Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
207 komentara

Drevna hrvatska vjerovanja: Strahovali su od 'čuda' na nebu

Pomrčine, kao i pojave kometa, tumačene su kao zloslutno proždiruće čudovište (zmija, zmaj, vuk) ili kao manifestacija djelovanja vještica, a promatranje zvijezda je omogućavalo komunikaciju s duhovima

Foto: Dreamstime
207 komentara

Ljudi su u davna vremena kreirali razna objašnjenja za ono što ih okružuje, za nebo, zvijezde, Sunce, Mjesec, Zemlju, potrese, meteore...

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokušavali su razumjeti što je to i kako je nastalo pa su izmišljali razne priče u koje su zapravo vjerovali i prenosili ih svojoj djeci. Kao je određena priča putovala usmenom predajom sa koljena na koljeno, tako su se ubacivali i izbacivali neki detalji.

Pisanih tragova nije ostalo puno, tako da je danas teško doći do podataka kako je to nekada izgledalo. No, neki ljudi dali su si truda i istražili tu tematiku u našim krajevima te su došli do vrlo zanimljivih priča i vjerovanja.

'Mladi mjesec ima ljekovita svojstva'

Nekada davno postojao je starohrvatski selenoskop, prastari pučki lunarni horoskop koji ne tumači ljudske sudbine poput horoskopa novijeg doba kakvog danas poznajemo sa solarnom podjelom od 12 mjeseci, već je bio puno kompleksniji i posebniji te je nastao po staromu ilirskom mjesečevom kultu.

Taj horoskop se koristio u našim krajevima, na jadranskim otocima, dalmatinskom kopnu i Hercegovini pa sve do Žumberka, oko dva tisućljeća, a na to ukazuju mjesečeve faze i drugi simboli pronađeni uklesani na stećcima, stijenama i u pećinama.

Starohrvatskim selenoskopom su se sreća, sklonosti i sposobnosti novorođene djece predviđali kroz 52 tjedna godišnje, po određenim mjesečevim fazama - mlađak, prva četvrt, uštap, zadnja četvrt - u kojima je dijete rođeno. 

Etnologinja dr. sc. Lidija Bajuk sa Instituta za etnologiju i folkloristiku ispričala nam je kako se vjerovalo da svjetlost koju baca mladi mjesec ima ljekovita svojstva dok je svjetlost bačena punim mjesecom opasna. U davna vremena ljudi su bili uvjereni da "stara misečina je opasna, mlada je pomlađujuća, iscjeljujuća i srećonosna". Na primjer, karaševski Hrvati u Rumunjskoj nisu se vjenčavali za uštapa i mlađaka.

Lidija Bajuk | Autor: Marko Prpic/PIXSELL Foto: Marko Prpic/PIXSELL etnologinja dr. sc. Lidija Bajuk

- U Konavlima se vjerovalo da malo dijete izloženo mjesečini pije Mjesec i da odrasli neće moći usnuti. Pelješko trostruko podizanje novorođenčeta uvis, uz istodobno zazivanje starog Mjeseca, upućuje na folklorno poistovjećivanje uštapa s ocem i mlađaka sa sinom: Stari, evo tebi dite mlado: ti star, on je mlad - rekla nam je.

- Stanovnici otoka Krka mjesečinu zovu Marko, a za žene rođene u mjesečini na otoku Pagu kazivalo se da su pod utjecajem heterokromije i kao takve trebale bi moći bacati čarolije očima. Vile i vještice također posjeduju sposobnost bacanja čarolija svojim očima - dodala je.

Također, vjerovalo se da je doba mlađaka povoljno za magijski obred, sjetvu, ratni napad, ali ne i za ribolov jer tada tuplenik (nevoljna duša koju je vodeni duh Vodenjak zarobio u glineni vrč ili porculansku šalicu i odnio ga u podvodni svijet da mu bude sluga) utapa ribare i ribiče. 

- U Međimurju u to se doba izbjegavalo zlonosno gledati ga ispod krova, ali nije srećonosno na otvorenom i s novcem u džepu. U Kalničkom prigorju tada je bilo nepoželjno posjećivanje i posuđivanje stvari. Posavke bi na mladu nedjelju podojile, bacile pokvareno mlijeko i prekriživši se zazvale Boga: Bože, pomozi moje krave slast i mast, a copernice ovaj šekret i ova smrad! Rečju Majke Božje, pomočjum - rekla nam je ova etnologinja.

