Aljoša Vučković: Od filmskog idola sve do ponosnog djeda

Major Gašpar iz “Povratka otpisanih”, Luka iz “Užičke republike”, Ferata iz “Velog mista”, doktor Ivo Lukšić iz “Boljeg života”..., sve su to uloge Aljoše Vučkovića (66) zbog kojih žene i danas “režu žile”. Rijetko koji glumac doživi takvu omiljenost među suprotnim spolom kakvu i danas ima taj beogradski glumac splitskog podrijetla.

- Ne znam što je prevagnulo. Nisam zgodan. Zgodan je Robert De Niro, Antonio Banderas, Alain Delon. To su lijepi muškarci, ja nisam među njima. Možda imam šarm. Možda je to i zaljubljenost žena u likove koje igram. Ne znam što im se sviđa, ali škakljivo je o tome govoriti, jer teren je to na kojemu se možete okliznuti istog trenutka. Ne volim objašnjavati sebe, bio bih najsretniji kad bismo se zaustavili na tome da su me žene voljele - govori Vučković. Iako je bilo očekivano suprotno, od muških kolega nikad nije osjetio ljubomoru. Generacija s kojom je radio doživljavala je iste stvari. Ali ni Aljoša im nije davao povod za izljeve neprijateljstva. Sve je, smije se, ostalo na granici zamišljenog “s kime si bio, jesi li bio, nećeš nam priznati”. Zaluđenost glumačkim zvijezdama, dodaje, postoji otkako je snimljen prvi film. Uvijek bi obožavateljice svašta radile da dođu do svojih idola, pa i Vučković pamti te trenutke. 

- I danas mogu prepoznati djevojčice koje imaju takve snove. To su te godine. Čak su i ljubomorne na bračnog partnera svog idola. Znale su reći za moju suprugu Editu:  ‘Recite joj da je mrzimo!’. No za nekoliko bi godina sazrele, pa se i odnos prema idolima promijenio - priznaje. Kamere su se davne 1967. prvi put zaljubile u njega, u filmu Vatroslava Mimice “Kaja, ubit ću te”, neposredno prije njegova odlaska u Beograd. To je bio njegov prvi film, tada su počela i ozbiljnija razmišljanja baviti se glumom ili ne. 

- Mimici su tada bili asistenti Vanja Pintor i Lordan Zafranović. Sportskim žargonom, prva petorka NBA lige. Bio je to ujedno i prvi projekt s pokojnim Borisom Dvornikom i tom sjajnom ekipom glumaca - prisjeća se glumac beogradskog Ateljea 212.

Danas mu je smiješno što za “Užičku republiku” zajedno s kolegom Markom Nikolićem nije dobio ni lipe honorara jer je jedan kapetan rekao da “novac kvari vojnike”. Onda, kao, nije bilo moralno služiti vojni rok, igrati važnu ulogu i tražiti novac umjesto da si sretan što umjetnički pomažeš domovini?! Da su nama platili, pobunilo bi se 2,5 tisuće vojnika JNA koji su statirali, pa bi netko rekao “Evo JNA postala servis za snimanje filmova”. Ne može. To je bilo takvo vrijeme - govori danas. Velik je trag u ondašnjoj produkciji ostavilo “Velo misto” i njegova suradnja sa Zdravkom Krstulović i Borisom Dvornikom. 

- Oboje su bili vrlo normalni, dragi ljudi i veliki glumci, umjetnici od kalibra. Pamtim uzbuđenje zbog rada s njima jer prije nisam s njima radio tako ozbiljne zadatke. Družili smo se u nekim projektima, igrali u kazalištu ‘Titove mornare’, ali smo  tek u ‘Velom mistu’ postali pravi kolege. I danas starije generacije sjetno uzdišu kad se sjete velike ljubavi lijepe Marjete (Vlasta Knezović) i Ferate (Aljoša Vučković). Iako više nema onakvih udvaranja, a rijetka i traju tako dugo, Vučković smatra kako takve velike ljubavi ne mogu nestati.  Razlozi otuđivanja mogu biti različiti...

