Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Kolumna
Martina Trboglav Četvrtak, 20.12.2012. u 11:45
1 komentara

Zašto ne uzmemo stvar u svoje ruke ako želimo promjene?

U ovotjednoj kolumni Martina Trboglav nam kroz tri priče dočarava na koji način sami pridonosimo statusu quo, ponašajući se ponekad kao – majmuni

Thinkstock
Foto: Thinkstock
1 komentara

Ispričat ću vam tri priče. Jednu o majmunima. Jednu o ljudima. I jednu o tome kako mi, ljudi, nesvjesno (p)ostanemo majmuni. Pa krenimo…

Priča prva 

Zamislite sljedeću scenu – pet majmuna, banana koja visi sa stropa i nekoliko sanduka postavljenih točno ispod banane. Već trenutak kasnije majmuni kreću u akciju, namještaju sanduke i jedan od njih se penje, kako bi dohvatio bananu. No tada, sasvim neočekivano, ''zločesti“ eksperimentatori polijevaju hladnim tušem cijelu grupu. Majmuni ne odustaju, pokušavaju još nekoliko puta, ali ishod je opet isti. Put prema banani popločan je i dalje jednako oštrom kaznom – hladnim tušem. Konačno grupa odustaje i zaključuje da je ovu bananu bolje ne dirati

Zatim kreće zanimljiv zaplet. Jednog majmuna eksperimentatori odvode iz kaveza i dovode novog člana grupe. Podsjećam, on nije bio prisutan prilikom prethodnih nemilih događaja. Ugledavši bananu, kreće odmah u akciju. No, i on ubrzo biva spriječen, ali ovaj put ne od tuša. Ostatak grupe ga napada i povlači prema natrag, šaljući jasnu poruku – da se nisi usudio dirnuti bananu! Novi majmun gleda u čudu, pokušava još jednom, ali njegov entuzijazam ovaj put biva ugušen do kraja i – odustaje. 

Eksperimentatori nastavljaju s igrom te rade još jednu zamjenu – drugog  majmuna iz inicijalne grupe zamjenjuju novim članom tima. Naravno, i on je odlučan i kreće u akciju. Sad već znate što slijedi. Bam! Vrlo uskoro je zaustavljen, i to ne samo od članova prve grupe koji su doživjeli iskustvo hladnog tuša, već i od prethodno zaustavljenog majmuna. Iako nikad nije osjetio hladan tuš, usvojio je pravila igre te ih nastavlja prenositi dalje, ne znajući zapravo zašto je to tako. I tako jedan po jedan, svi članovi prvotne ''kažnjene" skupine bivaju zamijenjeni novim majmunima, no obrazac ponašanja i dalje ostaje isti – ne diraj bananu! Ako i pokušaš, bit ćeš napadnut od ''svojih“

Priča druga 

Radionica o leadershipu. Polaznici – skupina menadžera iz istog poduzeća. Kreće rasprava o inflaciji sastanaka u poduzeću, što većina sudionika navodi kao razlog zašto nemaju vremena aktivnije raditi s članovima svog tima. U tom trenutku, jedan od menadžera iznosi kako je bez problema uspio ''izboriti“ željeno vrijeme za razgovore sa svojim djelatnicima. Otišao je do svog nadređenog te ga zamolio da ga ponedjeljkom ujutro i petkom popodne ''poštedi“ sastanaka, jer bi htio imati vrijeme za interne susrete, kako bi aktivno radio na poboljšanju rada svog tima. Na čuđenje svih, odmah je dobio zeleno svjetlo. Zar je s ''tim“ šefom moguće nešto tako dogovoriti, drugi (si) postavljaju pitanje. 

Promatrajući taj trenutak razmjene dobre prakse i ''aha-efekta“ koji se upravo dogodio, razmišljam koliko je ovo važan trenutak. Želeći ga dodatno naglasiti, odlučujem ispričati priču o pet majmuna i banani. U dvorani vlada potpuni muk, a svaka nova riječ je gladno dočekana. Kako će mi kasnije mnogi pričati, u sebi su razmišljali koliko toga ne propituju, a rade. Iako znaju da to nije dobro, ni ne pokušavaju nešto promijeniti (kao i svi majmuni koji su odustali od pokušaja da dohvate bananu, mada nikad nisu osjetili hladan tuš). Bio je to važan trenutak na radionici - bila sam sigurna da smo zajedno potaknuli promjenu. Ali…

Priča treća 

Radionica o leadershipu se nastavlja. Nepunih sat vremena nakon priče o majmunima i banani, kad smo već odmakli od te teme, jedna menadžerica spominje kako svaki dan isključi mail na pola sata, kako bi se mogla koncentrirati na određene poslovne analize koje treba dnevno napraviti. U tom trenutku provaljuje bujica glasova njenih kolega s porukom – Lijeeeeeeepo, ti isključiš mailbox  kako bi imala mir za napraviti svoj posao, a za nas sve ostale, ako te zatrebamo, ne mariš! Daleko ćemo tako stići! 

Bam! Ovaj put to nije skupina majmuna koja napada člana svog tima jer je pokušao doći do banane. Riječ je o grupi menadžera koji se bune da nemaju vremena kvalitetno se posvetiti promišljanju i analizi, a kamoli radu s ljudima. I u trenutku kad jedan od njih navodi primjer na koji način uspijeva sebi priuštiti malo takvog dragocjenog vremena, dobiva vrlo jasan hladni tuš. I to samo sat vremena nakon uvida koliko se svi često znamo ponašati ''kao majmuni“.   

