Gorana Barišić Bačelić: Može se, od Šibenika smo uspjeli stvoriti 'kulturno čudo godine'

Lani je u izboru časopisa Zaposlena proglašena ženom godine, našla se i u izboru za vizionara godine u kulturi, a zbog onog što je dosad napravila na razvoju projekta Tvrđava kulture u Šibeniku, grad nazivaju turističkim kulturnim čudom desetljeća. No, Gorana Barišić Bačelić, rođena Splićanka s diplomom Povijesti umjetnosti zadarskog Filozofskog fakulteta, od prve rečenice nevjerojatno je skromna i 'brani' se time da ništa ne bi mogla napraviti sama, bez kolega s kojima sad već cijelo desetljeće radi na zajedničkoj viziji. 

POGLEDAJTE VIDEO: Gorana Barišić Bačelić o planovima do kraja mandata

Pokretanje videa...

00:59

Gorana Barišić Bačelić: Može se, od Šibenika smo uspjeli stvoriti 'kulturno čudo godine' | Video: 24sata/pixsell

I kad u lipnju dočeka desetu obljetnicu od kad je javnosti otvorena obnovljena Tvrđava sv. Mihovil,  vjerojatno neće stići ni proslaviti, jer se stalno radi na novim idejama i projektima.  

Kad ste prije deset godina preuzeli Tvrđavu kulture, to je bio samo odjel u sklopu Muzeja, zar ne? Kako je bilo krenuti od početka, od toga da treba ustrojiti javnu ustanovu, pa nadalje? Je li postojala vizija ovakve Tvrđave kakva je danas? 

- Došla sam 2014. i do 2016. godine smo bili odjel Muzeja u Šibeniku, tek je 2016. osnovana javna ustanova. Taj početak je bio možda i najdinamičniji period mog poslovnog života. Cijeli projekt je dotad vodio Grad Šibenik i naravno da je postojala vizija u kom pravcu se želi ići, no nije bilo jasne slike o svemu. Sjećam se da sam došla na Mihovila dok su još trajali radovi i činilo mi se da to neće biti tako brzo gotovo. No, ja sam počela 15. travnja, a 7. lipnja smo otvorili, i u ta dva mjeseca su završeni svi radovi, sve pripreme i postojala je ideja osnovnog smjera vezano uz program na kojem ćemo raditi. To je prostor koji oduzima dah, u bilo koje doba dana, kamoli na večer i to je bila sjajna početna pozicija. Danas, desetak godina kasnije, ne samo u Šibeniku, nego i u cijeloj Hrvatskoj, imamo brojne projekte obnove kulturne baštine koji su donijeli inovativne sadržaje, neke nove priče, puno se sličnih pozornica otvorilo, no tad je to bio prvi takav projekt. 

Posebno nas je motiviralo to što nitko tada Šibenik nije percipirao kao mjesto za turistički dolazak. Bilo je jako malo apartmana u gradu, turistička infrastruktura nije bila baš jako razvijena, iako su u blizini dva nacionalna parka, Krka i Kornati, i iako se nalazimo između dva veća grada i na 40-ak minuta nam je aerodrom. Osim toga, Šibenik itekako ima što pokazati. No,  jednostavno nije bio percipiran kao mjesto kulturnog turizma. Projekt Tvrđave bio je prilika da potpuno promijenimo tu sliku. To su nam pokazale i prve brojke:  U prva tri tjedna imali smo 10.000 posjetitelja, a ranijih godina godišnje je bilo oko 20-ak tisuća posjetitelja. To je učinilo da već krajem te godine dosegnemo prepoznatljivost koja nam je donijela i nagradu turističke zajednice za kulturnu atrakciju godine i to nam je bio vjetar u leđa. 

SJEĆANJE NA LEGENDU 'S Tomom Gotovcem sam dijelio radno mjesto: Obojica smo bili kolporteri na Trgu Republike'

Puno se toga otad promijenilo.

Tad je krenuo i projekt obnove druge tvrđave i tako su stvari krenule jedna za drugom. Tvrđava sveti Mihovil je postala baš ono što je trebala biti: pokretač i nekakva osnova kulturnog, turističkog i gospodarskog razvoja Šibenika. Nadamo se da ćemo tu njegovu vrijednost do kraja godine i preciznije izmjeriti, jer radimo na studiji koja bi trebala dati odgovore na pitanje što su ovi projekti obnove baštine donijeli zajednici, ne samo u turističkom smislu. Nije naš cilj samo privući turiste, važno nam je da na Tvrđavu dolaze i naši sugrađani i da to mjesto igra bitnu ulogu u njihovom životu.

