Za rođendan trebate slaviti to što ste postali bolji, a ne stariji

Prije nekoliko mjeseci pročitala sam jedan roman o Aboridžinima (Tihi zov Australije, Marlo Morgan) u kojem sam pročitala mnogo zanimljivih stvari koje su mi dale misliti. Jedna od njih je bila ova:

- Zašto vi slavite rođendane? Ta, nema ništa posebno u tome da starite. Za to nije potreban nikakav trud, to se događa samo od sebe!

Ako vi ne slavite rođendan, što onda slavite?

Taj mi se koncept toliko svidio da sam taj ulomak odmah podijelila na Facebooku i Twitteru, međutim, pozitivna reakcija mojih virtualnih prijatelja je izostala, što me iznenadilo, jer se meni to činilo kao nešto vrlo logično i genijalno! Drugi dan sam to podijelila sa svojim pravim prijateljima, ali i njihove su reakcije bile slične - nikome se od njih to nije svidjelo i dobila sam niz objašnjenja zašto je to super: to je lijep običaj i prilika da se vidiš sa dragim ljudima. S nekim ljudima se vidiš samo za rođendane.

Inače kao, nitko nema vremena, ali za tvoj će se rođendan potruditi pojaviti jer nije pristojno ako se ne pojave. (Hm, pretpostavljam da bi nepristojno bilo i ne pojaviti se na mojoj proslavi postanka boljom osobom i mudrijom ženom?! Ili bi ljudima zvučala kao tašta luđakinja?? Ne znam…)

Tako sam ja mjesecima unaprijed planirala ukidanje svog rođendana barem s Facebooka. Znate zašto? Tamo imam jako puno “prijatelja” jer ga imam skoro 12 godina i tamo sam prije prihvaćala svakoga tko me pitao za prijateljstvo naivno misleći da ću na toj platformi moći lijepo promovirati svoj koncert, spot ili knjigu. Krivo.

S godinama se ispostavilo da kada najavim koncert ili knjigu, ili neku drugu meni bitnu obavijest, imam samo nekoliko desetaka lajkova i reakcija (od skoro 5000 “prijatelja”), ali ako promijenim boju kose ili frizuru te reakcije su u tisućama. Isto tako, za moj rođendan prošle godine dobila sam gotovo tisuću poruka i čestitki koje su preplavile moju vremensku crtu i inbox i imala sam grižnju savjesti kada sam na te poruke probala ne odgovoriti (jer stvarno nije lijepo) i ne mogu nekim ljudima odgovoriti, a nekima ne (iako ih uopće ne poznajem) jer je trud i jednih i drugih potpuno jednak…

Jedino na što nisam računala je da čestitke danima nisu prestale stizati uz isprike što kasne na što sam opet morala odgovarati s nije problem umjesto sa samo hvala ti!  

Hvala bogu na emojijima - koliko su mi riječi uštedjeli! Izgleda da nisam baš postala bolja osoba u odnosu na prošlu godinu nego samo ljenija. Ali znate što? I svakako sretnija! Manje živčana i frustrirana (pogotovo zato što ne stignem svima odgovoriti na čestitku). Dobre strane tog mog pothvata su još to da sam saznala tko sve pamti moj rođendan (zaboravio ga je čak i moj tata iako nema Facebook, ali on je samo zaboravio koji je datum što je bilo jako zabavno jer se to njemu još nikada nije dogodilo).

Kad smo već kod tate, hvala njemu što postojim. A onaj moj prijatelj kaže da najveća zahvala pripada mojoj mami koja se odlučila roditi me, nosila me devet mjeseci, izdržala preko nekoliko sati teškog poroda i stavila svoj život na pauzu tri godine dok sam bila beba, a o odgoju i svim fazama odrastanja ne trebam ni govoriti. To je svakako i tatina zasluga što znači da bih za svoj rođendan trebala slaviti roditelje.