Blue sky with flying birds natural background | Autor: Marina Bolow Foto: Marina Bolow

'Današnje Sunce preostalo od nekadašnja tri sunca'

- Prema južnoslavenskim predajama, današnje Sunce preostalo od nekadašnja tri sunca uskrsava na proljeće i susreće se s Mjesecom, žari na ljetni suncostaj, posustaje nakon Ivanja, gasne na zimski suncostaj. Druga dva sunca progutala je zmija, odnosno zmaj koji s babom (Jagom) živi u pokretnoj kolibi. Budući da se iz usmrćenog tijela gmaza oslobađaju se Mjesec i zvijezde, kao što baba sjedi na tri naranče a "u svakoj djevojka lijepa kao sunce", i s obzirom da je zmija supstitut mitske babe – baba i zmaj su isto. Dakle, baba je predie, stvarateljica svijeta, a njezina pokretna koliba je nebo. Kći Neba i Zemlje je Sunce, slav. božica Mo(ra)na. Zbog toga su u međimurski svati prema udavačinu domu morali krenuti prije svitanja, a u Leskovačkoj Moravi nevjesta je na putu prema novom domu nakratko morala pogledati u Sunce - objasnila nam je Lidija Bajuk.

ZA NAJLJEPŠI DAN 10 tradicionalnih vjenčanica iz najudaljenijih dijelova svijeta

Kaže da se u Međimurju i Prekmurju, kako u kojem dijelu, vjerovalo da gledanje u zvijezde omogućava komunikaciju s duhovima, pa ih se nije smjelo brojiti ni psovati. Vjerovalo se da zvjezdano nebo predskazuje plodonosnu kišu, ali i da je padanje zvijezde predznak nečije smrti. Vjerovali su i da tada nešto treba poželjeti, prekrižiti i poželjeti novac.

- Drevni i slavenski kultovi, koji obožavaju astronomske objekte, odjekuju u hrvatskoj vjerskoj arhitekturi, jeziku, usmenoj literaturi te tradicionalnom životu i običajima. Stihovi hrvatske dječje rime "sja sunce, bit će kiše, starica prži jaja" impliciraju da je svijet stvoren od svemirskog pashalnog jajeta. Nadalje, svijet je podijeljen na Očevo nebo i Majku Zemlju, dok okomiti predmeti (drveće, osovine, stalak za kruh, vretena) razdvajaju dva svijeta - dodala je.

vuzmenka | Autor: Marko Jurinec/PIXSELL Foto: Marko Jurinec/PIXSELL

Obredna slavlja u čast Sunca

O ovoj tematici porazgovarali smo i sa profesoricom Tatjanom Kren, uglednom hrvatskom znanstvenicom i autoricom mnogih knjiga iz astronomije, povijesti hrvatske astronomije, mitologije...

Kaže kako su u pretkršćanskim vremenima ljudi s radošću očekivali ljetni suncostaj i priređivali obredna slavlja u čast Sunca "koje svojom toplinom omogućuje sazrijevanje plodova, koje žari i pali poput vatre pa ga se treba i čuvati, ali i obilato koristiti njegove darove"

- Stoga su ljudi odavali počast Suncu ljetnog suncostaja paljenjem krijesova. Znamo da je Badnjakova vatra simbol nebeske Sunčeve vatre i simbol obiteljskog ognjišta i ne smije se ugasiti te ju je potrebno čuvati, a krijesovi koji se pale za ljetnog suncostaja jednaki su simbol nebeske Sunčeve vatre koja se ne smije ugasiti i potrebno ju je čuvati i također je simbol obiteljskog ognjišta, ljubavi i braka. U mitologijama svih starih naroda uz ljetni suncostaj vezani su slični simboli, a središte je uvijek vatra, oganj, krijes - ispričala nam je profesorica Kren.

- Uz Ivanje, blagdan sv. Ivana Krstitelja, i u hrvatskom narodu su vezani običaji paljenja i preskakanja krijesova koji se nazivaju ivanjskim krijesovima - dodala je. 