- Neke muškarce očito treba smjestiti u institucije i naučiti da se žene ne tuku. I da se dijete ne zapostavlja. I da možeš popiti u kafani, ako nešto ostane jer se novac najprije donese kući. Muškarci su danas izgubili prava, žene ih dobile. Što je dobiveno u konačnici? Gubljenje vremena u međusobnim prijetnjama, optužbama. Ljudi su željni sjediti s nekim normalnim, gledati se i šutjeti. Svi su se otuđili. Žene su uplašenije nego ikad, muškarci izgubljeni, pa se iz svega toga razvija agresija. Ljudi više čak i ne jedu za stolom. A stol je oltar. Jesti žlicom, s obitelji, to su nas nekad učili. Kad dođe u Zagreb rado se nađe baš s Vlastom Knezović. S čežnjom prema nekadašnjim druženjima, načinu rada, prisjete se mladosti, dana kad su svi imali jake osobnosti, a danas, smatra, svi jednako razmišljaju. Stoga se često u njemu probudi dalmatinski dišpet. 

- Imam ga puno, ali pod tim ne podrazumijevam da radim nešto u inat drugome. Dišpet ima još dimenzija, želju da se pokaže kako se možda može napraviti i ono od čega su drugi digli ruke. Pa se kaže: ‘Iz dišpeta ću probati i pokazati da niste u pravu’. Taj dišpet može biti inicijalan u pozitivnom smislu - kaže. Vučković je dosad živio u 11 gradova, a ni po jednome nije hodao i nosom parao oblake. Od malih je nogu, kaže, naučio da nikad ne znaš što te čeka iza ugla. 

- Ako se normalnom ponašanju nisi naučio kod kuće, na ulici, u kavani, nastradat ćeš. Možda čak i nastaviti dalje, ali kad se u svijet umjetnosti uvuče mržnja, zavist, to ne može biti dobro. Vidi se to, i publika to na neki čudan način osjeti - smatra. Najemotivnijim trenucima u životu, osim rođenja kćeri Leane i Sare te vjenčanja sa suprugom Editom, smatra studiranje, dane kad je tražio sebe, i nailazio na nerazumijevanje okoline. Još iz tih dana potječe ona njegova da su kavane - biblioteke.

- Kavane su bile informacijski centri u svim imperijima prošlosti. Uvijek su i građene na određenim mjestima kao sabirni centri informacija, špijunaže, prostitucije. U kavani se pije, puši, pričaju vicevi, mezi. Nije se Tin Ujević dva puta napio pa napravio opus koji je napravio. Svi veliki ljudi koji bi sjedili po kavanama bili su boemi. No oni sa zakržljalim emocijama to ne mogu shvatiti. Takvi razmišljaju ‘oni tamo odu pa se napiju i poslije deru’ - govori glumac koji je lani postao i djed unučice Anđele. Uživa u novom statusu, ali, kaže, nije od onih djedova koji polude kad unučicu prvi put prime na ruke. 

- Moje kćeri Leana i Sara nisu bile razmažene pa ni sada Leaninoj kćeri nemam namjeru govoriti: ‘Pusti ti mamu i tatu, sad ću ja tebi kupiti čokoladicu’. U našoj kući nije bilo puno nošenja. Svatko tko se zaputi tim širokim putem stvaranja novog života, odgovara za svoje dijete - oštro govori, ali odaje ga brk koji mu pri spomenu unučice zadovoljno zatitra.

Nije me briga što ljudi govore...

Danas drukčije razmišljam i živim. Ne imitiram, ne oponašam zato što tako kaže čaršija. Više ne uživam u tome da viđam neke ljude na određenim manifestacijama pa tamo vodim isprazne razgovore, kaže Aljoša. 

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!