'Ako se mene pita, mislim da je poduzetništvo danas jedna od luđih vrsta ekstremnog sporta'

Kada Dominik Cvetkovski govori o svojim počecima, zvuči kao da gledamo snimku odrastanja neke novije generacije: GameBoy, Pokémoni, prvo rušenje Windowsa, prvi dolar online, pa drugi… I nimalo glamurozan put prema onome što danas zovemo Studio ANIQ. Ali kod Dominika ništa nije išlo linearno; nema "od točke A do točke B", nema redom i redoslijedom kako se očekuje od djece, školovanja, prvih poslova… Postojalo je samo neprestano guranje naprijed, često glavom kroz zid, ponekad s čistom srećom, još češće s tvrdoglavošću koja graniči s malom dozom ludila.

'Morao sam voditi primjerom'

Dominik je brz i okretan u odgovorima i razmišljanju, a kritičan i elokventan u opisivanju... Za dodatnu uvjerljivost opsovat će Dominik, a širu sliku našeg društva gleda gotovo bez greške - što je rijetkost, pogotovo za mlađe generacije. A kako je njegova gejmerska priča počela? Baš kao i u većini slučajeva u kojima se svaki klinac zarazio novim tehnologijama, koji je došao u doticaj s računalima, ili u njegovu slučaju s GameBoyem. 

- Kao mali sam od ujaka dobio GameBoy i Pokemone i moram reći da sam tako naučio engleski vrlo rano. Videoigre su me zainteresirale dok sam ih igrao. Kako sam imao jedno vrijeme računalo bez interneta, čačkao sam po fileovima i svemu ostalom (i zeznuo sam 'system32' neopisivo mnogo puta), ali silno me zanimalo kako sve to radi. E onda kad je došao internet i kako se komunikacija prema svijetu otvorila, pa sam zaradio 20 $ tu, 10 $ tamo jer sam, primjerice, napravio neki 3D model, ili nešto 'isprogramirao', ili 'instalirao Windows'... Tako sam se navukao na lovu i poduzetništvo - objašnjava nam na početku ovaj mladić. 

Foto: Privatni album

A prije nego što je uplovio u svijet stvaranja igara i Studija ANIQ, Dominik je naveliko već radio kao freelancer tijekom srednje škole. 

- ANIQ kao firma nije prvi moj pokušaj. Još dok sam bio srednjoškolac, takvu sam priču probao izvesti preko Amerike, pa preko PayPal uplata, milijun 'legalnih / sivih zona' i čuda. Tad sam već radio kao freelancer za razne klijente diljem svijeta i pokušavao raditi neke svoje igre. Tad je postojalo nešto što se zvalo ZGFstudio jer sam ja ustvari iz Zagreba, s Folke. Znam da zvuči malo cringe, ali imao sam 15-ak godina pa mi je to tad zvučalo j***no, hahaha. No kako me život odveo dalje i kako sam na kraju ipak završio u Novskoj, a želio sam uvijek doći do ozbiljnijeg novca, logičan korak bio je otvoriti firmu. Budući da sam u Novsku došao kao predavač za Unity i poticao ljude da otvaraju svoje start-upove, morao sam voditi primjerom - priča nam Dominik. 

'Kad već svojim polaznicima pričam o poduzetništvu, valjda onda i ja moram biti poduzetnik'

A upravo je ta vjerodostojnost u djelovanju izrazito važna ovome mladom poslovnom čovjeku. On nije sklon prevelikom povjerenju kod ljudi koji pričaju iz pozicije edukatora, a da se nisu nikad bavili tim konkretnim poslom. 

- Mislim, nije da baš 100% ne vjerujem, ali...  Mišljenja sam da je edukator/profesor/učitelj nerelevantan ako se nikad nije bavio onim o čemu govori. Danas je ta pojava još češća nego prije jer se proširila s klasičnog školstva u najšire pore društva. Tako imamo ljude koji prodaju tečaj za marketing, a njihova reklama ima dva i pol lajka. Ili prodaju priču kako zaraditi XY novca, a nemaju za rundu pića - kaže nam Dominik te nastavlja: 

- Isto vrijedi za fakultetske profesore (čast iznimkama, naravno). Motiv da krenem iz inkubatora PISMO baš je bio taj što sam bio u Novskoj i predavao u sustavu edukacija PISMO. Kad već svojim polaznicima pričam o poduzetništvu, valjda onda i ja moram biti poduzetnik. Profesor/edukator mora voditi svojim primjerom i iskustvom - ističe. 

