Zar nam je glavni prioritet zaista postao vanjski izgled?

Svi teže savršenstvu, i ponašamo se kao da nam je do tuđeg mišljenja i te kako stalo. Taj virtualni svijet prepun je laži. Pokušajte samo na osnovu slike odredit nekomu godine? Haha. Nemoguća misija, kako meni, tako i ostalima. Svi žele biti lijepi, nerealno lijepi. Svi žele biti vječno mladi, ali to je nemoguće. Ne mogu ja sa pedeset i jednu godinu izgledati kao da mi je dvadeset. Moram imati bore, i te se godine moraju vidjeti. To je prirodan proces. Starenje ne možemo zaustaviti, iako to mnogi nastoje. 

Sjećam se da mi je jednom prijateljica rekla da bih trebala popraviti lice. Nos, usne, bore,… popis je bio dug koliko i mjesečni spisak za kupovinu namirnica. Umirala sam od smijeha. Nikad, ama baš nikad mi nije palo na um da nešto popravljam na sebi. Zašto bih to učinila? Ja sam ono što jesam, i mene ne predstavljaju bore nego moja djela, moja osobnost. Ljepše mi je vidjeti nekog sa borama, nego nekog čije je lice nafilovano tko zna čime, jer to lice nema mimiku, nema ništa od onog što bi trebalo imati. Nekad su oči i lice bili ogledalo duše, a sada su ogledalo rada estetskih kirurga. Po mojem mišljenju, to je žalosno. Ali, to je samo moje mišljenje. ne razmišljaju svi kao ja.

Žalosno mi je vidjeti da djevojka od dvadesetak godina koristi botoks, žalosno mi je vidjeti da na slikama na kojima se nalazi nekoliko žena, svi imaju ista lica, a razlikovat ih možemo samo po frizurama i boji kose. A pretjeraju i to često. Jednostavno nemaju mjeru. Naprave više popravaka na sebi, nego što ih netko radi na automobilu starom više od dva desetljeća. Zašto? To mi je vječita enigma. Mogu razumjeti da to učini netko tko od ljepote živi, ali da netko iz tko zna kojih razloga trpi toliko boli da bi bio ljepši, nepojmljivo mi je. Godine se ne mogu prevariti, kako god mi lijepo izgledali. Prirodan i umjetna ruža se ne mogu usporediti, nikako. Lijepo je izgledati lijepo, a ponekad, ono što neki smatraju lijepim, to nimalo nije. Napraviti pokoji diskretan zahvat nekako bih i razumjela, ali da netko ima lice kao umjetna lutka, to ne mogu nikako shvatiti. 

To je samo odraz društva u kojem živimo, društva u kojem je važna samo ambalaža, ali ne i ono što se nalazi unutar tih osoba. Ljepota (prirodna ili umjetna) nije nikakva garancija za sreću. Da je to tako, ne bi najljepše žene na svijetu bile i najprevarenije žene. Zašto bi ih netko varao? One imaju sve, a ipak… Doživljavaju sve ono što doživljavamo i mi prosječne, prevara ih boli isto kao i nas, možda čak i više, jer se takve prijevare odigraju pred očima cijelog svijeta. 

Dragi moji, jedno bi trebali zapamtiti, zaljubljeno srce ne gleda bore. Ono ih ne vidi. A mladim djevojkama poručujem, možete promijeniti lice, napraviti da ono izgleda savršeno, ali… Gene ne možete promijeniti. Vaša kći će izgledati onako kako ste vi nekad izgledali, barem u većini slučajeva. I što ćete svojem djetetu savjetovati? Odgovor na ovo pitanje me baš zanima, ali iskren odgovor sigurno neću čuti. 

Ne, nemam ništa protiv vaših lica, kao ni protiv operacija. To je vaše tijelo, vaš život, vaše odluke, a ja samo govorim svoje mišljenje. 

Na žalost, vidjela sam bezbroj lica gdje su se ljepotice pretvorile u otužna i neprepoznatljiva lica. Želja da se izgleda lijepo, imala je sasvim suprotan efekt. Ja sa sa sobom zadovoljna. Posebna sam i drugačija od ostalih, i nikad mi nije bio cilj da budem kao drugi. Onakva sam kakvom me je priroda stvorila, i sve njene greške s ponosom nosim. Jer, to sam ja. Bore mi ne smetaju, jer ih ja i ne vidim, a kome smetaju, neka me ne gleda. Vrlo jednostavno. 

Budite vi meni sretni, i činite sve ono što vas usrećuje, što god to bilo.