Prije puta od 1300 km na konjima do Crnog mora, obišli smo glumca HNK, Dušana Bućana, na ranču gdje prestaje RH, zatrpao nas je veprovinom i rakijom...
ŽIVOT U PRIRODI
Bućan: Dobio sam kopitom u glavu i tako sam zavolio konje
Nešto više od sat vremena vožnje od Zagreba lokalnim cestama na jug, pa od tamo gdje završava asfalt još nekoliko stotina metara dalje, na brijegu usred hrastove šume, tamo će vas razdragano pozdraviti Maks, trogodišnji lovački terijer. A iza ograde čeznutljivo će vas gledati tornjak Beg i kangalka Sila.
- Bolje da si skinete mobitele s mreže jer se ovdje probija signal BiH teleoperatera pa da ne bi bilo... - odmah nam je savjetovao Dušan Bućan, ne u svojstvu glumca HNK, nego u svojstvu šumskog čovjeka, "Grizzlyja Adamsa", šaptača konjima, od svega pomalo.
Probiti se kroz dvorišna vrata do njegove kuće pored tornjaka i kangalke pokazalo se junačkim pothvatom. Golema razmažena pseta svojim tjelesima skoro su nas srušila gurajući se po svoju dozu maženja. I onda, napokon, ta čudesna terasa, odakle se stotinjak metara u daljinu i deset ili dvadeset metara u dubinu blago spušta golema livada. A u najdaljem kutu livade, pod stablom, mirno je stajao i pasao Samson.
- E, vidiš. Za njega sam si rekao: 'Neću te koristiti za utrke ili bilo što takvo, nego ću samo uživati u tebi i promatrati te na toj livadi'. Htio sam sjediti na terasi i gledati konje kako pasu - pričao nam je Bućan o svojim konjima.
Sjeli smo na terasu i promatrali Samsona. Ali prije nego što će nam ispričati sve o planu njega i Borisa Veličana da konjima proputuju kroz 1300 kilometara Balkana sve do Crnog mora, na stol je iznio svježi sir, špek, kobasicu... "To ti je od vepra", dobacio je bitan detalj i sjetio se da je zaboravio rakiju. Pa je po nju otrčao u kuću. Unutra ima i jednu mačku, crnu, pa dobro pazi da ne ostavi otvorena vrata. Nećemo mu valjda odbiti rakiju, pobogu... Pa još jednu. Zar još nismo gotovi s prvom!? Živjeli! Rub šume na vrhu brdašca, u daljini pogled puca daleko preko granice s BiH, povjetarac, proljetno sunce, lijeni psi koji su polijegali oko nas nakon što im je Bućan zabranio da žicaju klopu... Na trenutak je bilo tako lako zaboraviti na to da za 10. svibnja Bućan već ima u Kazališnoj kavani "Kavkaz" zakazano službeno predstavljanje projekta "Konjima do Crnog mora". U 20 sati...
Kreće se 14. lipnja - on i Veličan na Bućanovim dvjema kobilama, jer Samson više nije u najboljoj formi. A osim njih, još šestorica iz logistike. Planiraju snimiti dokumentarnu seriju od četiri epizode po 50 minuta, jednu od onih u kojima će obići, primjerice, Ergelu Đakovo, Spačvu, mjesta po Srbiji, onaj rudnik soli u Rumunjskoj. Ali prvo se opustimo, rekao nam je. Zar ta rakija još nije gotova!?
- Ovu kuću sagradila je moja mama - objasnio nam je. A mama je sjedila uz nas, koliko je već istrpjela njegove priče s putovanja. Kao što je bila ona kad su se prije mnogo godina on i Boris našli za onim šankom na Aljasci, otprilike milijun kilometara udaljeni od nigdje.