Foto: Privatni album profesorica Tatjana Kren

Strahovali su od mnogih nebeskih pojava

Predaja kaže da su dinarski novoštokavaci bili panično praznovjerni prema mnogim nebeskim pojavama. Bilo je jako opasno brojati zvijezde jer je to prizivalo nesreću. Nije bilo pametno niti prstom upirati u neku zvijezdu jer su vjerovali da će čovjek koji to radi odmah pasti mrtav na tlo ili ostati slijep.

Nije se preporučalo govoriti "zalaz Sunca" jer bi to značilo da ono više nikada neće izaći, govorilo se "smiraj Sunca". Kao i mnogi balkanski stočari, i oni su Sunce nazivali gorućom grudom maslaca, a zvijezde na nebu kao stado ovaca koje predvodi rogati ovan u liku polumjeseca. Kometi su za njih bili posebno strašni jer su ih povezivali sa smakom svijeta. U vrijeme pomrčine Sunca ili Mjeseca imali su običaj proizvoditi buku pucanjem u zrak ili lupanjem po kantama kako bi otjerali "crne aždaje koje proždiru Sunce ili Mjesec".

Kozmogonija sjeverozapadnih kajkavaca je zanemarena pa podataka puno nema, no nešto je ipak sačuvano. Oni su sjajnu sunčanu ploču tumačili kao Božje lice, a zvijezde na nebu promatrali su kao rojeve pčela ili kao kukuruzne kokice.

Padajući meteori asocirali su ih na duše preminulih. Kod njih nije bilo strašnog straha od nebeskih pojava kao u tradiciji dinarskih štokavaca jer su sjeverozapadni kajkavci bolje poznavali zvjezdano nebo. Plašili su se jedino kometa jer su vjerovali da najavljuje rat i nesreću, no to je bilo uvriježeno vjerovanje u mnogim dijelovima Europe, prenosi hr.metapedia.org

- Pomrčine i pojava kometa zlokobno su se tumačile proždiranjem nemani (zmije, aždaje, vuka) ili djelovanjem vještica. U južnoslavenskim predajama arkanđel (stara zvijer) se zbog ugriza neke zvijeri ili djelovanjem đavla poistovjećuje sa šepavim kovačem - pojasnila nam je Lidija Bajuk.

"To je osakaćeni pun Mjesec koji se suodnosi s gospodarom vukova – sa sinom folklorne božanske vučje pastirice ili vučje bogorodice i s jašućim vučjim pastirom Jarilom." 

Foto: 123RF

- Hrvatske riječi za komet izvedene su od imenica koje znače rep i vrpca... U skladu s tim, komet se odnosi na tradicionalne životne i svečane povorke. Govornici su predviđali napredak poretka ili plemena, ili rođenje karizmatičnog vođe u skladu s položajem glave ili repa određene komete - dodala je.

- Tijekom konjunkcije Venere s polumjesecom ili u tranzitu ispred Sunca i tijekom pojave kometa proricalo se o smaku svijeta, pobjedi malog kralja i napretku zemlje. U znaku smjene božanstava i političkih kraljevstava također je ukrajinska i hrvatska predaja o novorođenčetu kojeg donosi leléka i lelesenjka "roda", što znači i "majka", koja ga možda u nebeskim Rodinim kolima (Ursa minor) prevozi po galaktičkoj Rodinoj stazi (Mliječni put) - kazala nam je ova etnologinja.

Lipanj se smatrao najboljim mjesecom za sklapanje braka

Profesorica Kren kaže kako je vrijeme u godini između sadnje i ubiranja plodova bilo je najbolje vrijeme za sklapanje brakova, a najbolji mjesec za to, za koji se vjerovalo da daje najbolje uvjete za sretan brak - bio je lipanj.

- Poseban status imao je i prvi puni Mjesec u lipnju koji su nazivali medenim Mjesecom jer se tada vadio med iz košnica. Do danas se zadržao običaj da se prvi mjesec braka zato naziva medenim mjesecom, u anglo-saksonaca Honeymoon. Kada je Europa postala kršćanskom neki se drevni običaji nisu mogli jednostavno zabraniti niti ugasiti, a nije ni bilo potrebno. Konačno, podloga je bila astronomska i veoma bitna za ljudski život. Tako su običaji vezani uz ljetni suncostaj dobili svoje kršćansko značenje. Uz slavlje suncostaja na poseban je način vezan sv. Ivan Krstitelj čiji blagdan pada 24. lipnja, u dan blizak ljetnom suncostaju, baš kao što su Badnje veče i Isusovo rođenje vezani uz zimski suncostaj - pojasnila je Tatjana Kren.