Pouka – kako sprječavamo promjenu koju priželjkujemo?

Sva sreća da se ova situacija dogodila upravo na radionici. Svi smo odmah mogli vidjeti koliko je riječ o snažnim navikama gdje smo skloni ponašati se u skladu s pretpostavkama i nepisanim pravilima, makar nam bilo potpuno jasno da nisu smisleni, a još manje korisni. I na sreću, imali smo priliku još jednom se šokirati i uvidjeti da nije problem samo u tome što propuštamo propitivati smislenost onoga što (ne) radimo, već smo spremni spriječiti i druge u tome, čak ih i napasti. Pritom najveći paradoks leži u činjenici da istovremeno ostajemo frustrirani zbog činjenice da se ništa ne mijenja.  

Nažalost, riječ je o jednom od ključnih razloga zašto je promjena svijesti i načina rada u nekoj organizaciji vrlo teška, ma koliko svi pričali o njezinoj nužnosti. Često sami svojim (nesvjesnim) ponašanjem održavamo postojeću situaciju i samim time bivamo sve udaljeniji od promjene, koju (svjesno) želimo. Što možemo napraviti kako bismo sami sebe spriječili da (p)ostanemo isti kao majmuni koji iz njima nepoznatih razloga ne pokušavaju doći do banane, ili čak sprječavaju druge u tome?  

Okupljanje, propitivanje i preuzimanje odgovornosti

O problemima koji nas zajednički muče nužno je razgovarati - ne napadati i optuživati, već konstruktivno raspravljati i tražiti rješenja. Pritom je važno imati na umu da nas većinu (a nekad i sve) u timu ili organizaciji muče gotovo iste stvari, iako nam se ponekad čini da nikom drugom, osim nama, nije stalo. No, vjerujte, u koju god organizaciju dođemo i s kim god razgovaramo, neovisno o hijerarhijskoj razini, vrlo često svi primjećuju iste stvari koje ne funkcioniraju i frustrirani su time (bilo da je riječ o neproduktivnim sastancima, prebacivanju odgovornosti, manjku povjerenja, lošijoj komunikaciji, međusobnom nerazumijevanju što koji odjel radi, nedovoljnoj suradnji između timova, lošem protoku informacija ili presporom donošenju odluka). 

I jednom kad se uistinu okupimo oko istog izazova i želje da to riješimo, ključna pitanja koja si (zajedno) trebamo postaviti su:

  1. Koje prešutne pretpostavke imamo, po kojima djelujemo, ne propitujući njihovu smislenost?
  2. Kako svatko od nas svojim ponašanjem pridonosi upravo toj situaciji? 
  3. Što svi zajedno radimo da održavamo postojeće stanje?  
  4. Koja nova pravila i načine ponašanja bi trebali razviti, kako bismo bili učinkovitiji, inovativniji, zadovoljniji?
  5. Što svatko od nas konkretno treba početi raditi kako bi pokrenuo promjenu?
  6. Što svi zajedno trebamo raditi kako bismo potaknuli željeni način rada i suradnje?  

Tek kad se stvori kritična masa ljudi koja će se okupiti oko iste ideje i koja će prepoznati svoju ulogu, odgovornost i mogućnost utjecanja, moći ćemo se uistinu dovesti u poziciju da se pokrene lavina i novim načinom ponašanja zarazi ne samo nekolicinu, već cijeli tim, organizaciju ili društvo. U protivnom, sve dok smo razjedinjeni, sve dok ne propitujemo i sve dok smo spremni napasti i spriječiti one koji pokušavaju potaknuti promjenu, bit ćemo samo nalik čoporu majmuna, koji živi u strahu od novog hladnog tuša – a da to ni ne zna (jer ga nikad nije doživio). 

Zato budite ustrajni, okupite istomišljenike te promotrite što zajedno možete učiniti da malim, ali konkretnim koracima krenete graditi kvalitetnije sutra, ma kojeg  tima bili dio. I ne zaboravite se pritom međusobno podržavati i poticati, jer će sigurno biti trenutaka u kojima će vas neki drugi htjeti odvući od banane. No, ne odustajte i imajte na umu – i oni su samo uplašeni, a da ni ne znaju od čega. Ukoliko se budete i dalje držali zajedno te ostanete dovoljno uporni, uskoro će vam se i oni pridružiti. Jer svi, na kraju krajeva, želimo biti dio ljepšeg i boljeg svijeta kojeg možemo izgraditi samo – vlastitim rukama. 

O autorici

Martina Trboglav, profesorica psihologije, radi kao viši konzultant u Ramiru, tvrtki koja se bavi organizacijskim razvojem i razvojem ljudskih potencijala. Certificirani je NLP trener, HNLP trener i NLP coach, hipnoterapeut te voditelj Ramiro Leadership NLP Academy. Specijalizirala se za područja komunikacijskih vještina, leadership, upravljanje promjenama i kreativnost. S entuzijazmom radi s organizacijama i pojedincima pomažući im osvijestiti svoje mogućnosti i razviti sve vještine potrebne za ostvarenje željenih ciljeva te kvalitetan i ispunjen život.

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message