Krizu oko švicarskog franka Milanović je riješio u maniri HDZ-a: sanirao je problem, privremeno ga skinuo s dnevnog reda i kupio socijalni mir do isteka svog mandata.
Nije bitno što su nezadovoljne banke, što je nezadovoljna udruga Franak, što su nezadovoljni ekonomski stručnjaci.
Bitno da je Zoran Milanović zadovoljan.
Zalio je jučer socijalni požar kanticom vode i kupio sebi godinu dana da riješi problem korisnika kredita u švicarskim francima. Ili još bolje, da taj problem ostavi nekoj budućoj vladi, pa makar to bila njegova.
Još u ponedjeljak ujutro premijer je upozoravao kako je rast švicarskog franka situacija u kojoj država mora djelovati jer se radi o "višoj sili i izvanrednoj situaciji", upozoravajući da nema prostora za dugotrajne pregovore. I usput, po ustaljenom običaju, iskoristio priliku da naglasi kako "prethodna Vlada to nije činila, a on čini".
A učinio je to da je isto popodne objavio kako Vlada zamrzava tečaj na 6,39 kuna za franak u idućih godinu dana. Dakle, točno do isteka mandata ove Vlade.
Sanacija problema
Milanović je tako problem sanirao, ali ga nije riješio. Čak je produljio rok za njegovo rješavanje. A mnogi su uvjereni kako je ovime sebi dao rok da ga ne mora uopće riješiti.
Banke su željele rješenje za tri mjeseca. Udruga Franak je željela trajno rješenje što prije. I stručnjaci pozivaju na trajno rješenje u što kraćem roku, s obzirom da se problem predugo vuče. O tome je s bankarima čak pregovarao i ministar financija Boris Lalovac.
Ali Milanović je sve to prerezao i kupio socijalni mir do izbora.
I tako smo, pored pohlepnih banaka, lakovjernih građana, inertnog HNB-a i neažurnog Ustavnog suda koji od 2011. godine izbjegava donijeti odluku o ukidanju valutne klauzule, sada dobili sebičnu i kratkovidnu politiku koja misli na vlastito preživljavanje.
Zašto Vlada, s iskustvom iz 2011. godine, nije imala već spremno trajno rješenje za ovu krizu?
Smrdi na paniku
U tom slučaju, premijer se ne bi morao pozivati na "višu silu i izvanrednu situaciju", izlaziti s neusklađenim rješenjima koja smrde na čistu paniku, iz čega se opet može izvući zaključak kako je u svemu ovome više vodio računa o sebi i svojoj Vladi, a manje o ugroženim građanima.
Ne samo korisnicima kredita u francima, nego i u eurima, koji već pitaju hoće li se i njima zamrznuti tečaj. A neki pitaju što će biti ako franak padne ispod 6,39 kuna. Hoće li se onda odmrzavati tečaj?
Politički gledano, Milanović je pritisnut s više strana.
Ivan Vilibor Sinčić upravo je na ugroženim korisnicima kredita u francima izgradio karijeru spasitelja i proroka. Njegov Živi zid se gura na političku scenu, uzimajući prostor ljevici i socijaldemokratima.
Vlada mora pod svaku cijenu održati socijalni mir, ne samo u predizbornoj godini, već i u godini u kojoj je smanjila porez na dohodak i povećala plaće, te najavila barem djelomičan gospodarski oporavak. Taman su petorica ministara pobjedonosno objavila da smo izašli iz krize, pa joj se ovakvi šokovi nipošto ne uklapaju u predizborne planove.
Ali ono što je za Milanovića najpogubnije, barem politički, jest činjenica da ovaj njegov potez smrdi upravo na ono što bi napravio HDZ: ugasio vatru, sanirao problem, prolongirao njegovo rješavanje i prebacio ga na neku buduću Vladu.
To je HDZ nebrojeno puta učinio - sa sindikatima, kolektivnim ugovorima, državnim poduzećima, reformama - kupujući socijalni mir i isporučujući račun novoj vladi. Sada to isto čini i Milanović.
Redoslijed krivaca
Naravno, nije on jedini krivac za nastalo stanje, daleko od toga. Prije njega na red dolazi Ustavni sud koji četiri godine odbija ukinuti valutnu klauzulu čime bi se izbjegli ovakvi šokovi i dužničke krize, dolaze banke koje su godinama ostvarivale ekstraprofite špekulirajući s valutama i tečajevima, dolaze sami građani koji su dijelom bili pohlepni, dijelom naivni, dijelom prevareni, a dijelom i neopravdano ravnodušni prema mogućnosti koja se otvorila prije tri godine, da konvertiraju kredite u eure ili kune.
Ali politika je morala odraditi svoj dio posla.
Nažalost, Milanović ga je odradio onako kako bi ga odradila njegova politička konkurencija, ona koju godinama kritizira upravo zbog ovakvog populističkog ponašanja, kupovanja socijalnog mira i guranja problema pod tepih.
U ovoj krizi svatko misli prvenstveno na sebe - i banke, i korisnici kredita, i HNB, i Ustavni sud - pa je stoga očekivano, ako već nije i opravdano, da na sebe misli i Vlada koja se našla u ovoj neočekivanoj krizi. Da spašava svoj mandat i pokušava se izboriti za drugi.
Problem je samo u tome što nas je Milanović godinama uvjeravao kako on nije takav.
