Za čovjeka koji se u političku orbitu vinuo tv nastupom od milja nazvanim "Nemam pojma", nekako je logično da je nakon godinu dana na vlasti dogurao do isprika
Onaj skok s oklopnog vozila bio je zaista infantilan. Raširene ruke, nonšalantan doskok, nimalo dostojanstven tresak. Ukočen osmijeh i lekcija o životu.
Ali to još uvijek nije ništa u usporedbi s djetinjastim isprikama koje nam premijer Zoran Milanović servira u posljednje vrijeme.
Ponaša se kao razmaženi klinac
Za čovjeka koji se u političku orbitu vinuo slavnim televizijskim nastupom od milja nazvanim "Nemam pojma", a potom iz orbitalnih visina godinama prosipao pamet - docirao, ispravljao, citirao i komentirao - nekako je logično da je nakon godinu dana na vlasti dogurao do isprika i opravdanja.
Zapravo, Milanović se sve više ponaša kao razmaženi klinac koji je otkrio čarobnu moć isprike: može razbijati po kući, muljati i lupati, dobivati jedinice i prepisivati lektiru, ali jednako tako može biti siguran da mu se ništa neće dogoditi samo ako se pristojno ispriča.
Reci da ti je žao i kreni ispočetka
Prva premijerova isprika još je mogla zvučati iskreno. Bilo je to onda kad je prosvjetnim radnicima, sa suzama u prozirnoplavim očima, priznao da rade "najpotcjenjeniji intelektualni rad u zemlji", a onda im se ispričao zato što će ih smanjenjem plaća dodatno potcijeniti.
Već druga isprika izrodila se u posipanje pepelom. "Pogriješili smo što odluku o smanjenju plaća državnim službenicima nismo učinili u prvih mjesec dana", kazao je Milanović povodom nedavne odluke da sreže tri posto bruto plaća. "Mogu zamjeriti sebi i svima nama što nismo ranije krenuli s odlučnijim odlukama".
Mislio je, onako djetinjast, da ako zamjeri sam sebi, da mu onda neće zamjeriti svi oni koji su ga od samog dolaska na vlast poticali na odlučne poteze. I mislio je, ako se ispriča, da će mu automatski sve biti oprošteno.
Da će mu oprostiti pasivnost, oportunost, kukavičluk i odgađanje tako važne odluke sve do trenutka kad je za njezino provođenje zapravo kasno, a efekti su minorni. I opet se prevario.
"Da, pogriješili smo, ali pas mater onima koji nas zbog toga napadaju". Ne zvuči baš kao da mu je žao, zar ne?
Ali svejedno nije odustao. Kad je ovih dana SDP ulovljen u muljanju oko financijskog izvještaja - prvo u kašnjenju, pa u laganju - Milanović je ispalio: "Uprskali smo. Nije nam to trebalo. Pogriješili smo. Došlo je do nesporazuma. Ispričavam se biračima i građanima". Uz znakovit dodatak: "Onim našim oponentima koji nas kritiziraju poručujem da nam nisu ni do koljena".
I tako je isprika dobila novi prizvuk: "Da, pogriješili smo, ali pas mater onima koji nas zbog toga napadaju". Ne zvuči baš kao da mu je žao, zar ne?
Prije zvuči kao razmaženo derište kojemu je već zlo od toga da se stalno mora nekome opravdavati i da ga svi nešto kritiziraju, a naročito oni koje smatra gorima od sebe.
Prestanite ponavljati greške - to javnost očekuje
No, u tome i jest problem s isprikama - prebrzo se izližu. Javnost više ne očekuje od premijera da se ispričava, nego da prestane ponavljati greške. Da više ne govori o tome kako kasni s rezovima, a onda drugi dan kaže kako od njih odustaje. A pogotovo da ne govori da je nešto "uprskao", samo zato što mu to zvuči jako simpatično.
Dvije stvari su ključne kod ovih Milanovićevih isprika. Prvo, on se ne ispričava zato što to želi, već zato što mora, jer mu u tom trenutku ništa drugo ne preostaje. I drugo, on se ispričava radi sebe, a ne zbog javnosti i građana.
Nije mu istinski stalo do oprosta onih koje je obmanuo, već uglavnom kupuje vrijeme i otupljuje kritiku, ne mareći previše za posljedice koje bi trebale slijediti to njegovo skrušeno priznanje.
Niti vodi računa o tome da bi se mogao ispričati i za neke druge, potencijalno važnije stvari o kojima svejedno mudro šuti.
Premijeru je najmanji problem priznati da je "uprskao". Pravi problemi za njega nastaju kad birači shvate da su oni uprskali. A tu onda isprike ne pomažu.
