Kulturna revolucija i dalje teče. Nakon antifašizma, Jasenovca, medija, nevladinih udruga, manjina, na red je došao pobačaj. Još jedna tema koja dijeli hrvatsko društvo, ali i ona koja ga svjetonazorski unazađuje
Kulturna revolucija, uvjerili smo se u to ovoga vikenda, i dalje teče.
Još gore, ne pokazuje znakove posustajanja.
Ono što se zadnjih par godina najavljivalo, da će pitanje zabrane pobačaja prije ili kasnije doći na dnevni red hrvatskog društva, ove subote se i ostvarilo.
Željka Markić dočekala je ponovno svoj trenutak da udar otpočet referendumom o braku (djelomično neutraliziranim Zakonom o registriranom partnerstvu) podigne na višu razinu kroz zabranu pobačaja. Tema koja je devedesetih bila rezervirana za političke marginalce, pa i otvorene ridikule poput Ružice Ćavar i don Ante Bakovića, sada je u centru Zagreba okupila povorku od nekoliko tisuća ljudi.
Na čelu sa suprugom predsjednika Vlade.
Izbezumljeno društvo
Uzbuđenjima, dakle, nema kraja. A društvo izbezumljeno ovim svjetonazorskim i ideološkim "blitzkriegom", izmrcvareno neofašizmom, Jasenovcem i ustaštvom, sada se našlo pred novim udarom. Udarom koji, suprotno zajedničarskim apelima s Pantovčaka, više nego ijedno drugo može podijeliti društvo.
Ustvari, u ovom prekomjernom bombardiranju došli smo do točke u kojoj je više gotovo nemoguće odrediti odakle dolazi najveća prijetnja.
Od nadirućeg fašizma i negiranja antifašizma, crnih košulja, Za dom spremni kao legitimni i nekažnjeni uzvik u društvu potpredsjednika Hrvatskog sabora.
Od političkog udara na nacionalne manjine, promoviranog kroz izjave glavnog tajnika HDZ-a Milijana Brkića i kroz pisma predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, a manifestiranog kroz jačanje govora mržnje, huškanja, zastrašivanja pa i fizičkih napada na one koje režim smatra izdajnicima i neprijateljima.
Dolazi li opasnost od udara na medije i civilno društvo, na kulturu i nepoćudne kazalištarce, na javnu televiziju i slobodu govora? Konkretno, samo od Zlatka Hasanbegovića?
Strah od Karamarka
Dolazi li možda od Tomislava Karamarka i njegova apetita za represivnim aparatom, pravosuđem, policijom, tajnim službama, DORH-om i Uskokom, promatrano kroz prizmu afere njegove supruge, ali i kroz sustav vladanja koji se naslanja na njegove izjave o tome da će se "slobodno moći govoriti samo u četiri zida"?
Ili se ipak najviše treba bojati ove klerikalne revolucije, konzervativnog udara na privatnost, na obitelj, na osobni izbor, na seksualne manjine, na sekularnost, liberalnost, modernost...?
Ova vlast, bolje rečeno vladajuća struktura kako god bila posložena, zasad je ponudila koktel prijetnji hrvatskom društvu koje se prije nekoliko godina orijentiralo prema naprednim europskim demokracijama, a sada zaglavila u mađarskom, poljskom, slovačkom modelu i svemu što nosi ona poznata Uspravnica Jadran-Baltik.
Međutim, ovo bi ipak valjalo promatrati u širem kontekstu.
Kriza elita
Opasnost za hrvatsko društvo, barem ono idealtipsko po uzoru na moderne članice EU, leži i u krizi političkih elita koje već dulje godina razaraju naprednije europske države i dovode ih na rub fašizacije. Ili čak bacaju preko njega.
Kriza elita dovela je do pobjede radikalnog desničara u Austriji, do jačanja neonacista u Njemačkoj popularnosti radikala u Francuskoj ili u Skandinaviji, pa i u Velikoj Britaniji.
U Hrvatskoj je kriza elita dovela do uspona Mosta, misteriozne nekoherentne organizacije naslonjenjene na Crkvu i osmišljene za neutraliziranje umjerenih centralističkih opcija, a koji sada služi kao štaka na koju se oslanja najnazadnija Vlada u posljednjih dvadeset godina.
Zbog krize političkih elita sve veći postotak protestnih glasova prevaljuje se od jedne do druge suspektne ili opasne političke opcije, a među te elite svakako treba svrstati i Milanovićev SDP. Stranku čiji se predsjednik navodno spreman boriti "za nas" protiv "njih", a čija je politika dovela na vlast Kolindu, Karamarka, Petrova, Crkvu, Markićku, i ono što je Milanović sam nazvao "nikad gorim HDZ-om".
SDP čeka
Tko sada vodi glavnu bitku protiv ove kulturne revolucije? Nevladine udruge i mediji, barem ono što je od njih ostalo. SDP čeka da mu vlast opet padne u krilo. Ili se boji da mu ne padne.
Osim toga, opasnost po društvo ne leži samo u najezdi političkih zombija, ridikuloznih konvertita, radikala i nasilnika, urlatora i huškača, nego i u šutnji intelektualaca koji se ne snalaze ili naprosto ne žele ulaziti u ring s kreaturama koje danas dominiraju na javnoj sceni.
I što se upornije šuti na ovo urlanje, to ono postaje glasnije i dominantnije, ostavljajući (krivi) dojam da nastupa iz pozicje većine.
Među opasnosti spadaju i slučajevi poput prošlotjednog priznanja predsjednice Ustavnog suda da "nije imala snage staviti pitanje pobačaja na dnevni red", ali nasuprot tome, sve rjeđi primjeri borbenosti ljudi kao što je Boris Jokić, koji još - barem do ove srijede - ne odustaje od borbe za kurikularnu reformu.
Nema kvoruma, nema vlasti
Prijetnja demokratskom društvu leži i u onoj sramotnoj slici praznog parlamenta koji, zajedno s kaotičnom, anarhičnom, impotentnom i dobrim dijelom zlonamjernom vlasti, pojačava dojam bezvlašća.
A iz tog bezvlašća društva, tome nas je naučila povijest, lako otkližu u totalitarno samovlašće.
Kulturna revolucija koju smo očekivali, koju su mnogi najavljivali, a koja nas je ipak zatekla svojim intenzitetom i brzinom opasnija je po društva kao što je hrvatsko: razoreno kriminalom i korupcijom, krizom koja je postala dio njezina identiteta, praktički genetskog koda, socijalnom propašću, slabošću glavnih stranaka, nemoći političkih elita koje su potpuno izdvojene iz realnog života...
Ako ništa drugo, Hrvatska se barem uklapa u sveopći europski trend fašizacije društva. Ipak, još uvijek nema predsjednika s pištoljem.
