Širom otvorite oči - tako malo, a tako dragocjeno!

Najteži posao na svijetu je biti roditelj. Svi smo to čuli. No, je li to istina? Nitko ne kaže da je lako raditi i petak i svetak. Današnji život sigurno je ubrzaniji nego što je bio život naših baka i djedova. Primjerice, moja je baka radila u jednoj tvornici u Zagrebu. Radno vrijeme od 6 do 14. Nikad prekovremeni, nikad vikendi. Ali se zato dizala u cik zore, a dvojica veselih blizanaca uvijek su je spremno čekala kad bi došla kući.

Kad si roditelj, nema slobodnih dana, godišnjeg odmora, bolesti. Nema blagdana i vikenda. Premda je danas biti radnik gotovo isto tako. I zato nemojte dopustiti da vas život zaobiđe – imate samo jedan!

Važno je primijetiti lijepe stvari koje te okružuju - sunčani dan, procvjetalo cvijeće, zelenu livadu, neočekivanu pomoć kolega, nenadani poziv prijateljice, dječju sreću, partnerov mali znak pažnje i kavu koja je najbolja jutarnja inspiracija za daljnje izazove.

Kako je lijepo uživati u tim malim, osobnim trenucima sreće. Iskoristite prilike koje vam se svakodnevno pružaju. Pomozite drugima, ali nemojte zaboraviti na sebe. Ukradite tu i tamo samo svoj dan, napravite nešto u čemu uživate - makar to bilo i čitanje već prašnjave knjige žutih listova koju ste kupile prije pet godina s mišlju da će vam trebati maksimalno tjedan dana da je završite. E, ali to je bilo prije nego što su došla vrišteća klupka sreće od kojih nemate ni minute mira i slobode.

I koliko god to tako izgledalo, najvažniji su oni. Nemojte to nikad zaboraviti. I kad ponekad 'poludite', nemojte to zaboraviti. Jednom su mali i više nikad neće biti tako slatki.

Širom otvorite oči jer - svaki trenutak je dragocjen. Kao i kava koju upravo pijem.

Endem zvan slobodan dan, ili kako prežvjeti čekajući

Moja nova misija: u svaki dan uvesti jedan slobodan sat, rezerviran samo za mene!

Radila sam vikend. I praznik. I cijeli tjedan prije i poslije vikenda. Nakon toga, došao je na red zasluženi slobodan dan. Slobodan dan usred tjedna kad je suprug na poslu, a klinci u vrtiću. Rijetka pojava. Endem. Što sad učiniti s tom novodobivenom slobodom, vrzmalo mi se po glavi već dan prije.

Nisam znala prije spavanja, a nisam znala ni kad sam se probudila. Obavila sam stvari kao i inače. Kava, tuš, klinci. Pranje zubi, navlačenje oko odjeće, doručak, pregovori i dogovori. "Ne možeš romobilom u vrtić jer ide i brat, a prolazimo po cesti gdje nema označenog pločnika." E, sad bi i brat bicikl. Pa normalno... ima i on svoje želje. Nakon što smo se ipak na kraju usuglasili da nitko neće uzeti nikakvo vozilo, ali da će tata doći po jednog, a mama po drugog s tim istim vozilima pa idemo u parkić, napokon smo izašli iz kuće.

Jedan klinac ostavljen, nakon njega i drugi. A ja ne moram na posao. Oh, sreće li velike. Prvo na kavu i novine u ruke. Okrećući papirnate stranice, palo mi je na pamet da nisam učinila nešto za sebe već jako dugo. Pod nešto za sebe mislim da je netko drugi to radio. Manikura, pedikura, masaža. Hm... to bi bilo lijepo. I jutarnji se termin vjerojatno može dobiti kad zoveš isti dan. Popodnevni su problematični.

Tako je i bilo. Nakon dogovora, krenula sam polako šećući prema odredištu. Nikamo mi se ne žuri. Do termina ima vremena za uživanje u svemu što me okružuje. Došla sam do salona koji se potpuno promijenio otkad sam bila zadnji put. Tete koje rade zato su ostale iste, s istim širokim osmijehom na licu. Od prostora su ustvari puno važniji ljudi koji su u njemu.

