Bebin plač dira nas u mozak i mijenja razinu hormona u tijelu

Ne plaču samo ljudske bebe. Plaču i drugi sisavci, i to uglavnom iz istih razloga. Ovaj primitivan sustav za preživljavanje evolucijski je ukorijenjen u našem mozgu. Bebe baš poput mačića, štakora i mnogih drugih sisavaca plaču kad su gladne, same ili kad ih nešto boli. Mladunci, ljudski i oni ostali, proizvode i vrlo slične zvukove.

A ti zvukovi nisu bilo kakvi. Brojna istraživanja pokazala su da se plakanje razvilo tako da aktivira točno određene regije u mozgu odraslih - one za empatiju i pažnju. Kod beba, pokazuju rana istraživanja, pada razina oksitocina (hormon sreće), što potencira plakanje.

Kad majka čuje svoju bebu kako plače, kod nje to povisuje razinu istog hormona i potiče brižno ponašanje. Slično je i kod očeva, samo što oni doživljavaju i pad razine testosterona. Oksitocin može čak i pojačati reakciju mozga na plač te nam “pomoći” da ga čujemo i adekvatno reagiramo. Kad napokon reagiramo i tješimo bebu, kod nje se oslobađa oksitocin i ona prestane plakati. Ponekad. 

Vrlo je važna i frekvencija plača. Neki jeleni reagiraju i trče u pomoć samo na određenu frekvenciju. Kako se pojačava stupanj panike, tako se raste i glasnoća plača te su pauze kraće. Uz to, većina energije koncentrirana je u najvišim frekvencijama, gdje je sluh odraslih najosjetljiviji, a zvuk se najsporije raspršuje.

Nije ni čudo da je teško ignorirati bebin plač. Iako ljudi lako razlikuju plač od drugih zvukova, prilično su loši u definiranju razloga ako se izdvoji iz konteksta (pelene, glad ili nešto treće). No dobro je znati da, kad su bebe zaista u nevolji (primjerice velika bol), plač izlazi iz uobičajenih okvira i zvuči drukčije. Znanstvenici su otkrili i da postoje razlike u plaču beba ovisno o jeziku majke. 

- Novorođenčad je jezik počela učiti još dok su bili u trbuhu. Plač beba čije majke govore melodičnije jezike drukčiji je od onih s njemačkoga govornog područja, primjerice - kaže prof. Kathleen Wermke s njemačkog Sveučilišta u Würzburgu.