Foto: 123RF

Osvrnula se i na i na hrvatske narodne predaje o noćnom Suncu.

- U hrvatskim narodnim pjesmama i pričama prvi pijetli obično ukazuju vrijeme oko ponoći, drugi oko tri sata, treći u zoru. To nije slučajno jer je pijetao još iz vremena indijskih Veda bio zoomorfoza noćnoga Sunca, znači prikaz noćnoga Sunca u liku životinje. Pijetao u tri noćna navrata (u ponoć, oko tri sata i u zoru) navješćuje noćni hod sunčanih bogova i Zore. Narod je vjerovao da uz slavu trećih pijevaca nestaje noćna napast i da Sunce oslobađa Zoru - rekla je ova profesorica.

Mliječna staza stare Hrvate je posebno fascinirala

- Još u starom vijeku nebeskom srebrnom luku u helensko-latinskoj civilizaciji dali su ime Mliječna staza i to se ime u svjetskoj upotrebi zadržalo do danas, ali različiti narodi koriste narodna imena koja su dali prekrasnoj nebeskoj pojavi. Tako je Indijci nazivaju svetom rijekom Ganges, za Japance ona je Srebrni most, susjedi Slovenci je nazivaju Rimskom Cestom itd. Hrvati su sačuvali dva različita naziva: Kumovska slama i Marijina ili Gospina kruna. Danas se znade da je Kumovska slama zapravo bljesak milijardi zvijezda našeg zvjezdanog grada, Galaktike, u kojoj je Sunce jedna od milijardi zvijezda - ispričala nam je profesorica Tatjana Kren.

ZAŠTO SE SLAVI? Vjerovanja za Vincekovo: Ako sunce peče, obilno vino teče...

- Vjekovima su ljudi raspredali priče o toj sjajnoj i neobično lijepoj nebeskoj tvorevini... Dio hrvatskog naroda, pretežito štokavci i kajkavci, sačuvao je naziv Kumovska slama, prepoznajući u svjetlećoj nebeskoj stazi srebrnu slamu. Najviše korištena varijanta priče koja objašnjava ovaj naziv je priča koja kaže da je kum kumu koji ga je ugostio, umjesto dobrom vratio zlom, i u svoja kola utovario ukradenu slamu. Bog je kradljivca kaznio tako da je slama koja je ispadala iz kola dobila blještavi sjaj pa je okradenom kumu po sjajnom tragu bilo lako otkriti lopova - dodala je.

Kumovska Slama je pučkoj predaji predstavljala svojevrsnu nebesku opomenu, u skladu s poslovicom: Svako djelo na vidjelo, kaže profesorica i napominje kako se ne zna starost ove nebeske bajke, ali joj je podloga zasigurno veoma stara.

- Naime, slama je još od davnina povezana s bogovima koji idu putem, slamom posutim. Hrvati u lonjskom polju u svojoj predaji čuvaju sjećanje na Kumovsku Slamu kao nekadašnji Božji put, a slama je poispadala nekom svetitelju. Slavonci, uz onu uobičajenu priču, pričaju i o slami koja se prosipala Bogorodici iz kola, kada je bježala u Egipat s tek rođenim Isusom. U Hrvata se Kumovsku Slamu smatralo i “dušnim mostom”, putem kojim duše noću odlaze u raj. Dnevni “dušni most” predstavljala je duga - pojasnila nam je Tatjana Kren.

Foto: 123RF

Duga je bila simbol saveza ljudi i božanstva

- Pretkršćanski simbol saveza između nebeskih božanstava i zemaljskih ljudi je dúga, što potvrđuje i njezin slov. naziv božji stol. Ona je zamišljeni dnevni, a galaktika Via lactea (Mliječni put) noćni most između svijeta živih i svijeta mrtvih – germ. nebeski Kravin put po kojem kroči božanska krava ili nad kojim leti božanska ptica, na koji pokupske šarene krave istresaju kišu, na kojem srpske i makedonske vračare muzu Mjesec začaran u kravu, a slovenske pastirice muzu krave u nepresušno rajsko jezero. Ta rajska voda katkad je stanište osobite zlatne ribice koja govori, pjeva i ispunjava tri želje - kazala nam je Lidija Bajuk.