- Ej, ta žena što je ušla u bar, bila je tolika da je mogla zadaviti grizlija. Amazonka? Ma kakva amazonka!? Amazonke su lijepe, jebote! Uđe ona, sjedne za šank između nas, nasloni se laktovima evo ovako i kaže: 'Mrrrmh...'. Kao medvjed čovječe! I onda kaže ovakvim glasom...", tu je Bućan posegnuo za nekoliko podzemnih oktava u dubinu svog fizičkog bića: 'Eeem... You guys're from Europe, right? Nikad u Borisovim očima nisam vidio takav strah. 'E, ovaj, baš moram na telefon' - kaže on i pobjegne. Nema tamo šanse, dodao je Bućan, da žene i muškarci neće biti savršeno ravnopravni. Što rade jedni, rade i drugi.
OK, a što se dalje dogodilo za tim šankom u Cicelyju?
- Rekao sam da moram na WC - trgnula se još jedna. Kako je anegdota u originalnoj verziji uključivala i neke seksualne primjedbe, mami je predložio da se ode odmoriti u svoju kuću, nekoliko desetaka metara dalje. No ona još nije završila s kavom ili što je već pila. Tako je i ona doznala za teoriju pokojnog Nikole Batušića o tome da je Marija Terezija umrla od sepse koju je dobila na način koji nije za objavu čak ni na stranicama Expressa. Izrazili smo sumnju da je riječ o povijesnom mitu, poput onoga koji su neprijatelji Ekatarine II. Velike složili o ruskoj carici i izmišljenoj promiskuitetnosti. Ali, opet, ako se Batušić kleo...
"Gle, ako su lagali meni, i ja lažem vas", prasnuli smo u smijeh. "Čuj, mama..." "Dobro, idem ja. Ako želite slikati, možete doći slikati i kobilu kod mene", ustala je mama Bućan.
Bućan nam je objasnio da ta kobila baš i nije reprezentativna, da je već godinama pokušava oporaviti nakon nezgodne trudnoće. Pa je sad, kaže, tovi. Osim nje, danas ima još svog Samsona i tri kobile malo dalje u staji, kamo nas je poslije odveo da nas nauči češljati ih, kako im skidati podlaku, kako prepoznati da je ona smeđa vragolasta maza koja će ti gurnuti glavu u ruksak, a ona siva nepovjerljiva. A tek onaj nevjerojatni crni konj s jednim okom savršeno crnim poput dragulja, dok mu je drugo oštro, blještavo plavo...
- Ako govorimo o uzgoju, onda konje držim samo tri godine. Samsona imam već četiri godine. Sve skupa konjima se bavim, recimo, 13 i pol godina - rekao je.
Pričao nam je Bućan, još dok nas je putem kroz šumu vodio do staje, da ćemo vidjeti da maženjem konja osjetiš kako sva loša energija, sav stres i svako gradsko sranje izlazi iz tebe i odlazi kroz tu divnu životinju u njezina kopita u zemlju. I imao je tako pravo. A onaj smeđi četveronožni stvor, kojeg ćemo posjetiti kasnije, poslije predaha uz klopu i piće, on u njegovu životu ima posebno mjesto. Vidjelo se to i kad ga je s najvišeg dijela livade pozvao, a ovaj se prema njemu oduševljeno zatrčao kao da je pas, a ne grdosija od pola tone.
- Ovu sam livadu sam zasijao - objasnio nam je. Pa su se igrali, naguravali...
- Kad sam došao do Samsona, tražio sam konja za kojeg sam rekao da želim takvoga s kojim ću moći ići na more. Imao sam viziju. Sjedam na konja i gledam u kojem smjeru je more. Živio sam s tim konjem. U konačnici, s njim sam i došao na more, prešao čak i Krčki most - pričao nam je na terasi.
Tako je na kraju i bilo. U ljeto 2014. na konju je otkasao iz svoga Gvozda do Omišlja. Priroda mu nije bila nikakav problem. Konačno, ovdje, kod sebe doma, tu su divlje svinje češća pojava od kultiviranih srodnika. Nađe se i vuka. O srnama da ne govorimo.