Legla sam na stol i prepustila se predivnim mirisima koji su me okruživali. "Kako djeca, posao, život?" Promrmljala sam tri rečenice, bez ikakve želje za nastavkom razgovora, što je bilo u potpunosti shvaćeno. Mirisi su se nastavili, masaža je počela. 45 minuta mog malog raja. Svaka bi žena trebala imati malo vremena za sebe. Nemojte se bojati da će, ako odete tih sat vremena, svijet stati. Neće. Možete i morate! Imate pravo na to. Poslije toga ćete se vi osjećati bolje, a dječica će i dalje imati isti predivan osmijeh ljubavi. Kao moja danas.

Sutra ću ponovno otvoriti oči s lakoćom jer znam da me čeka SAMO MOJ slobodan sat!

Automatizirana rutina i kako ju razbiti jednom odlukom

Pridružite se mom novom tjednom izazovu – razbudimo rutinirani mozak novim "malim" navikama!

Sjedim za računalom u uredu i primjećujem kako sam počela raditi stvari kao robot. O većini stvari više i ne razmišljam. Samo ih radim. Rijetka su nekakva iznenađenja, događaji koji zahtijevaju pojačani rad moždanih vijuga. Nemojte me krivo shvatiti, moj posao je daleko od suhoparnog. Ali ni u njemu nema više prevelike stimulacije uma iako je svaki dan novi početak. Nikad ne radim iste stvari. Ali ih radim po nekoj 'špranci'.

Čula sam jednom, ako uvijek radiš iste stvari na isti način, mozak 'zakržlja'. Mozak, kao i mi, ponekad treba promjenu kako bi bolje radio. Primjer je odlazak na posao: uvijek istom rutom, istim ulicama, istim zebrama i istim semaforima. Ponavljajući uvijek iste radnje, počnemo ih raditi nesvjesno. Što ponekad može dovesti i do velikih problema. Više ne obraćamo pozornost na to što radimo. Tako bi trebalo promijeniti put do posla. Ne svako jutro, ali tu i tamo malo 'uposliti' mozak. Da se ne uspava.

Isto je i s poslom. I svakodnevnim aktivnostima. Ako je svaki dan isti (kao što je opjevano u YouTube hitu sada pokojnog Ekrema Jevrića "Kuća posao"), kako ćemo uopće razlikovati dane? Postaju samo broj na kalendaru i jedva čekamo prekrižiti te zločeste brojeve koji svaki mjesec kreću ispočetka produljujući našu agoniju do prvog blagdana ili praznika. Onda želimo da traju što dulje i nikad ne završe.

A potrebno je tako malo da bismo stimulirali svoj um. Dovoljno je uvesti male navike za velike promjene. Nakon buđenja i spremanja prljave šalice koja je do prije par minuta bila puna crne tekućine koja 'život znači' nemojte krenuti prema liftu. Zaobiđite ga danas i uputite se prema stepenicama. Inače idete lijevom stranom ulice? Ako postoji i desna, zašto danas ne biste išli njome? Parkirate uvijek na istom mjestu, a nije vaša garaža? Ima i drugih uokolo koji su isto tako dobri. Idete tramvajem ili autobusom uvijek u isto vrijeme jer već znate točno kada dolazi na stajalište? E, pa danas biste mogli jednu stanicu pješačiti. Ili malo zakasniti... Ništa se strašno neće dogoditi. Možda i sretnete nekog usput.

Dolazak doma je najkritičniji. Umjesto bacanja na taj mekani kauč koji vas zove svojim nježnim glasom da malo prilegnete i uronite u bespuća kutije ispred vas, presvucite se i idite prošetati. Ako imate klince, spremite i njih. Svježi zrak nikad nikomu nije naškodio. A besmisleno ležanje vjerojatno, dugoročno gledano, jest.

Danas nemojte popustiti! Neću ni ja! Zajedno smo jači. Gasim ekran ispred sebe i idem otkriti nove putove do svoje kuće. Ako se i izgubim, bar ću natjerati mozak da se 'probudi'. I otkriti nešto novo: ljepotu koju donosi svaki dan, ako ga znamo iskoristiti.

