Dovoljno je bilo osjetiti snagu mitskog vjetra i tražiti brodić

I to se dogodilo! Nakon 14 dana i više od 800 kilometara putopisa od čega skoro 200 po moru, nakon dva uspješna bijega od bure i idealnog vremena, ipak sam doživio burno iskustvo. Predao sam se gotovo bez borbe. Bilo mi je dovoljno samo proviriti kajakom izvan punte Paga, osjetiti snagu našeg mitskog vjetra, prodrmati se na visokom, oštrom i kratkom valu i već sam bježao u prvu zavjetrinu gdje sam se ukrcao u brodić. Bojim se da znam kako bi završilo da sam nastavio dalje.

Jutro je na Silbi počelo zanimljivom potragom za čamcem koji bi prebacio Marka i Luku do Paga. Opcija koju smo imali dogovorenu je otpala, pa smo morali iznaći novu. Bilo mi je zanimljivo upoznavati se s raznim neobičnim otočkim likovima i specifičnim pristupima svakom od njih. "Osmi povjerenik" mi se više nije činio tako nestvaran.

Prisjetite se kako se Lacko proveo u Senju na www.24sata.tv 

Osim nestvarno lijepog zalaska sunca koje je more progutalo tamo negdje pored Premude i šetnje mirnim i spokojnim gradićem Silbom, imali smo privilegiju upoznati se i s našim domaćinom, Edom Motušićem (kako mnogi žitelji Silbe nose ovo prezime, bitniji je nadimak, Luštre). Na prvi pogled samozatajni, neugledni penzioner, desetljećima je bio kapetan tankera. Svaka se godina Edina naviganja iščitava iz njegovih grubih ruku i pogleda kojim je nekada kontrolirao horizonte dalekih pučina. Iako škrt na riječima, opčinio me svojom brigom, nenametljivošću i svime onime neizrečenim što tako silno zrači iz njega.

Na kraju čamac je sredio gradonačelnik Paga. Čovjek do kojeg smo baš zbog toga bezuspješno pokušavali doći danima. I kada smo već mislili da će dečki ostati zarobljeni na otoku (na što se Marko i Luka uopće nisu bunili), problem je u trenu riješen. Gradonačelnika i dalje nismo ni čuli ni vidjeli, ali očigledno sve konce drži u sigurnim rukama. Spasio nas je.

Od Silbe do Paga odveslao sam sam. Tih tridesetak kilometara (ili pomorskije: 16-tak nautičkih milja) bila mi je najduža solo dionica koju sam odveslao. Skakao sam od otoka do otoka (Olib, Planik, Maun, inače poznat po darovnici kralja Petra Krešimira IV. iz 11. stoljeća, u kojoj se po prvi puta Jadran naziva "našim morem Dalmatinskim" ) i beskrajno uživao. Ipak nešto oprezniji i koncentriraniji s obzirom na to da nije bilo pratnje, razmišljao sam kako se osjećao Šime u svojoj 6,5 metarskoj jedrilici na solo-utrci preko Atlantika. Totalni respekt, Šime.

Do Proboja na Pagu doveslao sam s dosta jakom tramontanom i valovima u krmu. Marko, Luka i Čedo su se već satima gostili domaćom skutom i vinom kod domaćice Blaženke dok me barba Mladen ipak otišao potražiti svojim gliserom, zabrinut zbog vjetra i valova. Nije trebalo, ali hvala mu na brizi.

Spuštajući se biciklom prema kraju makadamske ceste na južnoj strani Paških vrata, znao sam da neće biti dobro u kajaku do Karlobaga. Naleti bure su me skoro zaustavljali, a bio sam na zavjetrinskoj strani. Tamo u kanalu vidjele su se bijele kreste koje je bura nosila točno u prsa. Ipak sam se ukrcao u kajak i krenuo prema posljednjoj zavjetrini, rtu Krištoforu. Tamo sam pod izgriženim, golim paškim stijenama čekao brodić. Nije mi padalo ni na kraj pameti izaći van bez pratnje. Minutu-dvije nakon izlaska na megdan buri, već sam bio u brodu. Iako prema riječima kapetana od one prave bure nije još bilo ni „b“, bilo je jednostavno previše riskantno pokušati proboj. Gotovo sam siguran da ne bih uspio. Ili bi me iscrpila borba s vjetrom u prsa ili bi me preokrenuo neki val…u svakom slučaju, spašavanje nasred kanala bilo bi preopasno i za mene i za prateći brod. Tako da tih 3-3,5 milje do Karlobaga ostajem dužan za neka druga vremena.

Već se smračilo kada sam počeo pedalirati prema prijevoju Baških Oštarija. Da sam krenuo na vrijeme odabrao bih ili staru cestu Terezijanu ili pješački put od Karlobaga koji prolazi starim, mahom napuštenim podvelebitskim seocima. Ovako sam se odlučio na najbržu varijantu: cestom koja povezuje Karlobag i Gospić. Pred kraj sedamnaest kilometara dugog uspona, iza nekog brdašca provirio je pun mjesec. Ubrzo sam bio osrebren njegovim sjajem, baš kao i čudovit krš kroz koji sam vozio. Dolje na moru, svijetla Karlobaga i Paga i srebrno ljeskanje mora koje je odavde izgledalo tako mirno i bezazleno. Divan prizor.

Do planinarskog doma Prpa, stigao sam prije ekipe koja je morala otići po drugi auto u Jurjevo. Domaćin doma, znameniti velebitski veteran Prpa također je spavao. Na ognjištu u velikoj kuhinji planinarskog doma još je tinjala vatrica. Obukao sam se u kožuh od debele ovčje vune i čekajući ekipu spokojno zaspao na klupici. Na Velebitu sam.

Početak putovanja i avanture Welcome pogledajte u prvoj emisiji 24sata.tv