- Aljaska mi je bila okidač, klica neke promjene. Navukao sam se na putovanja. Ne zbog samog putovanja, nego da odem negdje i isprobam nešto novo. Kad su Anthonyja Hopkinsa jednom pitali, kao, kakav je život imao i tako to, kaže on: 'Zapravo mi je žao što sam bio glumac'. I sad oni, gospodine Hopkins, Sir, čekajte, pa kako, pa zašto? 'Probao sam tisuću života, ali ni jedan nisam živio do kraja.' Sjećam se kad sam pročitao taj intervju, nekako me je stiltalo - objašnjavao nam je i svoju ovisnost o putovanjima i značaj anegdote o antiamazonki iz bara na Aljasci.
- Htio sam i još imam želju mijenjati svijet, ne bih htio u životu odustati od tih dječjih ideala - rekao je.
Začulo se rzanje konja na ledini. Koliko bi mogao stajati konj poput njega? "Pa, ne znam. Ovoga sam uspio spustiti na 4500..." Eura!? "Da. S tim konjem napravio sam najveću glupost koju sam mogao. Bio sam neiskusan jahač, znao sam se održavati na sedlu taman toliko da ne pljusnem. OK, isprobao sam neke stvari prije, dobio kopitom u glavu... Da, da, da! Zbilja! Evo pogledaj!", pokazao nam je i nakon nekoliko godina itekako primjetnu crtu na čelu, pa onda gadan ožiljak na nozi.
"Konj me je zbacio, u padu me je zdimio kopitom u vugla, imao sam teški potres mozga. Ma, sto sranja sam imao, ali sve je prošlo dobro. Ležao sam u bolnici, netko bi rekao, ma daj odjebi to sve skupa. A meni je na umu samo bilo jedno, slika gdje jašem kobilu sa spuštenim dizginima u zalaz sunca. I rekoh: 'Tek sad ćeš naučiti jahati kako treba i nabavit ćeš najluđeg konja'. I onda sam si, ko pravi budalaš, uzeo konja trkača, onoga što je trčao prave galopske utrke. Imao je četiri godine i bio lud ko kupus. Njega nisi trebao tjerati, nego štopati. I letjeli smo. Letio sam s njega stotinama puta." Ovi što su mu prodali konja, nisu ga nagovarali da to ne čini. "Znali su da ih ne bih poslušao." Pričao je kako ga je kobila zbacila kad je iz šume izletjela srna. Kobila je odjurila u staju, a on pješice nazad nekoliko kilometara. Pričao je kako uči jahati Borisa. On sam jahati je naučio od jednog kaskadera. "Ispalo je da se čovjek bavi viteškim turnirima. To je to! To je ono što je mene zanimalo! To sam i radio poslije. Vitezovi, koplja, jahanje... Sljedeća mi je želja pucanje iz luka i strijele dok jašem. To mi je totalna špica." Primijetili smo da živi u pogrešnoj zemlji. Potvrdio je i rekao i u pogrešnom vremenu. Netko od nas troje primijetio je da je evidentno da svi živimo u pogrešnoj zemlji. Uz jelo i piće na toj terasi zavrtjela se kraća rasprava o tome kako nije lako živjeti u pravoj zemlji kad živiš u Hrvatskoj. "Ispada da se sve što se zanimljivo događa, događa vani. A tu kod nas glorificiraju se stvari koje su meni nekako jeftine. Skup auto, dobra obleka... A meni se stvarno friga za to."
Ideja s Crnim morem došla je od Borisa. I to kao uzvraćanje usluge za to što je onomad, kad je Boris pješačio od Zagreba do Sahare, Bućan išao s njim preko Velebita. Njegova supruga mu je predložila tamo nekoga glumca koji bi mogao ići s njim.
- Dogodilo se nemoguće. U avanturu su skupa krenuli smrtni neprijatelji, producent i glumac - primijetio je Bućan.