Moja jutarnja kava od sutra će doživjeti transformaciju i pretvoriti se u - coffee to go! Statičnu rutinu pred televizorom zamijenit će jutarnja šetnja do posla. Aromatični gutljaji postat će još intenzivniji dok upijam prve sunčeve zrake i razbuđujem sva uspavana osjetila. Živjele one male dnevne pobjede – nad dosadnom rutinom i automatiziranim mozgom! Otvorimo oči novim "malim" navikama!

Po ponedjeljku se tjedan poznaje - kakav je vaš?

Što bi bilo da u svaki dan krenemo širom otvorenih očiju i ponedjeljak dočekamo s ushitom subotnjeg jutra?

Sutra je novi radni dan. Sve kreće ispočetka, od onog 'zakaj ja ne volim ponedjeljak' do 'hvala bogu što je petak'. Zanimljivo je kako dopuštamo da nam takve stvari utječu na raspoloženje. Kao da smo uvijek ponedjeljkom u 'depri' jer je gotov vikend. I kao da smo umorniji kad znamo da je sutra petak.

A ustvari bismo trebali razmišljati kako svaki dan donosi novi početak. Možda će baš taj nevoljeni ponedjeljak biti najbolji dan u nadolazećem tjednu. Možda čak i u cijelom mjesecu. Uvijek bismo trebali imati na umu da se svaki dan budimo uz nove mogućnosti. Samo je pitanje hoćemo li ih iskoristiti.

Malo sam razmišljala koliko sam puta dopustila da mi dobre stvari promaknu pred očima. Ne mislim tu na nove ljubavi ili avanture. Govorim o sitnicama koje ispunjavaju dan. Prijateljica me nedavno nazvala tijekom pauze da idemo popiti kavu koja je na listi čekanja već predugo. Ali baš tad nisam mogla... jer će svijet i cijela tvrtka propasti ako me ne bude 20 minuta. Ma da, kako da ne. Treba širom otvoriti oči i iskoristiti mogućnosti koje ti svaki novi dan nudi.

Meni je to možda bila ta kava. Saznati kako je, kako su klinci, je li zadovoljna. Dogovoriti se i za neki izlazak vikendom. Kino, kazalište, vino... svejedno. Prijateljstva su bitna. I osjetljiva. Ako ih zapustiš, ponekad ih više ne možeš 'popraviti'. Možda joj je baš u tom trenutku trebala pomoć. Rame za plakanje. Uho za slušanje. Ne znam. Trenutak je prošao.

Treba uvijek pomoći ljudima oko sebe. I onima koje znaš i onima koje ne znaš. Nikad ne znaš kad će netko tebi tako pomoći. Obitelj je bitna. Prijateljstvo je bitno. Ali bitno je i biti čovjek. Bez obzira na to je li ponedjeljak, srijeda ili petak.

Možda je sutra dan koji će ti promijeniti život. Ali zato moraš imati otvorene oči jer inače nećeš prepoznati priliku kad se ukaže. A može se pojaviti u bilo kojem obliku. U obliku starice kojoj treba pomoć preko ceste. Ili djevojčice koja plače u trgovačkom centru jer ne može naći mamu. Mogućnosti da 'narasteš' kao čovjek nisu samo u napredovanju na poslu ili u prilici da zaradiš što više novca. One su u pomaganju drugima.

I kad počnemo pomagati drugima, i oni počnu pomagati nama. A pomaganjem drugima ustvari najviše pomažemo sami sebi.

Hoćete li vi sutra iskoristiti sve što novi dan pruža? Ja znam da hoću... I možda je baš sutra dan koji će mi promijeniti život. 

Iduće jutro započet ću bolje - kavom i trbušnjacima

Kao mala, uvijek sam negdje skakutala, nikad nisam imala mira. Sad mi je mir postao luksuz pa cijenim svaki trenutak mira koji mi se ukaže. Možda i malo previše. Mir se lako pretvara u nemir. To se meni počelo događati. Kažu da je u zdravom tijelu zdrav duh. Prije iz pokretnog tijela dolazi zdrav duh.