Zanimljiv je stav ovog mladog i okretnog poduzetnika kad govorimo o fakultetskom obrazovanju i stjecanju diplome. Nekad se interesirao za odlazak na studij u Švedsku, ali ga je splet okolnosti spriječio u tome. 

- Da, nisam završio fakultet, ali ne kajem se previše jer, kad vidim tko sve danas čini 'akademski obrazovan sloj društva', draže mi je da se ne povezujem s većinom. Reći da me nitko nikad nije pitao za diplomu bila bi laž, ali to su bili slučajevi poput nekih javnih natječaja, gdje su bili uvjeti da developeri/artisti ili neki drugi stručnjaci koje bi ANIQ stavio na raspolaganje za rad na projektu moraju imati višu stručnu spremu. U tim slučajevima stavljao sam neke svoje zaposlenike ili partnere, nikad nisam mogao sebe, što je u neku ruku šteta. Ali takav je sustav i ja zbog toga mogu kvocati koliko je to glupo, ali ništa neću postići. Tako da sam umjesto kukanja na društvenim mrežama (kao i mnogi kolege poduzetnici) našao načine da nešto poduzmem. Pa sam upisao Algebru - govori Dominik te nastavlja: 

Foto: Privatni album

- Prije nego što sam se odlučio za Algebru, htio sam upasti na Uppsala University u Švedskoj jer su jedini tad imali fakultetski smjer vezan za videoigre. Nudili su čak i stipendije za studente od 8000 kruna. Dodatno bodovanje, kako su mi tad rekli u ambasadi, moglo se ostvariti ako sam imao volonterskog iskustva. I onda mi je sinula super ideja na pamet, da u svojoj srednjoj i osnovnoj školi odradim edukacije o razvoju videoigara u Unityju. Upravo tad sam i skužio da imam i dar i ljubav prema predavanju ljudima, posebno ono kaj volim, ali je onda nastupila opća migrantska kriza i više nije bilo moguće doći do stipendije. Sad kad se toga sjetim, možda nije baš bilo sve istina, to mi je ispričao tad neki čovjek iz ambasade... Bio sam malo naivniji i pasivniji nego danas, pa sam to tako shvatio. Tako da zato upisujem Algebru. A ondje sam dobio možda najbolju edukaciju u životu jer sam se odmah prijavio za studentski rad u njihovom odjelu za marketing, gdje sam intenzivno radio na praktičnim stvarima i zadacima i gdje sam stvarno jako puno naučio o praktičnom djelu.

- Naravno da postoje industrije i struke koje zahtijevaju diplomu, ali iskreno smatram da bi 90% njih moglo zamijeniti intenzivna specijalistička edukacija koja bi trajala godinu dana. U većini slučajeva diploma nema sama po sebi vrijednost nego network ljudi koje upoznamo tijekom školovanja. Diploma kao oličenje znanja, baš kao i ocjene, nisu prikaz toga - tvrdi nam Dominik. 

Danas ANIQ stoji iza projekta vrijednog više od milijun eura - zanima nas bi li vrijednost njegovog poduzetničkog projekta bila tolika da je pratio standardni put: srednja škola, fakultet, praksa i još važnije, bi li putem ostao bez one doze ludosti i rizika koji su i doveli do igre Shrot. 

- Hahhahaha. Super pitanje jer sam računao to već jedanput. Da nisam radio u srednjoj školi pa nadalje, da 'ostvarim' ovo što 'imam' danas, ovo sve mogao bih možda tek s 35. Ovako sam do te potrebne 'točke' došao u srednjim dvadesetima. Mislim da ludost koju spominješ ima svatko, samo mora postojati cilj i jedna prekretnica u životu koja te okrene da se ta 'ludost' aktivira. 

Kao da sve treba biti woke!

