Lifestyle

Komentari 5

Bruno Šimleša: Teško je na kiši i buri na Velebitu, ali skupili smo već 265.000 kuna za oboljele

Bruno Šimleša: Teško je na kiši i buri na Velebitu, ali skupili smo već 265.000 kuna za oboljele

Sociolog, kolumnist, pisac i influencer Bruno Šimleša godinama podržava udrugu 'Sve za nju' pa je u kolovozu krenuo na 550 km dug put stazom Via Adriatica, s ciljem da prikupi donacije za rad udruge

Trenutno radim na vraćanju bar nekoliko od 7 izgubljenih kilograma, nakon što smo u 22 dana prešli 515 kilometara Via Adriatice. Nakon toga ću se posvetiti pripremanju nove knjige za tisak jer smo zbog toga ovo ljeto i hodali 'samo' do Knina. Druga polovica planinarenja tom rutom od Knina do Prevlake očekuje nas sljedeće ljeto i već joj se veselimo, kaže Bruno Šimleša, diplomirani sociolog, televizijski voditelj, kolumnist i pisac, kojeg mnogi doživljavaju i kao influencera.

POGLEDAJTE VIDEO: Bruno Šimleša odgovara na pitanja 24 sata 

On tu ulogu već godinama strpljivo prihvaća i koristi prvenstveno da bi u prvi plan istaknuo neke važne ciljeve, poput potpore udruzi 'Sve za nju', koja već 11 godina godina pruža besplatnu psihološku pomoć oboljelima od raka i članovima njihovih obitelji te kako bi ljude motivirao da pomiču vlastite granice, mijenjaju se i rastu.  

Zbog jednog takvog projekta i razgovaramo: Bruno i njegova supruga Maja polovicom kolovoza krenuli su na humanitarno planinarenje stazom Via Adriatica Trail, s ciljem da za Udrugu 'Sve za nju' prikupe pola milijuna kuna i ljude potaknu na to da se i sami odvaže na neku sličnu aktivnost i uživaju u ljepotama Hrvatske. Upravo se vratio u Zagreb, nakon što je prevalio točno polovicu puta planiranog za ovu godinu, pa je zanimljivo čuti iskustva s tog putovanja. 

Prije svega, kakav je rezultat akcije do sada, jeste li zadovoljni ostvarenim?

- Skupili smo 265.000 kuna, a iznos se i dalje povećava jer će akcija trajati još koji dan! I preko platforme 'Čini pravu stvar' i preko 'KEKS Pay-a' ljudi su uplaćivali od 5 do 5000 kuna i svima smo zahvalni. Taj će novac povećati šansu da naše bolesne majke, supruge, djeca... pobijede bolest, a to je neprocjenjivo.

Kako je došlo do suradnje s udrugom ‘Sve za nju’, postoji li neki poseban razlog zbog kojega podržavate njen rad?

- Radi se o izvrsnoj udruzi koja već 11 godina pruža besplatnu psihološku pomoć oboljelima od raka i članovima njihovih obitelji. Ovo je vjerojatno deseta humanitarna akcija koju radim za njih jer smatram da rade svet posao. Kada saznaju dijagnozu,  ljudima se često izmakne tlo pod nogama i cilj je što prije vratiti osjećaj kontrole i nad bolešću i nad životom, a u tome one mogu pomoći. Zato sam u zadnjih 5, 6 godina radio brojne akcije za njih, od šišanja na ćelavo do plesanja breakdancea s braćom Navojec na Cvjetnom trgu, pa sve do akcija koje smo radili prošla tri ljeta, kojima smo stotinjak korisnica udruge i članove njihovih obitelji poslali na besplatno ljetovanje. Moji su pratitelji ponudili besplatni smještaj te donirali novce za troškove putovanja i želim zahvaliti svima koji su sudjelovali u tim akcijama do sada, baš kao i u ovoj!

Kako ste se Vi i supruga uopće odlučili na hodanje Via Adriaticom - jeste li imali slično iskustvo prije toga, kako su tekle pripreme? 

- Maja i ja smo par koji voli biti u prirodi. Zato smo i medeni mjesec proveli na Aljasci, a ljetovanja u Norveškoj i Islandu, istražujući te fascinantne zemlje. No, to se sve svodilo na jednodnevne izlete nakon kojih se vraćaš u prenoćište, tako da je ovih 22 dana u prirodi doista radikalan izlazak iz naše zone komfora, ali ujedno i pozivnica drugima da naprave isto. 

Odluku o tome da ću ići donio sam u travnju. Maja se vrlo brzo priključila, ona je vodila brigu o nabavci opreme, a ja o medijima, sponzorima i slično. A odradili smo i oko 500 kilometara treninga na brojnim planinama, i to s ruksacima od 20-ak kilograma, koliko su težili i oni koje smo nosili na samoj avanturi.

