Anna Starobinets: Tehnološka distopija epskih razmjera...

Nekoliko stotina godina u budućnosti na svijetu ih je točno tri milijarde. I kad dođu do dobi od 65 godina, po sili službene globalne ideologije čovječanstva, moraju se odazvati na postupak, ne smrti, nego eliminacije trenutačne inkarnacije, kako bi se iznova rodili u sljedećoj. Bila je to jedina šansa čovječanstva za oporaviti se od skoro kobne katastrofe. U društvu totalnog tehnološkog uređenja svaka je osoba tek ćelija zajedničkog bića, umrežena s ostalima onako kako se danas ljudi na internetu umrežavaju po društvenim mrežama. Svaki globalni građanin ima svoj inkod po kojemu se vidi tko je bio u ranijim životima i ima li kakvih devijacija osobnosti, a totalnu kontrolu provode agenti, ideološki najčistiji od najčistijih. Kad se rodi dijete bez inkoda, što znači da nije postojalo u nijednoj ranijoj inkarnaciji, pa kad se još ispostavi da to dijete ima potrebu za cjeloživotnim odnosom s majkom, a takvi odnosi u tom društvu više ne postoje, društvo upada u tešku krizu, čovječanstvu prijeti da se pukotina u ideologiji koja je čovječanstvo spasila od samouništenja pretvori u raspad. Pa još kad se o tom čovjeku počne govoriti kao o spasitelju, s jasnim aluzijama na Isusa Krista kao reformatora vjere koji je izazvao dramu koja traje već 2000 godina, drama u romanu “Živo” je potpuna. Anna Starobinets za okosnicu svojega romana ograničenje broja ljudi nije uzela bez veze.

Jedna, tri, deset milijardi ljudi, nebitno je, ono ima i ekološkog i društvenog i ekonomskog smisla. Ono po čemu je ovaj roman jedinstven može se objasniti fenomenom po kojem rusku spisateljicu već godinama nazivaju ruskim Huxleyem, Orwellom, Kingom ili Phillipom K. Dickom. Ona nije ništa od toga. Takve kvalifikacije je i sama odbacila izjavom za Rolling Stone još 2008. Ona je, međutim, takva spisateljica da je stvorila roman koji odlično baštini sve te divove književnosti. Orwella ne, jer je njezina distopija tipa Huxleyeva “Vrlog novog svijeta”, a ne Orwellove “1984”. Phillip K. Dick se tu pojavljuje u obostrano bolnom odnosu agenta i nekog različitog, pogrešnog na organskoj tjelesnoj razini. Društvo koje opisuje kombinacija je “Loganova bijega” Williama Nolana i Georgea Claytona Johnsona iz 1967. te Clarkeova “Grada i zvijezda” iz 1956., odakle motiv po kojem obećanje o reinkarnaciji nije podvala kao u “Loganovu bijegu”. Pravo joj je ime, zapravo, Anna Aljfredovna Starobinec i, za razliku od “kraljice horrora”, kako su je zvali godinama, ovo je djelo bezgrešni ZF, toliko iznenađujuće bolji što to, unatoč tolikom “huxleyjevskom” posuđivanju motiva s toliko strana, nije nikakav plagijat, nego fantastična sinteza u jedan originalni, novi roman.