava demokracija, i da se šikanira manjina, i da se ostvaruju privatne ambicije, i da se liječe frustracije, i da se glumi proroka u zemlji očajnika.
Kao i to da se u ime naroda osporava volja tog istog naroda.
Možda sve to ne bi bilo opasno u nekoj stabilnoj demokraciji i sređenoj državi, s jakim institucijama koje provode i pravosuđem koji štiti zakone. Međutim, ovakvo lamatanje "voljom naroda" i "voljom većine", pa i određivanje koja se to većina treba smatrati "narodnom", može nas odvesti predaleko.
Apsolutisti i populisti
Naročito ako o volji naroda govori apsolutist koji bi najradije želio zaobići volju naroda, aktivist koji se nameće kao predstavnik cijelog naroda, Crkva koja narodu govori što treba misliti, te šef stranke koja je iskoristila volju naroda da opljačka taj isti narod.
Previše smo puta u povijesti gledali kakve su sve hulje "u ime naroda" radile svakakve svinjarije, da bismo na prvu povjerovali kako se iza ovog pozivanja na "volju naroda" krije isključivo želja za dobrobiti naroda.
Pitanje je samo kojeg naroda. I kojeg njegova dijela.