"Rekao sam mu: 'Stari, ja ovo činim samo zbog tebe. Mrzim hodati. Možemo li uzeti bilo što za jahanje: konje, magarce, ma i koze. Samo da ne hodam'. Na tom Velebitu umro je i posljednji planinar u meni. Mislim, bilo je predivno. Ali sam hodajući kleo boga, oca, sve zvijezde i nebesa. Meni je to sporo, naporno je, znojim se, žednim..." Boris je, kaže, do ideje o Crnome moru bio totalni antitalent za konje. "Eventualno poster i livada. OK, možda i kobasice. A sad na njemu gledam tu promjenu čovjeka. Možeš ih samo ili više voljeti ili više mrziti, ali na konja sigurno nećeš ostati ravnodušan." Razlog zašto do Crnog mora jest to što je ideja bila da se ide uz rijeku. "Nekad, do prije 100 godina, ljudi su najnormalnije tako putovali. A danas je to avantura. Sjećam se kad sam pet dana bio na konju, znao sam gdje idem, ali nisam znao koga ću sresti. Nakon pet dana takvog života drugačije percipiraš stvari. Tad mi je postalo jasno zašto nomadi ili cirkus neprestano žele putovati. Navučeš se, samo razmišljaš kamo dalje."
Znači, do Crnog mora uz rijeku i po šumama i gorama. Granice će ipak morati prelaziti na službenim prijelazima, i to s prikolicom za konje. Ali tako su prešli i Krčki most. Kad su prešli, pričao je, sjahali su u uvali, zapalili pljugu, uzeli po pivu, zapalili vatru i zaronili u more. Zanimalo nas je da li je odnos čovjeka i konja poput odnosa sa psom. "Skoro, ali ne do kraja. Suštinska razlika je u tome što je konj u prirodi ipak lovina i odatle ta njegova plahost. Kad reagira, reagira iz straha. A kad je nešto deset puta snažnije od tebe, e onda najebeš. Recimo, jašeš i nešto izleti. Ma, on se u trenutku propne i ti letiš. Njegova prva reakcija je da pobjegne, a na tebi je da on u tebe ima toliko povjerenja da ipak ne pobjegne, da se pouzda u tvoje vodstvo." Prije dvije godine za Express je ispričao kako je u Kirgistanu sudjelovao u utakmici kok-borua, sporta za koji javnost na Zapadu skoro da nije znala sve do "Ramba 3". Bućan ga opisuje kao "ragbi na konjima". "Bili su divni prema meni, inače bi me ubili. Gle kako se oni prije utakmice zagrijavaju, jahači kao oni iz 13. stoljeća. Frajer, znači u zagrijavanju, napiči konja i u galopu, hej u galopu, ovako se spušta sa strane skoro do tla, hvata tog mrtvog jarca, a on ima jedno 30 kila, podigne ga, i dalje je u galopu, pusti uzde, primi jarca s obje ruke, podigne ga ovako u zrak i galopira prema košu. I samo ubaci." Prava igra je, recimo, 10 na 10.
"To je prava borba. On udara tipa, vuče ga, nateže, čupa... Drugog čovjeka ne smiješ bičem, smiješ se samo hrvati. Tuđeg konja smiješ samo po guzici. Najebu, ono, pun kurac, ali neka pravila postoje. To je splet konja, ljudi... zdim, puaaa, je*em ti majku, odeee... bum, bum, bum, bum... A konji... Fantastični. Pa kako ti ljudi jašu... Ja vam to ne mogu opisati", utonuo je u neke svoje uspomene Bućan i potegnuo dim iz cigarete. Za put do Crnog mora kaže da će najteže biti kad se počnu penjati na Karpate. I to još pri kraju puta, kad će već biti umorni. "I onda do delte Dunava. Bio mi je san doći tamo sa Samsonom. I, kao u filmu 'Hidalgo', s konjem otići u more i tako se okupati. Sa Samsonom neću moći, više nije u najboljoj formi. Ali bih volio sa sobom ponijeti komad njegova kopita i kad dođemo do Crnog mora, daleko u more baciti taj komad kopita", rekao je, opet onako, i potegnuo još jedan dim.
ŠOK U KRALJEVSKOJ OBITELJI: Meghan Markle ostaje sama čekati dijete?
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
