Imam dvije proslave Oluje, dvije grupe branitelja, jednu vojnu paradu i jedno događanje naroda. A o mračnoj strani ove vojne akcije opet se najmanje govori.
Tko zna, možda je sve ovo oko proslave godišnjice Oluje odlika slobodnog, demokratskog, liberalnog društva kakvom smo oduvijek težili.
Nasuprot jednoumlju u kojem postoji samo jedna istina i jedan glas.
Osim ako se ne radi o totalnom raspadu kriterija.
Kako god bilo, Hrvatska 20-godišnjicu Oluje dočekuje u popriličnom kaosu.
Vlada ima svoju proslavu u Zagrebu, HDZ ima svoju predizbornu feštu u Kninu, Oliver Frljić ima svoju "kontra-Oluju" predstavu u riječkom HNK, dok nevladine udruge za ljudska prava podsjećaju na mračnu stranu vojno-redarstvene operacije u kojoj je Hrvatska ostala bez 300 tisuća stanovnika.
A postotak Srba u Hrvatskoj smanjio se za dvije trećine.
Pozdrav braniteljima, ma gdje bili
Jedni branitelji slave u Kninu, drugi branitelji slave u Zagrebu, dvojica dežuraju u šatoru u Savskoj. Državni mediji navode kako će u Zagrebu biti tri puta više branitelja, na što hadezeovci uzvraćaju da će svi pravi hrvatski branitelji i domoljubi biti u Kninu.
Na "događanju naroda".
Zatim, koliko god se godinama tvrdilo kako je Oluja bila oslobodilačka operacija, ona se i danas kod dobrog dijela stanovništva slavi prvenstveno kao brutalna osveta za srpsku agresiju i sve zločine u Domovinskom ratu. Oni ne slave oslobađanje teritorija, već rješavanje srpskog pitanja.
Dok je jedni kažu da je Oluja bila veličanstvena vojna operacija, drugi tvrde da su se Srbi odmah predali i pobjegli.
Humanitarna operacija
Onima koji ponavljaju kako hrvatski Srbi nipošto nisu bili istjerani i protjerani, drugi uzvraćaju podsjećanjem na bombardiranje izbjegličkih kolona, kamenovanje traktora, paljenje i pljačkanje kuća, ali i na odluku hrvatskih vlasti da zakonski onemoguće povratak Srba i njihove imovine.
Nadalje, malo se piše o tome da iza akcije Oluja stoje Amerikanci, malo da Amerikanci o tome nisu imali pojma, malo je to bila vojna, malo humanitarna operacija.
A najmanje je iza svega ostalo sudskih presuda za zločine, ubojstva, pljačku i palež koji su trajali mjesecima u oslobođenim područjima.
Ovih dana na kninsku Tvrđavu diže se Tuđmanov spomenik, a prešućuje da je hrvatsku zastavu podigao general kojemu su oduzeta odličja nakon oružanog obračuna s hrvatskom policijom. I da su ljudi iz tadašnjeg Tuđmanova okruženja bježali od policije i pravosuđa, profitirali na domoljublju, svojatali Hrvatsku i posadili sjeme razdora.
Zoki kao Franjo
I onda napokon dolazimo do vojnog mimohoda. Danima, tjednima, pa i mjesecima bavimo se pitanjima organizacije parade, tko sve dolazi, tko je otkazao dolazak i zašto, jesu li otkazali pod pritiskom Srbije, dolaze li s vojnicima ili izaslanicima, zaključujemo kako je čak i predsjednica Republike jedva pristala nazočiti na paradi, a News bar piše kako je čak i Hrvatska vojska otkazala dolazak na mimohod.
I u svom tom kaosu to nije čak zvučalo nevjerojatno.
Da se i ne govori o tome da još nije u potpunosti odgovoreno na pitanje je li Hrvatska s tom paradom stala uz bok Srbiji, Rusiji i Sjevernoj Koreji ili i druge normalne zemlje slave svoje ratne pobjede?
Prije dvadeset godina na Jarunu Franjo Tuđman je pokazao oružanu silu s kojom će tri mjeseca kasnije krenuti u oslobađanje okupiranog teritorija (minus neupotrebljiva raketa).
Haubice za Slovence
A što danas pokazuje Zoran Milanović? Oružjem slavi mir? Priprema se za novi rat? Karamarko prijeti "drugim Domovinskim ratom", a Josip Klemm poručuje da "ako Vlada želi rat, imat će ga", pa je i Milanović odlučio izvući vojsku na ulice?
I naravno, tu su i oni koji će bez problema povući paralelu s 1995. godinom i konstatirati kako je ovaj mimohod poruka Sloveniji u vezi Piranskog zaljeva.
HDZ tvrdi da je parada bila Milanovićeva izmišljotina kojom će izbjeći zvižduke u Kninu, za Vladu je to dostojna proslava najveće vojne operacije u hrvatskoj povijesti. Jedni kažu da se Milanović time želi dodvoriti desnom biračkom tijelu, drugi zaključuju da se time samo zamjera svojim biračima.
Kolindi je bitno samo da je blizu vojske. I kamera.
Tko to može platit'?
A građanima je najbitnije pitanje je li se taj novac, tih dvadesetak milijuna kuna, mogao pametnije utrošiti. Naročito u situaciji kad se u sjeni tenkova, Patria, MiG-ova i kanadera upozorava da smo među rekorderima u visini javnog duga, s trendom daljnjeg pogoršanja.
Uglavnom, što se više o tome razglaba, to je teže točno odrediti što Hrvatska zapravo sutra slavi, kako to slavi, tko slavi, treba li sve to uopće slaviti, gdje i kako? Tko drži monopol na proslavu, na lokaciju proslave, na uzvanike i aktere slavlja?
Tko je "pravi" domoljub, a tko onaj "obični"? Tko je pravi branitelj, a tko to nije?
I zašto se danas o mračnoj strani Oluje, o njezinim žrtvama, posljedicama, o sramoti i poniženju, o stigmi koja se urezala duboko u nasljeđe te operacije, u javnosti govori manje nego ikada u proteklih petnaestak godina?