Danas svi većinom imamo poslove na kojima sjedimo po 8, 9 sati. Nedavno je kolegica pored mene rješavala, to jest polagala zaštitu na radu. Nakon sat vremena sjedenja, radniku treba biti omogućeno oko 5 minuta pauze da 'protegne' noge. Realno gledajući, nitko nam ne brani da svakih sat vremena ustanemo i malo prošećemo. S trećeg kata do prizemlja, krug oko zgrade i po stepenicama natrag. To uopće ne bi bilo loše. Ne treba ni biti svakih sat vremena.

 Ali kad dođem ujutro i pogledam stepenice i one pogledaju mene, a  lift je odmah pored nas, prst samo krene prema tipki. Ako nije odmah tu, te tri minute dok dolazi čak mi i prođe kroz glavu: "Hm, pa mogla bi pješice". I tako, dok ja samu sebe zavaravam, on dođe po mene i idem na vožnju. Imala sam dobru namjeru. Cijele tri minute.

Već vidim da mi neće biti lako kad dođe proljeće i ljeto i sezona parkića. Išla sam jednu nedjelju s njima u parkić i htjeli su se igrati lovice. Sa mnom. Da ih ja lovim. Nije mi bilo lako. Ali sam im udovoljila. I bilo mi je super. Prvih deset minuta. Onda mi fizički nije više bilo tako zabavno.

Kako uopće biti dobar roditelj ako im ne možeš ispuniti te sitne, besplatne užitke? Koji od tebe zahtijevaju samo dobru volju. I malo forme. I zato od danas više neću samo pozdraviti stepenice nego se i sprijateljiti s njima. Par trbušnjaka nakon jutarnje kave. Istezanje prije spavanja. I nova Ana, moderna žena koja je 'iskopala' duboko skriveni sportski duh.

Razbudit ću ja tu uspavanu Anu i započeti svaki dan ovom malom pobjedom – nad sobom i lijenim jutrima! No, najprije kava! I modernim ženama poput mene potreban je nježan motivator za proaktivne jutarnje odluke. Živjele nove sportske rutine!

Kad odlučiš biti dobra prema sebi - mojih petnaest minuta

Ostavila sam klince na treningu i skoro pa trčećim korakom požurila doma. Inače je razlog žurbe u tim danima kad oni skaču, zabavljaju se, a valjda ponešto i treniraju, kuća... Stan... Suđe... Usisavač... Ali danas, ne. Ne, ne... Danas sam odlučila da ću napraviti nešto za sebe. Samo nisam znala što. Dođe to tako: kad si posvećen poslu, djeci, kućanskim obavezama, zaboraviš na ono jednako važno, ako ne i najvažnije. Zaboraviš na sebe.

I tako sam ja trčećim korakom žurila, a nisam znala zašto žurim. Pa sam prestala žuriti. Udahnula svježi zrak, pogledala oko sebe i širom otvorila oči svemu što me okružuje. Školica nacrtana na školskom igralištu. Nije bijela, već su koristili kredu u duginim bojama. Vidiš, vidiš, pa današnji klinci ipak još igraju školice. Košarkaški koš bez mrežice, savijen pod teretom vremena. Ali i dalje dobro služi za popodnevno igranje. Trava posvuda na putiću kojim kratim put do kuće. Uskoro će proljeće. Veseli psi i njihovi vlasnici u šetnji. Dečki na pomoćnom terenu 'naganjaju' loptu uz sretne povike kad je pao gol. Život je lijep.

Još ljepši kad odlučiš biti dobra prema sebi. Kao ja danas. Iako i dalje nisam imala pojma što ću napraviti za sebe. Vjerojatno ništa. Tako je i bilo. Tih sat vremena radila sam 'ama baš ništa' po pravilima po kojima inače igram. Nisam ništa pospremila. Nisam ništa skuhala. Nisam ništa ni napisala. Uživala sam u tome ništa koje mi je trebalo.

Malo sam sjela na kauč i gledala u zid. Nisam prije primijetila da su uspjeli pošarati zid bojicama u kutu. Mogla bih.... Ne, ne bih mogla! Baš me briga. Pustila sam toplu vodu da teče i puni kadu. Pretražila ormar gdje sam spremila sve knjige kad su klinci počeli vaditi sve s polica, trgati, šarati, 'čitati' i nenamjerno uništvati. Kako oni mogu znati da je njihov tata mami poklonio za jednu godišnjicu "Limeni bubanj" Guntera Grassa? Nikako.