Je li bilo teško hodati? Via Adriatica ima vrlo zahtjevnih dionica, što vam je bilo najteže na putu? 

- Svakako je bilo teških dana jer staza ide preko svih naših najvećih planinskih vrhova. Ali dobro smo se pripremili, pa smo supruga i ja redovito radili i više od 30 kilometara dnevno. A opet, kada nam noge nisu dale više, ili kad smo naišli na odlično prenoćište, napravili bismo manje. Svaki dan bio je unikatna avantura. Tri dana kiše i bure definitivno nisu bila lagana, ali to prođe, a rezultati ostaju! 

Koji posebno lijep trenutak pamtite?

- Spavanje na Vaganskom vrhu i dočekivanje zore bilo je fantastično, to je bila zadnja noć za Maju, a pridružila nam se i Doris Pinčić. Ali bila su sjajna i žestoka 32 velebitska kilometra s Davorom Rostuharom, pa svi samotni trenuci na vrhovima planina na kojima možeš čuti što ti horizont želi reći... Ma previše je toga senzacionalnog!

Kako izgleda biti sam i malen ispod zvijezda u čistoj, netaknutoj prirodi, daleko od svih blagodati modernog doba? Pretpostavljam da ste imali mobitele, no niste ih mogli previše trošiti...?   
      
- Ima dijelova gdje smo sigurno pazili na baterije, jer imate, na primjer, četiri velebitska dana bez struje, planinarskog doma, samo nekoliko skloništa... Ali, mi u takvoj divljini volimo biti. Da se 'diskonektiraš' od svijeta i 'konektiraš' sa sobom.

Kakve ste ljude susretali? Je li bilo trail anđela i nekih posebnih doživljaja? Imate li neki savjet za ljude koji možda razmišljaju o tome da prehodaju stazu? 

- Sretali smo najbolje od najboljih. Ljudi su nam nudili smještaj, hladna pića, zagrljaje, podršku svih mogućih vrsta... A trail anđeli su posebna priča. 

Radi se o lokalnim ljudima koji pomažu hodačima. Sergio nam je rekao koje zarasle šume zaobići i podijelio je s nama prve kilometre. Davorka je s nama krenula na Učku, a Ingrid dala bezbroj korisnih savjeta. Jelena nam je čuvala auto, Loris nas je ugostio u svom restoranu Dorina u Plominu, Sanjin i Ivana su nas dočekali čokoladom na kraju jedne dionice, Brko i Nada su nam pružili dom, kao i Vladimir i Draženka. A tek savjeti Čerče i Marka koji su nam pomogli što bolje navigirati trasom! Ne zovu ih slučajno anđelima.

To su sve službeni anđeli koji pomažu svim hodačima, no upoznali smo još toliko predivnih ljudi, naših osobnih neslužbenih anđela da jednostavno nemate dovoljno prostora da ih sve navedem. Hvala im svima!

A savjet svima koji misle napraviti slično jest da se dobro pripreme i informiraju jer nije jednostavno. I da svakako provjere GPS-trag, da se ne bi dogodilo ono što se nama dogodilo, a to da je dobiju tragično neprecizan trag na pojedinim dionicama. I treba im biti kristalno jasno zašto idu na ovakvo putovanje, koji im je motiv. Bit će teških trenutaka, a snažna motivacija će pomoći. Mi smo imali tri motiva: Humanitarna akcija bila je glavni, ali htjeli smo druge inspirirati da i oni izađu iz svoje zone komfora, kao i mojim pratiteljima pokazati ljepote Hrvatske, pa smo se redovito javljali s vrhova.

U jednom dijelu staze ste morali stati i vratiti se kući, napisali ste da je to radi podrške bliskoj osobi - možete li reći o čemu je bila riječ?

Mojoj najboljoj prijateljici se zakompliciralo zdravstveno stanje i zvali su me iz bolnice jer sam njezina osoba za kontakt. Taman smo se popeli na Vojak i par minuta kasnije dobili smo tu informaciju. Trebala nam je jedna sekunda za odluku da se vratimo u Zagreb i jurimo prema bolnici. 

Tada nisam mogao otkriti njezin identitet, jer svaka osoba ima pravo odabrati kome će i što će reći o svome zdravstvenom stanju. A opet, nisam želio napisati nešto neutralno u stilu 'osobni razlozi', jer imam odgovornost prema humanitarnoj akciji, ali i prema svim drugim javnim humanitarnim akcijama prema kojima često postoji nepovjerenje. 

Na svu sreću, nakon par dana njezino se stanje dosta popravilo pa smo se mogli vratiti na stazu, a bili smo u kontaktu non-stop jer je ona moja.

Vi ste i savjetnik u udruzi ‘Sve za nju’ – je li teško raditi sa ženama koje se bore s rakom, koji svi ‘na prvu’ doživimo kao korak do smrti? Koliko u liječenju pomaže pozitivan stav i duh i na koji način ga nastojite 'probuditi' kod žena koje se bore s bolešću?  

