Zviždačima traže mane da bi sebe lakše gledali u ogledalo

Čiji je? Kojoj stranci pripada? Koji mu je cilj? Što će on dobiti od toga? To su najčešća pitanja kad neki zviždač odluči izaći u javnost. Hrvatska javnost koja potiho mumlja protiv korupcije u slučajevima kad se netko njoj usprotivi uglavnom reagira tako da vjeruje da ima neki skriveni motiv. Jer jedno je pričati u kafiću, a sasvim drugo staviti svoju karijeru na panj, usprotiviti se nadređenima i pokazati građansku hrabrost. Mora da taj takozvani zviždač ima neke motive koje ne želi otkriti.

Takva reakcija je i normalna. U društvu koje ne dopušta da netko drugi može biti bolji od njih samih. Zato mu treba naći mrlju ili barem pretpostaviti da je ima kako bi lakše sebe pogledali u ogledalo jer nisu poduzeli ništa. I za to su imali sto opravdanja: ionako ne mogu ništa promijeniti, ovi su prejaki, svi su oni lopovi koji su umreženi pa će me uništiti, ne mogu se usprotiviti jer bih mogao ostati bez posla...

Sva sreća da se društvena klima, barem sitnim koracima, ipak mijenja. Dokaz je to slučaj Marija Marjanovića koji je odlučio ići protiv vjetrenjača i riskirati sve te na kraju i uspio. Direktor koji je rekao da ga boli k...c za zakon ipak je otišao, ali još puno toga ostaje za rasplesti. Najbolji dokaz za to su liste kojima je mahao Most o podobno zaposlenima te odgovor HNS-a koji je nabrojao njihove grijehe. Nepotizam je gnojivo za korupciju jer one koji su zaposleni preko veze odmah na početku karijere uče da trebaju vraćati dugove.

Nekim drugim podobnima. Sudstvo još kaska, a najbolji primjer je da je sutkinja jednom zviždaču potvrdila otkaz na poslu s obrazloženjem “sve ste prijavili DORH-u, pa nije bilo nikakvog razloga da kontaktirate medije”. Previdjela je da DORH nije ništa uradio dvije godine. Za biti zviždač u Hrvatskoj je zbog svega toga stvarno potrebno biti malo “ćaknut”. Doći će valjda i taj dan da korupciju i nezakonitosti prijavljuju i oni “normalni”.