Za utakmice repke opremljeni su svi tabletama za smirenje

Druskininkai je pitoreskni gradić na sat vremena vožnje od Alytusa. Tamo su smještene sve reprezentacije iz skupine C. To su, zapravo, toplice s desecima hotela, jezerom, rekreacijskim centrima i mnoštvom kafića na otvorenom. Službeni prijevoz za Druskininkai trebao je krenuti u 9 ujutro. Onako neispavani i krmeljavi spustili smo se do recepcije, da bi nam rekli da su Finci izlobirali kasniji polazak, tek u 10.45. Baš lijepo što su nam javili na vrijeme...

U kombiju smo upoznali Simonasa Baranauskasa, tipa koji je na Twitteru objavio da je došlo do tučnjave na hrvatskom treningu. Pa to je klinac od 18 godina, zbunjenog pogleda prekrivenog štreberskim naočalama. Malo smo ga pecnuli, nije mu bilo svejedno. 

Siročić se isprepadao, pa je tijekom cijelog puta bio vrlo susretljiv i uslužan. Išao je u internacionalnu školu u Estoniji i govori engleski bolje nego bilo koji Litvanac kojeg smo dosad upoznali, a neobjašnjivo je ozbiljan i pametan za nekoga tko je tek stekao pravo naručiti pivo ili ući u noćni klub "Čikaga", o kojem ćemo nešto poslije.

U Druskininkaiju su nas naši igrači uglavnom izbjegavali, čast iznimkama. Izgubili smo cijelo jutro i dobar dio poslijepodneva samo da bismo se truckali u tijesnom kombiju po grbavoj cesti, pokisli i preživjeli napad osa u kafiću.

Na večernjem treningu u Alytusu igrači su ipak bili puno bolje volje. Kao da su preboljeli taj nesretni poraz od Makedonije i odlučni kreću u današnji ključni okršaj s Crnom Gorom. Nakon završetka treninga ostali su se malo glupirati šutirajući s centra. Nisam primijetio da je itko pogodio, ali jedna je Tomićeva lopta nekako završila na krovnoj konstrukciji. Vjerojatno će tamo zauvijek ostati.

Ispred dvorane zapričali smo se sa Željkom Drakšićem, glavnim tajnikom HKS-a. Brzo smo došli na temu gubljenja živaca pri gledanju naše repke. Iz torbice je izvadio tablete za smirenje.

- A pijem ovo, što ću drugo - rekao je, mašući pločicom Helexa.

- I Danko ih pije, to nije nikakva tajna - dodao je, misleći na predsjednika Saveza, te nas upitao hoćemo li mi koji.

Do njega je sjedio Slavko Cvitković, kojem na akreditaciji piše Slavo. Nasmijao se i pokazao svoju pločicu Xanaxa. Svi su se dobro opremili. A lijepo me frend pitao nosim li u Litvu apaurine. Ma kakvi, rekoh, otupio sam na to, više se ni ne živciram. Kakav optimizam... Da sam znao kako su Drakša i Cvik opskrbljeni, sigurno bih žicao koju tableticu nakon Makedonije. Možda bih i uspio zaspati prije pet ujutro...

Na TV-u u press-centru pogledali smo Litvu i Tursku. Iako je bio slobodan dan u našoj skupini, u press-centru je bilo dosta volonterki i volontera, ali kad je tekma počela, sve se ispraznilo. Oni su, očito, gledali u nekoj prostoriji u blizini jer se stalno čula vika i cika, pogotovo u egal-završnici u kojoj su Litvanci ipak dobili. Nekoliko minuta poslije upali su u press-centar, vikali, pjevali i odjurili nekamo proslaviti pobjedu. Ipak je bio petak, jedan od dva dana u tjednu kad ima noćnog života u ovoj zabiti.

Mi smo otišli ostaviti stvari u hotel i spustili se u bar, gdje smo sreli crnogorske novinare, koji su na laptopu našli stream nogometa. Crna Gora je gubila od Walesa 2-0, ali čim smo došli Jovetić je zabio za 2-1. Za nagradu što smo im donijeli sreću, odmah smo dobili po pivu. Ostalo je 2-1, a nakon toga je pao dogovor da se ide u "Čikagu" potjerati tugu. Mi ovog puta nismo imali takve motive, već čisto rekreacijske. 

Mješovito društvo zaputilo se u prema "Čikagi", a ja i još jedan kolega prethodno smo skoknuli do bankomata. Na putu smo naletjeli na bar iz kojeg se čula glasna muzika, te odlučili provjeriti što ima. Tek što smo se približili, iznutra su nam prišle dvije vremešne gospođe. Plava je u minjaku pokazivala noge pune celulita, a crna je dubokim dekolteom isticala smežurane grudi. 

San svakog 60-godišnjaka, noćna mora za mlađe generacije. Jako slabo govore engleski, ali shvatili smo da nas zovu unutra, a čim zatvori da s njima odemo ne "jedno drugo mjesto". Iznutra su pozvale prijateljicu, koja bolje govori engleski. I taman kad smo mislili, Kornijevim korakom kidati nalijevo, iz bara je izašla prezgodna plavuša s nimalo sramežljivo prezentiranim silikonskim "pojačanjima".

- Ovo sad zatvara, ali iza jedan idemo u drugi klub. Dođite s nama - pozvala nas je.

Koliko su god njene "iskusne" prijateljice izgledale odbojno, ova nas je zainteresirala.

- 'Oćemo j...t? - upita me majstor. Problem je što smo nas dvojica, a ona je jedna. Drugi je problem što obojici cimeri već spavaju. No zaključili smo, po svemu viđenom, da to ne bi bila besplatna ševa, pa smo odlučili ipak produžiti za "Čikagu". Za svaki slučaj nam je ostavila ime kluba u koji ide.

U "Čikagi" smo pronašli ostatak društva i mnoštvo cura koje se ne plaćaju. Frend se usput raspitivao za mjesto u koje nas je pozvala silikonska ljepotica.

- Dobro mjesto ako hoćete puno piti i ako se hoćete potući - rekli su nam.

Dakle, alituška "Ludnica". Piši propalo.

Uto su do nas sjele dvije plavuše.

- Odakle ste? - upita ova punašna.

- Hrvatska?!?! Stvarno?! To mi je najdraža zemlja na cijelom svijetu! - počela je ushićeno vikati. Njena prijateljica, koja ne govori engleski, brzo nas je napustila, a ostatak mog društva zapričao se s nekim Makedoncima. 

Uglavnom, koliko sam shvatio, Ema se upravo udaje, izašla je istovremeno na djevojačku zabavu i proslaviti rođendan. San joj je doći u Hrvatsku, o kojoj sve zna. Želi u Dubrovnik, Split, Zagreb, Plitvice, a najdraže mjesto na cijelom svijetu i njen grad iz snova je Makarska. Kad je već bila tako ushićena, bilo mi je neugodno "otkantati" je i posvetiti se komadima koji nisu svježe udani. Bit će valjda prilike večeras...