Igru Shrot više je puta Dominik opisivao kao "igru koja ne želi izmišljati toplu vodu". U industriji koja opsesivno traži inovacije, a još više možda traži apsolutno vizualno savršenstvo i zapeglavanje, ovakav stav "ne trebamo se svidjeti svima" ustvari je vrlo osvježavajući. 

- Točno, ne želimo izmišljati toplu vodu jer su developeri počeli jesti g***a s tim da svi žele biti inovativni - na silu. Pa ne ide to, brate mili, na silu. Zato su vrlo dobri game jamovi i indie ekipe koje ljudima daju inovativne ideje, koje su i zanimljive i izvedive. 
Mi smo svjesni da postoji publika koja ne stigne pratiti trendove, učiti nove mehanike i boriti se u multiplayeru s klincima koji igraju satima svaki dan, kao što su i oni nekad mogli. Zato mi igračima idemo dati ono što im je poznato: Upali igru, pucaj, ubij, opusti se i po mogućnosti se nasmij i zabavi. Kao da su developeri zaboravili da igre ljudima trebaju biti zabavne - objašnjava nam sugovornik.  

Kad se dotaknemo dugoročnih planova, cilj je prodaja studija ANIQ, a ne građenje poslovnog dugogodišnjeg carstva na tom imenu. 

- Ljudi su ovdje zapeli u jugoslavenskom načinu razmišljanja. Već je 30+ godina u Hrvatskoj (trebao bi biti) kapitalizam i slobodno tržište. Ako netko tko je napravio firmu, poput kolega iz industrije kao Nanobit ili Gamepires, proda firmu, pa to je njihov uspjeh koji treba slaviti, a ne prditi po društvenim mrežama 'kako se Hrvatska rasprodaje i kako opet prodaju nešto naše'. Buraz, nije to naše, to su firme nastale baš kao i naša, u znanju, muci, znoju mene i mojih ljudi. Prodaja firmi koje su u Hrvatskoj, koje se prodaju zbog svojih uspjeha i vrijednosti, potvrđuje da je Hrvatska plodno tlo za poduzetništvo, ali i investicije, gdje se kapital ulaže i u firme u razvoju i startupove - objašnjava nam Dominik te nastavlja: 

- No to je tranzicija i to traje. Čovjek koji još živi u jugo-komunizmu i živi prema logici 'jest krao, ali je i nama dao' jedna je od rak rana napretka Hrvatske ekonomije. Tako da, da, cilj je prodati ANIQ. Fora je u tome, što ljudi ne kuže - ja intenzivno radim od svoje, recimo, 14. ili 15. godine. Od kada imam firmu, za mene ne postoje blagdani, bolovanja, godišnji, ne postoji radno vrijeme 7-15 ili slična. To sve uključuje strahovito puno odricanja, na koje je rijetko tko spreman. Ako se mene pita, mislim da je poduzetništvo danas jedna od luđih vrsta ekstremnog sporta.

Idemo za kraj inspirirati one koji čitaju: Ako bi danas neki klinac poželio krenuti ovakvim  putem, bez diplome, s idejom i ludom voljom – što bi mu Dominik poručio: "Idi na sigurno" ili "Idi do kraja"?

- Mislim da svatko, ako ima ideju, treba probati biti poduzetnik. Čisto da osjeti na svojoj koži što to znači, ali i da proba, da vidi je li mu ideja dobra. Evo, imamo odlične poticaje HZZ-a za samozapošljavanje, nadam se da smo na putu neke zdravije, poduzetničke klime u Hrvatskoj, a i vidjeli bi ljudi da isplatiti plaću od 2000 eura, koliko bi svi htjeli kao neki minimum, znači uprihoditi firmi puno, puno više od 2000 €. Teško da bi neki klinac htio ići mojim putem jer je taj put bio popločen trnjem i kamenjem. Danas je mnogo lakše ustvari jer su alati za izradu videoigara dostupniji. A samim time su i početni kapital i potrebno znanje dostupniji. Kako bi moji stariji kolege iz industrije rekli: 'Da je meni netko u početku dao 15.000 €, koliko daje HZZ, pa gdje bi mi bio kraj?!'. A ono što bih ja rekao tom klincu je: 'Jesi li siguran da se želiš odreći svega, a možda ćeš postići ništa?' - znalački pita ovaj bistri mladi poduzetnik.