- Nisam formalni savjetnik u udruzi, samo njihov počasni član i dobitnik njihove godišnje nagrade VAM, ali tijekom godine i ja pratim nekoliko žena na njihovom putu ozdravljenja. 

Smatram da je stanje psihe iznimno važno za uspješno nošenje s bolešću. Moja će se nova knjiga koja izlazi ovu jesen baviti upravo tom temom. 

S time da odmah moram naglasiti: Biti pozitivan ne znači blesavo se smješkati 24 sata dnevno. Biti pozitivan tijekom bolesti ne znači ne dopustiti si trenutke slabosti, tuge, ljutnje. Oduvijek se borim protiv terora jeftinog i isforsiranog pozitivnog razmišljanja. Ako smo ljuti ili tužni, tada se trebamo derati i ljutiti ili samo plakati. A ako je naša voljena osoba u takvom stanju sigurno im ne trebamo nasilno dizati glavu sa suludim rečenicama tipa: Moraš biti pozitivna, ovo ti šteti! Upravo suprotno, tada se moramo derati ili plakati s njima. Ili im barem dati podršku dok izražavaju te emocije. A nakon toga možemo se baviti rješavanjem razloga ljutnje ili tuge. 

Kako se sami nosite s tim da među ženama s kojima radite ima onih koje neće preživjeti? Što pomaže da se pomirimo s tim da je kraj? 

- Na sreću, nisam imao mnogo takvih situacija, jer najčešće upoznajem žene nakon što dobiju dijagnozu. A mirenje s krajem ovisi o njihovim uvjerenjima i generalnoj životnoj situaciji. Netko tko ima snažna duhovna i religijska uvjerenja, kao i netko tko je zadovoljan s onim što je napravio u životu ipak će lakše prihvatiti i takvu situaciju. No, naravno da nema neke šprance za to i da svatko to prihvaća na svoj način i nikada nije jednostavno i bezbolno.

Koliko je općenito važno da budemo dio nekih takvih projekata, da dajemo dio sebe drugima? Čini li nas to boljim ljudima?
  

- Mislim da svatko ima dužnost pomoći koliko može i kako god može. Ako sam već neki influencer, svoj sam utjecaj odlučio iskoristiti na ovaj način. Ali, svatko može napraviti nešto. Pomoći svom susjedu, zagrliti nekoga, saslušati nekoga, dati instrukcije ili za nekoga otići u dućan ili pomoći u traženju posla... Imamo različite kvalitete i vještine, ali svi možemo pomoći.

 

Na Via Adriatici ste proslavili godišnjicu braka,  kako je bilo: Jeste li nešto poklonili jedno drugom? Jeste li na ovoj stazi otkrili nešto novo o sebi i supruzi, o vašem partnerstvu i zajedništvu?  

- Prilično se dobro poznajemo pa nije bilo novih velikih otkrića. Ona je meni još u Zagrebu poklonila 'Sabrana djela Jima Morrisona', a ja sam njoj napisao romantičnu Via Adriatica pjesmu koju sam otpjevao u šumi u NP Risnjak. Očajno pjevam, ali trud se cijeni.

Koliko vam je oboma u vezi važno to da radite neke stvari zajedno i da zajedno ostvarujete neke ovakve ciljeve? Što biste preporučili ljudima, koliko je važno imati takvih trenutaka?

- Mislim da s partnerima ne moramo dijeliti sve strasti, ali ključno je dijeliti neke. A mi... mi smo se na ovoj avanturi još dublje zaljubili jedno u drugo.

Mnogi ljudi vole vaš pristup u savjetovanju zbog pozitivnog stava koji uvijek širite oko sebe, no ima i onih koji kažu da im ta pozitiva djeluje isforsirano i ne mogu ju prihvatiti u svim teškim situacijama… 

- Naravno da ne i već sam istaknuo da se jako protivim isforsiranoj pozitivi. Kad smo čuli vijest koja nas je vratila u Zagreb spuštali smo se s Vojaka uz suze i vrištanje. I padove jer nismo bili koncentrirani. Ali to je zdrava reakcija u tim situacijama, pa nisam kamen. 

Što je sreća, kako ju prepoznati i prihvatiti u životu? Često smo nezadovoljni brojnim sitnicama u životu i nesvjesni onoga što imamo i zbog čega možemo biti sretni? Kako to promijeniti?

- Sreća je stanje zadovoljstva sa svojim životom. Ne možemo biti sretni 24 sata dnevno i 100 posto sa svime, ali možemo biti sretni sa svojom ulogom u životu. Ako smo zadovoljni s onime na što možemo utjecati mirnije ćemo prihvatiti da na nešto ne možemo i ne trebamo utjecati.


 

Najčitaniji članci