Onaj Mariborčanin koji je bacio baklju kroz prozor općine, nema kuvertiran "potez iza". On ne zna što nakon toga. Zapaliti cijelu zgradu i pozvati na - što?
Najneobičnija mjesta svijeta postala su poprišta socijalnih pobuna: od Wall Streeta, srca zapadne plutokracije, do Maribora, jednog od industrijski najrazvijenijih gradova bogate Slovenije.
Nova klasna borba?
Pobune smo zadnjih godina gledali i u Parizu, Londonu, Ljubljani. Što im je zajedničko? Nova informatička platforma, Facebook i internet koji su zamijenili šapirografirane komunističke letke, golube pismonoše i maloljetne kurire, te mržnja prema klasi koja je prisvojila sve: bogatašima, buržoaziji, političarima.
Prije dvadeset godina svijet je ostao bez altenrative. Kapitalisti su se, sedamdesetih i osamdesetih, plašili bauka komunizma. On je, taj bauk, međutim izvršio samoubojstvo. Bogati i moćni na taj su način ostali bez protivnika koji ih je slabio, a radnici, svi oni koji žive od rada a ne od kapitala, posjedovanja tvornica, rudnika, zemlje i sl - ostali su bez ijedne ideje koju bi mogli postaviti na zastavu svoje pobune.
Jaz bogatih i siromašnih sve veći
Plaće izvršnih direktora u Americi su se u razdoblju od 1978. i 2011. godine podigle za čak 725 posto, nalaz je istraživanja američkog Instituta za ekonomske politike. U isto vrijeme su radničke plaće narasle za 5,7 posto.. Slično je i kod nas. I to svi vide. No, s kojom idejom promjene ući u pobunu?
Socijalizam je, kao ideja, postao anemičan. Nacionalizam još ima snage, ali ne posvuda: on je jak u Kataloniji, ali u Sloveniji, Americi ili Hrvatskoj, dulje vrijeme neće imati veću mobilizacijsku snagu.
Otkud sad prosvjed mirna braćo Mariborčani?
Mase ogorčenih građana ne smeta, čini se, toliko siromaštvo (pola Makedonije siromašnije je od pobunjenih Mariborčana, a u Makedoniji nema bunta) koliko nejednakost. Mariborčanima su dosadila uvijek ista lica na vrhu grada, države, banaka, poduzeća. Ista, samo sve bogatija i sve beskrupuloznija takozvana elita. Izazovno drsko narušavanje moralnog reda i pljuvanje na ideju jednakosti (slučaj bakice koja je zbog 600 kuna duga išla u zatvor, dok su lopovi milijunaši, glembajevski, najugledniji članovi društva), izbezumljuje ljude puno više od pukog siromaštva. Pogonsko gorivo svakog bunta nije glad, nego osjećaj nepravde.
No, kako smijeniti sustav ozakonjene nepravde? S kim? I s čim? Znamo što nećemo, no tragika ovog vremena leži u činjenici da ne znamo što hoćemo.
Baci baklju - a što onda?
To ne znaju ni na Wall streetu (prosvjednici pojma nemaju: bankari točno znaju što žele) ni na Trgu slobode u Mariboru.
Onaj Mariborčanin koji je bacio baklju kroz prozor općinske zgrade, nema kuvertiran "potez iza". On ne zna što nakon toga. Zapaliti cijelu gradu i pozvati na - što? Krenuti u marš na Ljubljanu? Slovenska je revolucionarna jezgra provincijalna, i to najtočnije određuje njene stvarne dosege.
Komunističke revolucije su propale i delegitimirale same sebe. Meke reforme? Možda nakon propasti "Occupy Wall Street" doživimo i nešto takvo, ali trebat će vremena. Iskustva bliskoistočnih revolucija pokazala su da je relativno stabilne diktature zamijenio ili plemenski rat na razini kamenog doba, ili još tvrđe diktature.
A šta je s velikim vođama?
U kriznim razdobljima često su najlakše uspijevali karizmatični vođe, katkad i naoružani proroci, ali, unutar sustava liberalne demokracije, i oni imaju ograničen vijek trajanja: nekoć ultrakarizmatičnog Putina danas izbezumljuju čak i pankerice po Crkvama, pohabao se, Alexis Cipras, u kojega je nade polagalo pola Grčke, Zorana Jankovića prosvjednici prozivaju zbog korupcije, dok snažne lidere socijalizma, recimo Chaveza, na vlasti ne drži ideja, nego nafta, koje mi nemamo. Zato, čini se, svi moderni proroci oslobođenja dolaze na scenu samo sa lozinkom Ostapa Bendera, čuvenog varalice iz romana Iljfa i Petrova: benzin vaš, ideje naše.