Ležala sam, čitala i uživala. Čak sam i poslala supruga da ide po njih kako bih se mogla namakati pola sata više. Doći do faze 'smežuranosti'. Moja mala dnevna pobjeda. Radila sam ništa i uživala. Hmmmm... mogla bih ovo ništa pretvoriti u novi jutarnji ritual. Divne li pomisli! Samo ja, mirisna šalica jutarnje kave i trenuci rezervirani samo za mene i opuštajuće NIŠTA!

Po jutru se dan poznaje

Svako malo je jedan od njih otvorio vrata sobe. 'Mama, digni se', 'Mama, predugo spavaš', 'Mama, ona/on mi je uzeo...'. Nakon par takvih 'uleta', odustala sam... Širom sam otvorila oči i započela svoj jutarnji ritual: istezanje (ne vježbanje, samo širenje ruku), kupaonica i kava. Sa šalicom u ruci, pozorno sam slušala te male energične glasiće i glave pune novih ideja. Njihove teme su me razbudile i zaintigrirale. Svako jutro zaista se budimo uz nove mogućnosti. Pogotovo jutra kad ne moramo žuriti na posao i u vrtić.

Najbitnije je ispuniti dan, a kako ga bolje ispuniti nego usrećite male 'hahare'. Doručkovali smo polako, ovaj put imali smo dovoljno vremena. Čule su se razne želje i velika većina je bila 'uslišana'. Što dalje? Taman kad mi je ta misao prošla kroz glavu, zazvonio je mobitel. Prijateljica zove da idemo svi skupa na dječju predstavu. Ubrzo se čula vriska na cijelom katu. Znala sam da će to  biti poduhvat koji neće ići glatko kako sam zamislila. Ali, nema veze. Kao da u životu sve uvijek ide podmazano. Sreća prati hrabre, jel' tako? I ponekad blesave.

Nakon dolaska na željenu destinaciju, krenuli su problemčići. Djeca su sjedila na velikom tepihu ispred glumaca kako bi bolje vidjela predstavu i par vizualnih efekata na zidu iza njih. E, da... Treba sjesti na tepih pun nepoznate djece, u nepoznatom prostoru bez mame. Sjela sam na kraju i ja, lomeći cijelo vrijeme leđa kako bi veća djeca mogla vidjeti od mene. Na kraju, mislim da sam ja više uživala u predstavi nego oni. I sad su mi u glavi taktovi pjesmice.

Primijetila sam sve lijepe stvari koje sve nas roditelje okružuju: njen znatiželjni pogled, njegova maštovita pitanja. Lupanje nogicama i ljuljanje uz ritam, nakon što su se opustili. Iskreno uzbuđenje zbog jedne tako male stvari, koja se nama možda ponekad i čini beznačajna. Treba širom otvoriti oči stvarima koje nas okružuju: bit ćemo sretniji i puni mašte kao naša djeca. Zašto deka ne bi bila zmaj koji viri iz svog brloga? Zašto ptičica koja pjeva ne bi bio znak Petra Pana da je vrijeme za odlazak u Nigdjezemsku? Zašto sjena na zidu ne bi bila zločesta vještica?

Nedgje kroz odrastanje, izgubili smo maštu i sposobnost veselja zbog sitnica. Postali smo ozbiljni jer se to očekivalo od nas. Sad je većina nas i ostala preozbiljna. Bezveze... Lakše bi se nosili sa svakodnevnim problemima uz dozu humora i opuštenosti. Idemo svi biti ono što jesmo, bez straha kako će okolina reagirati. Ja sam uvijek voljela skakati po lokvama. Sad ih bar ima, kad dosadna kiša već tjednima onemogućuje odlazak u parkić. Zašto bi nam ta kiša krojila dan i uništavala veselje. Obucimo gumene čizme, i mi i klinci, i pravac do prve lokve. Ako nije dovoljno velika, tražite dalje. Najgore što će se dogoditi je da ćete imati malo više robe za pranje. Ali puno više sreće...