Što biste posebno izdvojili od sadržaja u zadnjih godinu dana, na primjer? 

- Teško mi je bilo što izdvojiti, jer me puno toga oduševi u svakom od segmenata koje radimo. Možda neka dobra filmska projekcija u Kući Arsen, koja je potpuno rasprodana u neko gluho zimsko doba, na kiši dan, kad nitko inače ne bi izašao vani. Ili, prošlo ljeto bila je deseta, obljetnička ljetna sezona koncerata na Sv. Mihovilu, prepuna sjajnih koncerata. Mihovil je posebno interesantan i po tome što imamo različite programe za različite ukuse. Ne mogu vam izdvojiti nešto posebno, jer bih se osjećala loše da nešto drugo padne u drugi plan. Reakcije publike su sjajne, no mene često posebno razvesele izvođači, ljudi koji nastupaju po najvećim svjetskim pozornicama. Kad dođu k nama, možda nisu uvijek spremni na ljepotu prostora u kojem će se naći pa me i njihove reakcije razvesele. Na koncu, već i sama činjenica da nam je lani gostovao najveći filmski festival za djecu, Giffoni, a imali smo više od 600 djece na projekcijama, to je ono što mene baš oduševi. Veselim se i svakom novom projektu na kojima naš odjel za suradnju radi. Na primjer, nedavno smo imali kolege iz Rumunjske i Litve, s kojima smo partneri na Erazmus projektu u kojem zajednički pokušavamo razviti ideje kako napraviti kvalitetne programe za stariju populaciju, i to ne onaj dio starije populacije koja već jest naša česta publika, nego baš one ljude koji nisu u kontaktu s kulturnim programima. To su veliki izazovi, posebni, i onda baš posebno vesele.

Bilo je rasprava u medijima u vrijeme kad ste se počeli 'oslanjati' na gradski proračun kao javna ustanova, nakon što ste godinama poslovali kao samodostatan sustav. Mnogi nisu razumjeli da Grad zapravo ne izdvaja jako velika sredstva, radite puno projekata sredstvima fondova EU? 

- Mi smo javna ustanova, dio javnog sektora i dio proračunske riznice i javnosti možda nije jednostavno shvatiti kako to funkcionira. Da, fondovi funkcioniraju tako da dobijete predujam u manjem postotku i po završetku projekta tijekom kojeg koristite vlastita sredstva ili sredstva iz proračuna, dobijete ostatak. Ponekad se to produži i može zaći u iduću proračunsku godinu. Evo, nedavno smo dobili sredstva za projekt koji smo završili još 31. 12. 2022. godine. No, mi znamo kako to funkcionira pa tako i planiramo, pri čemu nas Grad Šibenik zaista podržava kad je to potrebno. Inače, mi smo do 2020. zaista bili samoodrživi, no tad smo još upravljali samo Mihovilom i tvrđavom Barone. Prihodi od naših djelatnosti su bili dovoljni za financiranje javne ustanove u kompletu, naravno uz niz projekata, natječaja  pa i sponzora.

No, pandemija je donijela negativne utjecaje, a i mi smo jako narasli od tada. Prvo smo 2021. godine otvorili Kuću umjetnosti Arsen, potom Tvrđavu sv. Ivana, a sad i Centar koralja Zlarin. Sa dvije infrastrukture došli smo na njih pet, a imali smo i organizaciju adventa u Šibeniku, cijelog programa zajedno s dočekom nove godine. Za svaku novu infrastrukturu trebate vremena da ju stavite u puni kapacitet i počnete dobivati odgovarajući povrat. U budućnosti bismo svakako voljeli da to što radimo bude samodostatno, no za to treba malo vremena.

Rekla bih također da nije poanta samo u tome da ti projekti zaista budu samodostatni, poanta je i u tome da se troši i ima prihoda i izvan tih lokacija koje se s njima mogu povezati, kao i dobiti koja se može mjeriti i kroz image ili percepciju Šibenika, brending  grada u jednom novo smislu. Nekad znam reći da Šibenik u ovom trenutku možda ima i više kulturne infrastrukture nego što mu je potrebno, ali je to odlično jer ima prostora da ti projekti zadaju neke pravce razvoja. Primjerice, tvrđava sv. Ivana i edukativni kampus predstavlja potpuno novu ulogu jednog takvog objekta. I ne možemo gledati na nju samo kroz kulturu i samodostatnost, nego i kroz činjenicu da otvara prostor kreativnosti i donosi neke nove vrijednosti. 

