Djeca i samostalnost: Kako je potaknuti i zašto pomoć šteti

Neka djeca vrlo mala sama vežu vezice na cipelama, zakopčavaju jaknu, slažu i nose svoje stvari u vrtić, a poslije i u školu, a za to vrijeme neka već velika djeca nose samo cipele na čičak da ih ne bi morali vezati jer nikad nisu posve ovladali tom vještinom, hodaju raskopčani, a stvari za njima nose roditelji. Stvari se usložne kad takva manje samostalna djeca pođu u školu pa nema zadaće u kojoj ne sudjeluju i roditelji kojih veliki postotak priznaje da često znaju i sami napraviti domaću zadaću i, na primjer, napisati lektiru za svojeg potomka. 

Naravno da ponešto ovisi o samom djetetu, neki su rođeni aktivniji i žele što prije ovladati nekim vještinama, drugi pak nemaju unutarnju potrebu za tim i oslanjaju se na roditelje. U odgoju potonjih posebno je važno suzdržati se od nastojanja da im se stalno pomaže i obavi sav posao za njih jer će tako imati sve manje i manje motivacije da sami nešto naprave.  

“Stavljajući bebi žlicu u ruke uz rizik da će cijeli prostor biti prljav, puštajući dijete da se samo popne na tobogan uz rizik da će pasti, pružajući mogućnost djetetu da sudjeluje u kućanskim poslovima u najranijoj dobi uz rizik polupanih čaša i tanjura, puštajući dijete da ponekad samo odluči uz rizik da će pogriješiti omogućujemo tom djetetu da izraste u samostalnu, samopouzdanu osobu koja je svjesna da je za svaki svoj uspjeh zaslužna sama, a za svaki svoj neuspjeh sama odgovorna. Tako će sigurno ostvarivati svoje potencijale, svjesno da može samo”, ističu psihologinje Kristina Bačkonja i Jelena Vrsaljko, terapeutkinje igrom.

Nestrpljenje ili strah za djetovu sigurnost glavni su razlozi, ističu stručnjaci, što roditelji nedovoljno potiču djetetovo osamostaljivanje. Mnogi naime ne mogu gledati kako se dijete muči samo se odijevajući ili nevješto vežući cipelice, iako je logično da mu u početku za svaku novu vještinu treba vremena da je usvoji. 

Naše sugovornice posebno ističu da u razvoju dječje samostalnosti roditelje često onemogućava nestrpljivost i strah da se djetetu nešto ne dogodi, na primjer, ne damo mu da samo reže nožem da se ne ozlijedi, a  svaki čin zaštite djeteta ima dva učinka: s jedne strane štiti od ozljede ili neugodne situacije s kojom se dijete ne bi moglo nositi, a s druge ograničava dijete u prikupljanju iskustava i onemogućava mu da osjeti ne samo opasne nego i lijepe strane života. 

Tako djeca, ističe Bačkonja, često dožive svijet kao opasno mjesto, jer vidi da se netko stalno mora brinuti za njega, iako mu se nikada ništa pretjerano strašno nije dogodilo. Iz tog se razloga zna dogoditi da starija djeca čekaju da im se nareže hrana na tanjuru. Mnogi se roditelji tada čude i pokazuju im neku drugu djecu koja te vještine imaju razvijene, iako je to najviše njihova odgovornost: kad su prvi put složili presavršen predmet od kockica umjesto nevješta djeteta, ili napisali jako lijep sastavak umjesto njega, zapravo su oteli djetetu prostor za dokazivanje svojih mogućnosti. 

Nikako, savjetuju naše sugovornice, ne biste smjeli zabraniti djetetu šaranje, rezanje, bojanje, sve što stvara nered; ignorirati dječje stvaranje; zanamariti njegove interese namećući im vlastite, biti nestrpljivi pa riješiti djetove zadatke umjesto njega. Trebate znati da dijete mora samo istraživati, da ono ima pravo griješiti, dopustite mu da bude ono što jest i da jednostavno bude - dijete.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!