Čak i najsiviji dan bit će išaran veličanstvenim igrokazom duga, ako jutro prepoznamo kao novu priliku za igru. Ostavljam vas s vašim mislima i jurim u parkić!

Dobro jutro, ja sam Ana. A tko ste vi kad širom otvorite oči?

Ime mi je Ana. Ali u zadnje vrijeme kao da se moje ime, koje su mi roditelji dali i potvrdili potpisom kod matičara, izgubilo iza drugog: Mama. Sigurno sto puta dnevno čujem Mama iz usta svojeg pametnog skoro petogodišnjaka i lijepe uskoro trogodišnjakinje. I da, on je pametan, a ona lijepa. I ona je pametna, a on lijep. Sad kad smo to raščistili, mogu nastaviti.

Iako manje vremena tijekom radnog tjedna provodim s njima nego na poslu, češće čujem Mama nego Ana. Što sam ja onda? Isključuje li jedno drugo? Pa na neki način mi se trenutno čini i da da. Kad postaneš majka, tvoje Ja (moje Ana) na neko vrijeme pada u drugi plan. I to je normalno, tako to i mora biti. Ali zašto? Zašto Mama svaki dan ne bi 'ukrala' malo vremena za sebe kako ne bi zaboravila tko je Ana? Ja moram priznati, ovako javno, da ja to svakodnevno radim. I ne osjećam se krivom zbog toga.

Najgora stvar na koju se moraš naviknuti kad postaneš novi roditelj jest da tvoje vrijeme sad određuje ono malo, balavo, pokakano, vrištavo, prekrasno 'nešto'. Polako to postaje najvažnije 'nešto' u tvom životu. A iza njega, stvar za koju se najviše boriš kako bi je postigao je san. Bar četiri sata u komadu... ili tri... Na kraju pristaneš i na dva.

Kad sve to polako dođe na svoje (iako još moraš ležati s djetetom dok ne zaspi pa se i tebi oči ponekad zatvore), 'kradeš' tih dragocjenih 15 minuta mira. Blaženih, nevjerojatnih, nezamjenjivih i totalno potraćenih 15 minuta samo za sebe.

Mojih 15 minuta prva je stvar kojom započinjem dan. Kad zvoni budilica i taj dan imam sreće da probudi samo mene, a ne i dvoje pospanaca pored mene, kreće odbrojavanje. Štoperica se pali i nakon munjevitog tuširanja, kuham kavu. Za mene osobno, miris jutarnje kave miris je buđenja. Miris početka novog dana. Kao avantura na koju krećeš i nemaš pojma kako će završiti. Miris nepoznatog. Miris zanimljivog. I miris koji te podsjeća da je sve moguće. Miris slobode...

I taj miris ostaje sa mnom i kad se čuju mali, trčeći koraci iz sobe, vrata koja se zalupe i probude susjede s drugog kata, male svađalice koje se natječu tko će prvi doći do Mame. I kreće nova avantura koja svaki dan nosi nove izazove. Hoću li danas uspjeti svojoj curici obući majicu koju sam tako brižno večer prije pripremila i uskladila s gaćicama, čarapama i hlačama? Ili će prve riječi iz njenih usta biti "neću to"? Hoću li uspjeti svom velikom dečku napraviti doručak koji će proći? Ili će i prve riječi iz njegovih usta biti "neću to"? Za njega bar ne moram razmišljati o odjeći... što pripremiš, obući će. Kao i s njom i hranom... što napraviš, pojest će.

Sitnice kojih ću se tijekom dana sjetiti i naglas se nasmijati dio su svakog novog jutra. Vjerojatno će mi i par puta na poslu misli odletjeti i probat ću napraviti bolji plan za iduće jutro. Ali ono što će svako jutro biti konstanta mojih je protraćenih 15 minuta. Onaj osjećaj kad ujutro širom otvorim oči i znam da imam vrijeme samo za sebe i svoje misli neprocjenjiv je. Sve se čini mogućim i ostvarivim. Tih 15 minuta moja su mala pobjeda nad zakonitostima koje se primjenjuju na mame s malom djecom. Da, ne moram biti ni samo Mama ni samo Ana. Ja sam Mama Ana i tko mi što može?