'Jabuka je bila simbol ognjene Munje i ognjenog Sunca'

- Imotski svadbeni običaj nevjestina bacanja srećonosne tri jabuke uz zaziv "Ljeljo, hoja, le!" preko krova mladoženjine, upućuje na poistovjećivanje Sunca s jabukom i jabuke s nevjestom. Stoga je (pred)svadbena jabuka, katkad s utaknutom grančicom ili cvijetom, novčićem ili prstenom i položena na tanjur prekriven rupcem, simbol ljubavi i plodnosti, potvrda bračne obveze - ispričala je Lidija Bajuk

Kaže da, u godini u kojoj su rodile mrtvorođenče, međimurske i druge kajkavske rodilje nisu jele jabuke jer navodno "Majka Božja njima tada hrani dječje duše". 

- Jabuka je, dakle, simbol razorne božičine ognjene Munje i ognjenog Sunca - dodala je ova etnologinja.

Foto: CosmicCrisp

Promatrali su odraz neba u zdencu

- Slaveni su, dakle, štovali nebeska tijela, božanska otjelovljenja čiji su odraz u Međimurju i Podravini promatrali na odsliku neba u zdencu. Nazdravljali su im, zazivali ih u nevolji i ljubavnim jadima. Prema najuočljivijima su imenovali kultna mjesta, npr. brdo Sunce planine Ivanščice, brdo Mesec i polje Zvijezde nedaleko moslavačkog naselja Popovača te planine Zvijezdu, Sunčevo brdo i naselje Podzvizd u Bosni. Na tim su mjestima podizali srednjovjekovne utvrde i groblja, ograđivali izvore, u spomen na slavensku sakralizaciju teritorija - objašnjava Bajuk.

Dodaje da je, prema folkloru, Zemlja je bila sastavljena od vode i pijeska. Mjesto na kojem dominira nebesko nebo i ravna Zemlja kraj je svijeta, naseljen zvijezdama, divovima, vodenim duhovima, ljudožderima...

- Na toj granici ukopano je blago, teče voda, niče naročito bilje. U Međimurju, Pomurju i na širem hrvatskom području vjerovalo se da Bog na Bogojavljanje čuje i ispunjava želju iz otvorenog neba, o čemu svjedoči npr. pomurska predaja "Nebo se otpreva". Nebo se zrcali na božićni stol koji je u Gradišću u Mađarskoj donedavno obilazila domaćica odjevena u kožuh i na svadbeni stol za koji su nakon njegovoga plesnog obilaženja zvanog "Otec naš" ili "Sunce" sjedali svatovski časnici, mladoženja i mladenka - pojasnila je Bajuk.

Starohrvatska kozmogonija

Starohrvatska kozmogonija, pučka predaja o građi neba i postanku svijeta, objedinjuje stare pučke mitove, pretkršćansku pravjeru (teogonija) i domaće nazive za zvijezde (astrognozija).

 - Slavenska kozmogonijska predodžba o sukobu gromovnika i zmije usko je povezana sa slavenskim kalendarskim sustavom koji godinu dijeli na sušno (jesensko-zimsko) i kišno (proljetno-ljetno) razdoblje. Kod Istočnih i Zapadnih Slavena njegovi tragovi prepoznatljivi su u običajima i predajama oko proljetnog Jurjeva (u znaku početka stočarskih poslova na otvorenom, plovidbe, hajdukovanja i vještičjih aktivnosti) i Dušnog dana (u znaku svršetka stočarskih poslova, plovidbe, hajdukovanja i aktivnosti dušā umrlih). Unatoč papinskom propisivanju julijanskog kalendara u 4. st. i reformiranoga gregorijanskog kalendara krajem 16. st., koji su
katoličke zemlje prihvaćale do 18. i pravoslavne od 20. st., podravski katolici još su se sredinom 17. st. opirali kalendarskoj reformi - objasnila nam je Lidija Bajuk.

Foto: 123RF

Starohrvatska astralna tradicija i domaći nazivi zvijezda su najmanje proučavani dio hrvatske astronomije i etnokulture, zbog toga je teško pronaći puno podataka o toj tematici iako je vrlo zanimljiva.

