Boja novih početaka: Dalić je u Rusiji nosio istu bijelu košulju

Bijela je boja čistoće, iskrenosti i nevinosti, ona kao da tek čeka da se na njoj ispišu novi počeci ili pak nove pobjede.

I upravo su se na sretnoj bijeloj košulji našeg izbornika Dalića, nakon epske bitke s Englezima, pojavile nove nijanse prije svega boli, upornosti i karaktera, a onda i ponosa te velike i zaslužene pobjede – “neka je moja sretna košulja zgužvana, mokra i prljava, ali je neću mijenjati” – ushićeno i u suzama radosnicama govorio je hrvatski izbornik. Mnogi nogometaši imaju svoje sretne rituale i amajlije koji ih u stresnim i odlučujućim situacijama pune adrenalinom i snagom, no Zlatko svoju hrabrost crpi prije svega iz vjere u Boga.

Pomaže mu krunica

- Kad čovjek izgubi svaku nadu, naravno da se onda priziva dragi Bog i vjera. Ali kod mene je, eto, vjera stalna i sve što sam napravio u životu i svojoj karijeri mogu zahvaliti vjeri i dragom Bogu. Krunica je uvijek uz mene. Kad osjetim neki takav trenutak, stavim ruku u džep, stisnem je i onda sve stvari budu lakše - rekao je Dalić. 


Zlatko Dalić ima zavidne strateške sposobnosti, zna s ljudima, osoba je od vjere, vrlo je intuitivan, strpljiv, ima integritet, svojim suigračima ulijeva povjerenje, dosljedan je... On vjeruje u njih, oni u njega. On je ta sila poveznica koja je uspjela ujediniti i osnažiti vrhunske igrače te stvoriti od njih tim koji pobjeđuje, koji se bori srcem. Iako naizgled djeluje mirno, staloženo, usredotočeno i pribrano te ne dopušta da ga u važnim trenucima ponesu emocije, samo on zna koliko drame i nemira proživljava u sebi. 

Mudrosti srca

Jer nije samo stručnost dovoljna za biti vrhunskim izbornikom, potrebna je i golema intucija te psihološka mudrost koja shvaća potrebe svih igrača, a onda u njih bez straha i sile upisuje emocije hrabrosti i vjere u sebe. Tako se gradi i zaslužuje autoritet.

I naš uporni, izdržljivi i uvijek prisebni vezni igrač Ivan Rakitić njeguje svoje male rituale koji mu daju snagu i vode ga do uspjeha. 

- Uvijek prvo bandažiram lijevu nogu, uvijek prvo ide lijeva čarapa, pa lijeva kopačka. Kad izađem na travnjak, uvijek je prvi korak desnom nogom, a zatim se prekrižim - rekao je Ivan Rakitić.

Čak i njegova supruga Raquel prije svake utakmice pegla kosu kako bi smanjila nervozu, ali i Ivanu dala snage za pobjedu. 

Zvijezde iz povijesti

Praznovjerja uoči utakmica nisu bila nepoznanica ni nogometnim zvijezdama iz povijesti. Johan Cruijff je pogladio svojega vratara po trbuhu i ispljunuo gumu za žvakanje na polovicu suparnika.

Argentinski izbornik Carlos Bilardo je tijekom Svjetskog prvenstva 1986. u Meksiku inzistirao da igrači sjede na istim mjestima u autobusu, s istim repertoarom pjesama. I Argentincima je pomoglo jer su osvojili naslov svjetskog prvaka. Engleska igračka legenda, Kevin Keegan, vjerovao je kako on uvijek mora biti posljednji u svlačionici koji će navući dres. Stoga je uvijek čekao nag do pojasa sve dok se svi njegovi suigrači ne bi do kraja odjenuli. Legendarni talijanski trener Giovanni Trapatonni uvijek je na utakmice sa sobom nosio bočicu sa svetom vodom....

Ritualom do pobjede

Maknemo li se od nogometa, priča se ne mijenja bitno. Goran Ivanišević je davno priznao kako je za osvajanje Wimbledona 2001. svaki dan nosio iste čarape. Uvijek je puštao protivnike da prvi sjednu na klupu. Izlazivši na teren, pazio je da ne stane ni na jednu crtu na terenu. Uvijek je gledao Teletubbiese prije meča i jeo u istom restoranu. Parkirao je uvijek ispod jednog drveta te je uoči čuvenog finala morao “rotirati” susjedni auto ne bi li njegov stao na omiljeno mjesto. Goran je imao čak i omiljeni pisoar u All England Clubu. I isplatilo se.


- Praznovjerja nam daju osjećaj kontrole nad situacijama nad kojima inače nemamo kontrolu i pomažu da se osjećamo sigurnije. Ta su vjerovanja poticaj da čovjek povjeruje da sam sebi može pomoći ako nešto učini, na primjer ako triput pljune nakon što mu je preko puta prešla crna mačka vjerujući da će to otkloniti nesreću - pojašnjava psihologinja Mirjana Krizmanić.