Ima u SAD-u jedan slučaj iz 2012. u kojem je homoseksualni par tužio slastičara jer im nije htio napraviti tortu za vjenčanje. Slastičar je kao razlog naveo da mu savjest to ne dopušta jer se njegova kršćanska uvjerenja kose s homoseksualnim brakovima.

Nedavno je sud donio odluku da slastičar nije kriv te da nije prekršio anti-diskriminatorni zakon prema kojem je zabranjeno nekome odbiti uslugu na temelju rase, spola, ili seksualne orijentacije.

I znate što? Meni je u redu da se netko tko je homofob/ksenofob/rasist/štogod izjasni kao takav i odbije uslugu ljudima koje mrzi.

Da je taj slastičar prešutio svoju homofobiju i ispekao svoju tortu, kakva bi to bila torta? Kakvu tortu možeš očekivati od nekoga tko tu tortu radi samo zato što se boji tužbe ili negativnog publiciteta ako odbije? U najboljem slučaju će ti pljunuti u tortu ili je zaliti posvećenom vodom.

Kod nas još nema homofobnih slastičara (barem ja nisam čuo), ali zato ima homofobnih vlasnika apartmana na moru.

Problem nije u tim vlasnicima nego u homoseksualnim parovima koji su postali toliko bezobrazni da bez imalo srama odlučuju ići na ljetovanje kao ljubavni par. Čak se ne žele ni praviti da su samo prijatelji. Njihova drskost ne poznaje granice.

S druge strane, neki vlasnici apartmana ne žele “da im se pederi jebu na njihovim plahtama”. Njima je to odvratno. Gadi im se. Da takve stvari dozvole pod svojim krovom? Bože sačuvaj! Eventualno bi nekako tolerirali lezbijke kao što ih toleriraju i kad gledaju porniće. Ali dva muškaraca? E, nećeš razbojniče!

Tako je i dvojici gej Brazilaca odbijena rezervacija jer je vlasnik apartmana shvatio da su gej pa im je promptno otkazao rezervaciju. Za to je kažnjen tako što su mu dvije najveće platforme za iznajmljivanje apartmana na svijetu otkazale suradnju.

Ali morate shvatiti i tog iznajmljivača. Kad homoseksualci ne bi dolazili na Jadran, ne bi niti bilo homofobnih iznajmljivača apartmana jer ne bi imali prema kome iskazivati svoju homofobiju.

Isto kao što ne bi bilo ksenofoba kad nitko nikad ne bi dolazio u kontakt sa strancima ili uopće poznavao pojam “stranac”. Bez stranaca, nema ni straha od stranaca. Dakle, problem je u homoseksualcima jer njihovo postojanje uzrokuje ružne ispade kod inače finih i poštenih ljudi.

Odbijanjem nekoga samo zato što je gej, vlasnici apartmana krše Zakon o suzbijanju diskriminacije. I naravno da nije u redu da se tako ponašaju. I naravno da je grozno da postoje ljudi kojima smeta ljubav samo zato što je drugačije vrste.

Međutim, mene muči isti problem kao i sa slastičarima u SAD-u. Koliko smisla ima zakonom prisiljavati ljude da te prime u apartman ako te oni mrze? Bi li itko od nas želio biti gost kod nekoga kome se gadimo (i znamo da mu se gadimo)? Kod nekoga tko bi najradije batinama istjerao “zlo” iz nas?

Nisam nikad bio diskriminiran od pružatelja usluga po ikojoj osnovi jer sam manjina jedino po tome što sam ateist (a to baš nije uočljivo na prvu), ali znam da ne bih želio davati svoje novce nekome tko me gleda s prijezirom i nekome tko će me primiti u apartman ili mi ispeći tortu samo zato što se boji kazne.

Kako bi to izgledalo npr. u apartmanu koji je u istoj kući gdje živi i vlasnik pa se morate mimoilaziti svaki dan?

Negativni komentari i psovanje ispod glasa? Obostrano izbjegavanje? Bez topline, bez dobrodošlice, bez ičega. Samo hladna, minimalna usluga, tek toliko da može reći da je on svoje napravio.

Teško mi je zamisliti kako bih se osjećao da platim nemale novce za 10 dana takve usluge.

Kad tražim neki apartman za ljeto, bilo bi mi drago da mi iznajmljivači otvoreno kažu kako ne žele u svojem apartmanu određene ljude, kako bih ih mogao zaobići i dati novce nekome koga moja “vrsta” ne smeta.

Nisam gej (al’ DJ jebi me u glavu – sori, nemrem si pomoći) ali da jesam, u startu bih preko telefona ili emaila rekao da moj partner i ja tražimo apartman kod nekoga kome se živo jebe za to što se mi jebemo.

Ne samo da izbjegnem zatucane vlasnike apartmana, nego zato da izbjegnem i situaciju da me odbiju kad sam već pred vratima apartmana, što se lako moglo dogoditi i tim Brazilcima da je taj vlasnik apartmana tek onda shvatio da su oni gej par. Ili još gore, da ih je primio, a u glavi si je mislio:

“Ajme meni, kud sam baš ja naletio na pedere! A ljudi moji! Od svih apartmana, oni baš u moj! A dobro, po zakonu ih ne smijem odbiti, a i bojim se da me ne razapnu u medijima pa ću ih primiti sad kad su već tu. Ali bolje im je da ih ne čujem kako se jebu!”

I što da su oni primijetili taj njegov prijezir? Bi li to bilo bolje nego da ih je odbio? Bi li to bio odmor iz snova za taj par? Zasigurno ne.

Jer nažalost, raznih “foba” je uvijek bilo i uvijek će ih biti. Možda jednoga dana nestanu, ali za naših života sigurno neće. Zakonima možemo nekoga natjerati da preko one stvari pruže uslugu nekoj manjini koju ne mogu smisliti, ali ih ne možemo natjerati da prestanu mrziti tu manjinu.

I što smo onda dobili? Iznajmljivače koji na silu moraju iznajmljivati ljudima kojima ne žele iznajmljivati, i goste koji će, najvjerojatnije, primijetiti da daju novac nekome tko ih ne može smisliti. Tko je tu onda pobijedio? Nitko.

Srećom pa je ponuda apartmana na Jadranu i više nego bogata i svatko od nas, bez obzira na to tko smo i što smo, može pronaći nekoga tko će nas ugostiti s istinskim zadovoljstvom, i kome ćemo s guštom dati svoj novac. Ne zaslužujemo li svi to?

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autoru: 

Moje ime je Leon Zrile. U slobodno vrijeme bicikliram, gledam filmove, i čitam knjige. O svojim pogledima na život pišem na svom blogu Profane misli dok na svojoj Facebook stranici Pseudohumor objavljujem kratke fore, anegdote, i raznorazne bedastoće iz svog života.