Hrvatski katolički svećenik i profesor Marin Šemudvarac je 1946. godine napisao doktorsku disertaciju "Narodna vjerovanja o Mjesecu kod Hrvata" na 199 stranica. Istraživač te profesor povijesti i zemljopisa Mihovil Lovrić je 1998. godine to pojasnio pod nazivom "Astralna kultura i bogatstvo starohrvatskog 'zvizdoslovja'", a povjesničar Ivan Mužić je izdao knjigu "Hrvati i autohtonost (Podrijetlo i pravjera Hrvata)" 1989. godine. 

Pučka kozmologija najviše je istražena kod dinarskih štokavaca i najbolje se poklapa sa ostalom slavenskom mitologijom. S druge strane, kod kajkavaca i čakavaca to je vrlo slabo istraženo ili su podaci izgubljeni i do njih je nemoguće doći. Dinarska tradicija spominje nebo kao jednostavni poklopac nad zemljom dok na kraju svijeta, tamo gdje taj poklopac dotiče zemlju, žive jednooki divovi-ljudožderi.

U predaji stoji da je nebo prije bilo niže, ležalo je na vrhovima brda i ljudi su ga doći do neba i dodirnuti ga. To je razlog zašto su tijekom poljskih radova seljaci lopatama i vilama lupali po tom niskom nebu, a žene su tijekom pranja rublja u to nebo brisale mokre ruke. Predaja kaže kako je Bogu to jednoga dana dosadilo pa je nebo podigao visoko, kako ga ljudi više ne bi mogli dosegnuti.

JEDINSTVENI NAČIN ŽIVOTA Selo na Aljasci: Novac im raste na drveću, samo ga treba uzeti

Vjerovali su da su iznad zemlje tri kupole

U stara vremena vjerovalo se da je Bog stvorio svijet u suradnji sa židovskim kraljem Jahudijom, Sunce je napravio tako da je pljunuo i ono je iz te pljuvačke nastalo. Nakon nastanka Sunca '"ukrao ga je Nečastivi" i okovao ledom pa su ga bili prisiljeni spašavati (onomatopeja ledenog doba). Zemlja je za Dinarce ležala između rogova ogromnog bika ili su je četiri vola nosila na leđima. Kada su se bik ili volovi pomaknuli, tada je nastajao potres, a njegova tutnjava pripisivana se rikanju tih životinja.

Kada je opis neba u pitanju, prema staročakavskoj kozmogoniji ono je troslojno (slično kao i u Vedama), a opisivali su ga kao tri prozirne polukugle koje se nalaze iznad Zemlje. najbliže Zemlji bilo je tzv. donje nebo koje se opisivalo sa pticama, oblacima i raznim vremenskim pojavama. Taj opis bi danas odgovarao zemljinoj atmosferi.

Iznad donjeg neba nalazilo se srednje na kojemu su bila "pomična nebeska svjetla", mjesto po kojemu su se kretale zvijezde, Sunce, Mjesec. To bi po današnjem znanju otprilike odgovaralo Sunčevom sustavu. Najgornji dio bilo je neprozirno nebo 'na kojemu su pričvršćene nepomične zvijezde u stalnom redu po zviježđima', a to bi se približno slagalo sa prostorom naše Galaksije. 

Također, u davna vremena ljudi u našim krajevima su vjerovali da se iznad svega toga, iznad spomenuta tri sloja neba, nalazi nevidljivi božanski prostor u kojemu obitavaju Svevišnji, duhovi, anđelima itd.

Foto: 123RF

"Vladao je opći kaos i ljude je proždirala strašna stoglava zvijer

Pučka kozmogonija najbolje je sačuvana kod jadranskih čakavaca opsežnim krčkim legendama "Vêyske Povêde". Oni su vjerovali kako je u najstarije doba svijetom vladao opći kaos i ljude je proždirala strašna stoglava zvijer koju su zvali Mantràća. U pratnji te zvijeri bile su vampirske krvopije Morÿe i orkanski vjetrovi Šyûni. 

Po starom vjerovanju, jednoga je dana "po uputi Buôga Sevÿšna, mudri kralj Šalamũn odlučio napraviti reda i poslao je zvijezdu repaticu Šalamûna kao svoj zaštitni znak". Ta zvijezda je uništila stoglavu zvijer i njezinu zlu pratnju te tako spasila čovječanstvo.