VRIJEDNI PROJEKTI Zaštita arheoloških nalazišta u Europi: Muzeji i policija u borbi protiv trgovine artefaktima

Bilo bi lakše doći do samodostatnosti da otvorite tvrđave narodnjacima?

- Postoji još puno lakših opcija, ali to nije naš put. Da jest, mi vjerojatno danas uopće ne bismo razgovarale.

Vratimo se malo rodnom Splitu: Zanimljiv je podatak da niste studirali u Zagrebu, kao mnogi Splićani. Studirali, već na Filozofskom fakultetu u Zadru, kako to? 

-Ne mogu reći da sam imala neku veliku dilemu, neko veliko pro et contra između Zagreba i Zadra. Možda je presudilo to što je moja najbolja prijateljica iz srednje škole odlučila studirati u Zadru, pa sam i ja odlučila tako. Možda mi je tada bilo važno i biti bliže domu, no bilo je i puno Splićana koji su tada studirali na Filozofskom u Zadru, jer tada Split još nije imao Filozofski fakultet kao danas. 

Kako pamtite to vrijeme? 

- Kao pravo studentsko vrijeme, s puno druženja. Zapravo sam uživala u Zadru tih godina. S današnjim iskustvom, možda bih drukčije postupila u nekim situacijama, možda bih bolje iskoristila sve što nam se tamo pružalo, ali to su mladi dani, kad moraju doći na red i neki drugi prioriteti. 

Poslije studija ste relativno brzo našli posao muzejskog pedagoga u Splitu? 

- Tijekom studija sam neko vrijeme radila kao turistički vodič, u turističkoj agenciji, a onda relativno brzo nakon diplome u Muzeju Grada Splita, kao muzejski pedagog. Bilo je to novo radno mjesto, na kojem nitko prije mene nije radio, jer muzejska pedagogija tada nije bila toliko prepoznata u muzejskom miljeu. Kolege kustosi su često radili i taj dio posla, od komunikacije s javnošću do rada s mlađom publikom, pa je novo radno mjesto bila prilika da se malo 'digne' profesija muzejskog pedagoga. Moj posao je bio da muzej što više otvorim javnosti te da razvijam suradnju sa što širim spektrom publike, posebno s djecom. I to je bilo u fokusu mog rada u Splitu: Tamo sam ukupno provela sedam godina i mogu reći da su se stvarno vidjeli neki pomaci u tom otvaranju prema publici. Muzej se dosta otvorio djeci, s različitim programima i radionicama. Doživjela sam jednu divnu anegdotu nedavno, kad su nam u kampusu Svetog Ivana bili kolege iz Italije s kojima surađujemo. Imali smo konferenciju i došao mi se predstaviti mladi kolega koji je u to vrijeme kad sam radila u Splitu bio učenik škole s kojom smo 2010. radili jedan cjelogodišnji projekt. Bilo je lijepo vidjeti da je mladi gospodin završio Povijest umjetnosti, čak je i doktorirao, a s tim projektom smo ga možda i potaknuli na to da to izabere kao svoju profesiju. 

Mnogi su se, navodno, čudili kad ste imenovani na čelo Tvrđave kulture jer je na to mjesto trebao doći netko drugi, po političkoj liniji. Što, imali ste jaču vezu? 

- Ne, nisam. Ja sam vrlo otvoreno i neopterećeno podnijela prijavu. Dotad sam imala dosta dobru situaciju i dobar posao u Splitu, u gradu u kojem sam odrasla. Nije bilo velike potrebe za promjenom, jer mi je i u Splitu bilo lijepo, no neke životne okolnosti su presudile. Nije mi bilo lako putovat svaki dan po sat i pol vremena od Grebaštice, gdje živim s obitelji, do Splita i natrag. Tad je to već trajalo oko četiri godine i osjećala sam fizički zamor, a svi oko mene morali su asistirati da bih mogla funkcionirati kako treba. Tvrđava je bila prvi posao koji se otvorio i za koji sam procijenila da bi mogao biti baš za mene. Nisam kalkulirala, samo sam se prijavila. Bilo je puno očekivanja od tog projekta, dosta se pisalo o tome i kalkuliralo o imenima. No, zaključila sam da nemam što izgubiti, prijavila se i prošla.

 Dobro – jeste li u HDZ-u ili niste? 

