Javnost je pronašla način kako da se nosi s prljavštinama, aferama, ministrima i prostitutkama, s novcem u gepeku... Tako što će se smijati. I to nervoznim, ukočenim smijehom kojim dočekuje loše vijesti i skandale.
Kad smo izloženi stresu, napetosti, tjeskobi ili lošim vijestima vrlo često pribjegavamo smijehu kako bismo se pokušali uvjeriti da ono ružno iskustvo koje smo prošli ipak nije tako ružno.
Nije to pravi smijeh, već izraz napetosti.
Zbog toga se smijemo aferi Janaf i Klubu u Slovenskoj ulici, umjesto da se ljutimo i zgražamo.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Sprdamo se pričama o tome tko se sve tamo skupljao, rugamo se izjavama Zorana Milanovića i ministara "zadnjih magaraca", radimo memeove, karikature i montaže o vrećama novca i brojaču novca i grobnicama na Mirogoju i općenito, umiremo od smijeha na aferu koja je skinula do gola hrvatsku političku i društvenu "elitu".
Umjesto da bjesnimo.
Čak je jedan od aktera afere, i to čak dvije, Tomislav Čorić, poručio: "Javnost se zabavlja stvarima koje su ispod svake razine". I javnost se zabavlja ovom izjavom koja je također ispod svake razine.
Zašto? Zato što nam je tako lakše.
Hobotnice i odojci
Hrvatska je godinama zatrpana nevjerojatnim aferama i skandalima vladajuće politike. Smijenjeno je 14 ministara pod raznim optužbama, nedavno smo imali hobotnicu Josipe Rimac, pa smo dobili hobotnicu Dragana Kovačevića, pa sad imamo Zorana Milanovića u Klubu i njegovu svađu s premijerom Andrejom Plenkovićem o tome tko je trebao zadirati u pravosudne istrage...
I ne možemo odoljeti da se ne smijemo. Nervozno. Ne iskreno. Ne s olakšanjem, nego s još većim gađenjem.
Kao da je smijeh postao obrambeni mehanizam društva, pometenog pod lavinama prljavština vladajućih i onoga što bi se trebalo nazivati hrvatskom elitom. Naprosto je došlo do zasićenja. Teško je izdržati taj tempo loših vijesti, ružnih otkrića i manifestacija bahatosti, primitivizma, bezobzirnosti. Sada tražimo smisao postojanja.
Kao da je netko otkopao septičku jamu.
I gađenje više nije dovoljno. Ni ljutnja više ne pomaže. Sada nas može spasiti samo sarkazam, cinizam i sprdanje.
Samo se tako možemo bolje osjećati. Samo time možemo sačuvati vlastito dostojanstvo.
Korupcija i kurveraj
Praktički je postalo nemoguće racionalno se odnositi prema otkrićima u kojima se miješaju ozbiljne višemilijunske afere i provincijski žiceri, predsjednici i ministri u istom košu sa džeparošima, korupcija se miješa s kurverajem, milijuni se nose u vrećama ili skrivaju u gepeku, a predsjednik države govori o višku hrane nakon žderačine.
Govori se o King Kongu, kokošima i magarcima, a onda u istom dahu vodi ozbiljna prepirka o ustavnim ovlastima i neovisnom pravosuđu.
I kao u Alisi u Zemlji čuda, izvrnuta je percepcija o tome tko su pozitivci, a tko negativci. A ozbiljna tema višemilijunskog mita zamijenjena je tračevima o odojku i vinu, dok se važni akteri miješaju s "prostitutkama iz Srbije".
Nećete naći bolju metaforu za kupleraj od države.
Talačka kriza
I to zaista nije smiješno. Nije čak ni duhovito. Ali javnosti i građanima ne preostaje ništa nego da se otvoreno sprda i izruguje svemu tome. Jer smo nemoćni. Jer smo zarobljeni u takvoj stvarnosti. U talačkoj krizi.
I kao u svakoj talačkoj krizi, počinjemo voljeti svoje otmičare.
Ovakva situacija možda nam čuva zdravi razum, ali otupljuje ljutnju i zamagljuje kriterije. Nije smiješno sve što nas nasmijava. A s time računaju oni koji nas nasmijavaju.