Tragovi tog vjerovanja mogli su se pronaći u starim kućama na Krku gdje je prastari običaj bio na stropu glavne prostorije naslikati simbol Mantraće - vatrenonarančasti kolut s obostranim krilima. Na kućnom dovratniku i na drvenim brodovima na cijelom Jadranu urezivalo se "Šalamunòvo slovo", odnosno šestokraka zvijezda kao zaštita protiv ulaska zloduha i uroka.

Višeglave zvijeri spominjale su se i u drugim dijelovima Jadrana i dinarskog zaleđa, alio nigdje nisu opisane tako opasnima kao stoglava zvijer na Kvarneru, najčešće su imale do tri glave i čuvale su neke spilje ili gradove.

Na Pagu se održava Festival paÅ¡ke čipke ZAŠTITNI ZNAK PAGA Čipkarica s Paga jedan je svoj rad prodala za čak 5000 kuna

Imena nebeskih tijela varirala su od područja do područja

- Značajno je, a gotovo nepoznato, da Hrvati imaju nazive za sve karakteristične dijelove galaktičkog traga. Kako nazivi potječu iz primorskog dijela Hrvatske jasno je da se radi o tisućljetnom iskustvu jadranskih pomoraca i ribara koji su iz noći u noć promatrali nebo nad sobom. Po pučkom shvaćanju kvarnerskih pomoraca, ogranci Marijine Krune te manje svemirske maglice, vidljive prostim okom, otrgnuti su dijelovi Marijine Krune. Sve svemirske maglice nazivaju se mrljama ili pjegama, a prostim okom vidljiva, nama najbliža galaktika. Andromedina maglica (M31) u zviježđu Andromede, koja prostom oku također izgleda kao maglica, hrvatskom puku je, čini se, bila simbol svih magličastih nebeskih tvorbi i nosi naziv Pjega - pojasnila je profesorica Tatjana Kren.

Foto: Dreamstime

Kao što je spomenuto, u našim krajevima ljudi su davali imena raznim nebeskim objektima, a broj tih naziva varirao je od područja do područja. Najmanje ih je zabilježeno kod štokavaca iz unutarnjih Dinarida, tek 12 do 20, što bi bilo i među najmanjim brojem takvih naziva u Europi. Otprilike tri puta više naziva za nebeska tijela imali su ljudi koji su živjeli na području jugozapadnih primorskih Dinarida, njih 52. Najviše domaćih imena za nebeska tijela zabilježeno je kod jadranskih otočnih čakavaca, čak 127 "pučko pomorskog 'zvizdoslovja'", što je najveći broj i kod nas, ali i u Europi. 

To ne čudi obzirom da u davna vremena nije bilo kompasa i suvremenih uređaja za orijentaciju i računanje vremena, u pomorstvu je bilo izuzetno važno dobro poznavati zvjezdano nebo, o tome je ovisilo koliko će plovidba biti uspješna, ali i životi svih ljudi na brodu. Primjer kako su ti nazivi zvijezda zvučali: Bakodlãk, Divÿce, Gâta, Hayebâje, Kozlÿtje, Orkulÿtje, Pašoglàvi, Tovorÿtje, Zarje-Harvâtje, Zmûli..., prenosi hr.metapedia.org.

Prelaskom na kršćanstvo puno toga se promijenilo

- Prema podacima zabilježenima u "Upitnicama za izradu Etnološkog atlasa (EA) Jugoslavije" Centra za etnološku kartografiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i na temelju uvida u više pionirskih astroetnoloških radova suvremenoga hrv. etnologa Jadrana Kalea, razvidno je da su Hrvati godišnje gospodarske poslove i doba dana i noći određivali prema Večernjači, Danici, Velikim i Malim Kolima te prema Koscima (Donji Hrašćan, Goričan, Macinec) - kaže  dr. sc. Lidija Bajuk.

- Nakon što su južnoslavenske zajednice prešle na kršćanstvo, imena u hrvatskim i drugim dijalektima nebeskih tijela i njihova kretanja na nebu te s njima povezana značenja i poimanja postala su prekrivena novim tumačenjima koja su određena novim tradicijama, običajima i svetkovinama - dodala je.

 

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message