- Ne. Štoviše, mene tada nitko u Šibeniku nije ni poznavao, jer bez obzira što sam tu živjela već par godina, dvije trećine mog dana su bile povezane s poslom u Splitu, a onu jednu sam provodila doma i nisam baš stvarala neke posebne konekcije po Šibeniku, nisam stigla. Sve mi je bilo novo, a i ja sam svima bila nova, što je bilo super. 

I niste se morali učlaniti u HDZ, nije bilo pritisaka, nagovaranja uz obećanje da će i projekti koje radite bolje proći? Moguće je funkcionirati tako? 

- Za mene apsolutno da. Nije bilo nikakvih pritisaka niti ponuda. Nemam ikakve potrebe baviti se politikom. 

Ovo je vaš treći mandat? 

- Drugi, jer sam prve dvije godine bila voditeljica Odjela u Muzeju, dok je projekt bio u sklopu Muzeja. Zapravo sada ulazim u zadnju godinu drugog mandata.

Kakve su šanse da vas privučemo u Zagreb: Ministarstvo kulture u nekoj budućoj vladi? 

- Nikako! Nemam šanse koje su veće od ovoga, tu sam zadovoljna. Zadovoljna sam i svojim obiteljskim životom ovdje, tako da ne. A i rekla sam već - politika me ne zanima. Naprotiv, meni bolje paše kreativna uloga i često mi s obzirom na okolnosti ravnateljskog posla nedostaje više prilike da se bavim kreativnim stvarima.  

Vrlo mladi ste preuzeli funkciju ravnateljice Tvrđave, a posao koji ste odradili naziva se kulturnim čudom desetljeća. Donio vam je nagradu za ženu godine, nominaciju za vizionara godine u kulturi… Je li dobar osjećaj to da je kultura napokon došla u situaciju da ju prepoznaju i vrednuju i na taj način? 

- Baš to, moram priznati da mi je to najdraže od svega u oba slučaja. To da je kultura prepoznata kao nešto bitno. No, iskreno, ne osjećam to kao neki osobni uspjeh, jer je to zaista uspjeh cijele organizacije. Ja sam samo stjecajem okolnosti na čelu tog projekta i istupam u njegovo ime pa i danas s vama. No, moji kolege znaju da iskreno mislim to da je to puno više uspjeh svih nas, nego mene osobno.

Imate dvije kćeri, vide li one nešto posebno u tome što im je mama zbog poslovnog uspjeha izabrana za ženu godine? Koliko vam je važno da cure to prepoznaju kao nešto vrijedno?

- Cure su 7 i 15 godina. Kuže one to, ali nama je to više neko mjesto za našalit se doma. No, pričamo o mom poslu, bile su često sa mnom na Tvrđavi, obje. Često znaju reći da im se čini da je taj moj posao teško raditi. 

Djeci su u zadnje vrijeme puno veći uzor influenceri, pjevačice… Može li se mama kao poslovna žena natjecati s tim? 

-  Moguće ste u pravu. No, sve to ide i od kuće, odgoja i odnosa prema stvarima koje im pokušavate usaditi kao važne, neovisno sad o tome jesu li u pitanju djevojčice ili dječaci. Mislim da je važno usaditi im u odgoju to da slijede ono što oni jesu, prate ono što im se sviđa i možda najvažnije – da razlikuju dobro i zlo. I dobre ljude od zlih ljudi. Naravno da vas kao teenagera ne zanima neki dosadan poslovni sastanak, nego tko je pobijedio na Voiceu, no to je i normalno.

A kako se suprug nosi s time da doma ima Ženu godine? 

- Odlično. On mi je uvijek sjajna podrška i razvili smo veliko međusobno razumijevanje, no kao i s curama – nama je to više prilika da se doma zezamo oko toga. Na žalost, ispalo je tako da na kraju nisam mogla ni otići na dodjelu te nagrade, zbog požara, to nam je bio najtraumatičniji dan prošle godine, ma i duže. Tako je ispalo. Na kraju sam proslavila tu s kolegama, koji su me baš lijepo dočekali i digli me iz pepela. Moram priznati da me to priznanje iznenadilo, jer uvijek zamišljam da nagradu za ženu godine mogu dobiti liječnice, ili žene neke struke koja pomaže ljudima trebaju dobiti one koje spašavaju živote . Uz mene, u nominacijama je bila i vaša kolegica novinarka Telegrama, liječnica i doktorica fizike, sve one koja doprinosi imaju važan društveni doprinos važnim društvenim promjenama, . Meni je zapravo bila čast biti u tom krugu, nisam ni razmišljala da bih mogla biti izabrana.