Uživajmo! Messi vs. Ronaldo je 'utakmica' za pričanje unucima

Velikog Pelea, neki kažu najvećeg, nisam gledao. Ako je ikakvo opravdanje, nešto kasnije sam se rodio. Prekasno da uživam u njegovim driblinzima, dodavanjima, golovima. Diega Maradonu, iz sličnog razloga, pamtim samo iz faze u kojoj ga je preuzela bjelina. I Diega, nažalost, onog pravog Diega, znam samo s You Tubea, iz poneke kratke arhivske snimke.

I vjerujem starijima, onima koji pamte ta dva majstora, velikana, legende, da je bila privilegija gledati ih u njihovim najboljim danima. Jedan je krenuo krajem pedesetih, onda kad je Brazilu kao 17-godišnjak donio svjetsku titulu, a nastavio idućih 15-ak godina. Drugi je ostavljao bez daha u osamdesetima, kad su u Napoliju promijenili standardni poredak Najvećih. Diega pa tek onda Bog...

Uh, da je to bilo doživjeti, pomislio sam toliko puta. A onda su se pojavila nova dvojica. Nisu im ni do koljena, kažu isti ti stariji, oni koji pamte nogomet iz nekih romantičnijih vremena. Ronaldo i Messi. Messi i Ronaldo. Argentinac i Portugalac. Genijalac i genijalac. U istom vremenu, dijele ih samo dvije godine, a spaja možda različita, ali jednako nevjerojatna lakoća loptanja.

- Djede, kakav je bio taj Messi? A Ronaldo? - pitat će unuci sve nas iz ovog vremena jednoga dana.

A svi mi samo ćemo se nasmiješiti. I sjetiti, nadam se. Valjda će se to dogoditi prije nego nas preuzme staračka demencija.

- Čudesni, nevjerojatni, fenomenalni. Najbolji koji su ikad igrali nogomet.

Tako bi nekako trebao zvučati odgovor. Jedini logičan, jedini istinit. U svom vremenu imamo svog Pelea. I svog Diega. S jednom bitnom razlikom. Imamo ih istovremeno! I ne samo to. Imamo ih istovremeno, imamo jednog u Real Madridu, a drugog u Barceloni. Dva najbolja igrača svijeta, možda i najbolja koja su ikad igrala nogomet, u izravnom okršaju u svakom El Clasicu. U svakoj borbi za naslov u prvenstvu, u Kupu, u Ligi prvaka. Uh, kakva čast...

- A koji je bio bolji? - bit će, siguran sam, sljedeće pitanje radoznalog unuka.

Opet ćemo se nasmiješiti. I, bude li još dovoljno razboritosti, prešutjeti. Jer to je ionako manje važno. Jednako kao što je manje važno što će mnogi na sve ovo reći da jedan impresionirani novinar priča budalaštine. I da je najveći, najbolji, zapravo bio Pele, Maradona, 'pravi' Ronaldo, Puskas ili Di Stefano.

A opet, ne mogu zamisliti da je netko nekad negdje bolje igrao nogomet od, primjerice, Lea Messija. Kako se to točno bolje igra nogomet? Zabije se šest golova u osmini finala Lige prvaka? Dribla se bolje od njega? Igra se elegantnije? Učinkovitije? Donese se momčadi više titula? Oprosti, stara gardo, romantična generacijo, ali ne vjerujem da se može bolje od ovoga...

Da, priznajem, moj odgovor na unukovo pitanje bio bi 'Messi', ali opet mislim da je pametnije prešutjeti. Jer možda sam u krivu. Možda je Ronaldo stvarno bolji, jer tu je zaista razlika u nijansama. Jedan ruši sve elegancijom i potezom, drugi silinom, snagom, a opet ljepotom igre. I obojica su veliki, možda i najveći. U istom vremenu, u borbi za iste trofeje. Ovo je doista vrijeme za prepričavanje. I zato niti jedno slovo napisano o njima dvojici nije previše. Oni to zaslužuju. Jer, zamislite da su u neko imaginarno zajedničko vrijeme igrali Pele i Maradona. Jedan u Barci, drugi u Realu. I da ih je netko stariji od nas mogao gledati. Bili biste ljubomorni, zar ne?