Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
21 komentara

Iako sam paraliziran, putujem svuda, živim za more i pustinju

Slaven Škrobot (32) iz Zagreba stradao je na ljetovanju prije devet godina. Skakao je u more i glavom udario u prijateljevu bedrenu kost. Oštetio je vratnu kralježnicu i ostao paraliziran od vrata na niže

21 komentara

Nakon bezazlenog skoka u more Slaven Škrobot (32) iz Zagreba ostao je paraliziran. No to ga ne sprečava da otputuje kud god zaželi.

POGLEDAJTE VIDEO:

- Došao sam s prijateljima na nekoliko dana na Krk. Nas četvorica skakali smo u more. Obično bismo skakali jedan za drugim, i to tako da nakon prvog drugi skače lijevo, treći desno, a četvrti pazi i gleda gdje ima mjesta - prisjeća se. 

- S mola smo uzimali zalet od 20 metara. Svi su već skočili, a ja sam malo zastao i popričao s frendicom. U to sam doba trenirao odbojku i dvaput na tjedan sam igrao nogomet, bio sam u punoj snazi. Zvali su me da skočim. Zatrčao sam se - opisuje Slaven dodajući da je zalet bio vrlo dobar. Sjeća se svakog trenutka. Odrazio se i, još dok je bio u letu, iz mjesta u moru za koje je mislio da je prazno, iznenada je izronio prijatelj.

Shvatio da može micati samo očima

- Ranije ga nisam vidio i tad mi je prošla misao da mu ne smijem pasti na glavu. Govorio sam si da skupim ruke. Skupio sam ih i uspio promašiti njegovu glavu, no svojom sam se glavom svom snagom zabio u njegovu bedrenu kost. Ostao sam plutati. Nisam osjetio bol. Osjećaj je kao kad hodaš po moru i zabiješ se prstom u kamen pa poželiš vrištati, no nisam mogao. Shvatio sam da mogu micati samo očima, ništa drugo - govori nam tiho. Kaže da nije paničario.

Izvukli ga u zadnji tren

- Već sam bio na izmaku snaga i gotovo nisam imao daha kad me prijatelj uhvatio i podignuo iznad površine. No kako sam bio namazan kremom za sunčanje, skliznuo sam mu iz ruku. U tom sam času uhvatio nešto malo zraka prije nego što sam ponovno pao u vodu. Tad sam prvi put pomislio da ću umrijeti i da je sve gotovo. No u zadnjem času izvukli su me prijatelji - nastavlja Slaven. 
Glava mu se klatila dok su ga nosili. Polegnuli su ga na mol.

- Bio je i neki nizozemski par fizioterapeuta, koji su me počeli pregledavati i pričati sa mnom na engleskom. Odjedanput mi se počelo strašno spavati. Jedva sam funkcionirao pa sam rekao prijatelju da ću njemu govoriti, a on neka im prevodi. Činilo mi se kao da je vrijeme stalo, no Hitna je iz Rijeke brzo stigla i prebacili su me u riječku bolnicu. Tehničar me putem budio i govorio da ne smijem zaspati. Bilo je kao u filmu - prisjeća se. Sestrin dečko već je bio u bolnici kad je stigao. Pozdravili su se i tad je izgubio svijest. 

- Probudio sam se nakon operacije. U očima mi je bila mast, pa mi je sve bilo mutno. Na podu sam ugledao nekakva jaja, kao iz filma ‘Alien’. Dobivao sam velike količine morfija. Imao sam halucinacije. Nisam bio svjestan da sam u bolnici. U takvom sam stanju bio mjesec dana - kaže i dodaje da je bio spojen na sve osim na internet, koliko je infuzija lijekova primio. Liječnici su ga skinuli s lijekova i poslali u Varaždinske toplice. 

Budite oprezni Ne želite putovanje iz noćne more? Držite se ovih pravila!

- Ondje sam doživio hladan tuš. Čim su me iskrcali, stigao je liječnik. Oštro me pitao gdje su mi roditelji pa dodao jesam li svjestan da imam samo jedan posto šanse da ću prohodati. Htio sam mu svašta reći, ali suzdržao sam se - kaže i dodaje da je došao u lošem stanju.

Imao sam dekubituse na leđima između lopatica i na trtici. Imao sam infekciju. Prvih 15 dana nisam uopće spavao zbog groznice i temperature koja je bila između 38 i 40 stupnjeva, a zato nisam ni vježbao pa sam propustio bitan dio rehabilitacije. Pokupio sam i crijevnu zarazu, obilno sam krvario iz crijeva. Tad su me poslali na Zaraznu u Varaždin - priča prisjećajući se da su u toj bolnici ustanovili da ima opaku bolničku bakteriju MRSA u nosu, niz bakterija u mjehuru i dekubitalnim ranama, gljivice te toksine u crijevima. 

- Spao sam na jedva 30 kilograma. U varaždinskoj Zaraznoj sam bio mjesec dana.Dobio sam transfuziju i dali su mi velike količine antibiotika. Infekcije su nestale, no temperatura nije, pa su me poslali u Zagreb na ‘Fran Mihaljević’. Tu sam proveo još jedan mjesec, ali sam počeo raditi s fizioterapeutom. Liječnik je, vidjevši moje papire, zaključio da sam prezasićen antibioticima i skinuo me sa svih lijekova - priča Slaven. Nakon 11 mjeseci došlo je vrijeme za povratak kući.

Uvijek netko uskoči

- Tu se javila tjeskoba oko toga kako će mi izgledati život. Ja sam u kolicima, a stan mi je na četvrtom katu bez lifta. No situacija se počela slagati nabolje. Prijatelji su me svaki dan nosili gore-dolje, kad god je trebalo. Pomagali su i uskakali. Naravno, tad smo još svi bili mlađi i nismo imali obitelji, pa je bilo i više vremena. Bio sam apsolvent kad sam stradao. Zamrznuo sam studij. U međuvremenu su na prvom katu u istoj zgradi ljudi odlučili prodati stan. Pomogli su nam prijatelji i rodbina pa smo ga uspjeli kupiti i preseliti se. Zadovoljan sam jer su se sestra i njezin dečko uselili u moj stari stan, a ja sam tu s mamom. U kvartu imamo i druge rodbine pa mi uvijek netko uskoči - kaže. 

Za sebe kaže da je hiperaktivan pa mu je pomisao na nepomično sjedenje bila zastrašujuća. 

'Shvatio sam da moram biti čvrst u glavi'

- U bolnici sam shvatio da imam neki osjet u lijevoj ruci. To je više nalik osjećaju da vam netko dira dlake, ali nešto jest. Idem redovito na vježbe. Uspio sam povratiti osjet u palac. Ne mogu micati prstima, ali mogu pisati palcem pa se tako koristim računalom i mobitelom. Shvatio sam da mi treba puno više vremena za neke stvari, i to sam prihvatio. Recimo, za oblačenje mi treba po sat vremena, za odlazak na vježbe potrošim i do pet sati na dan. Tako sam i s faksom odlučio ići ritmom koji mogu podnijeti. Imam volju završiti ga, ali sporije nego što sam mislio - govori Slaven.

A general view of the Hong Kong-Zhuhai-Macau bridge after its opening ceremony in Zhuhai JEDAN DIO JE ISPOD MORA... Most je dug 55 km! Putovanje od 4 sata skratili na 30 minuta

- Mislite li da mi je bilo lagano gledati fotke prijatelja sa skijanja ili ljude koji voze bicikle, trče, skaču i hodaju? Nije. No shvatio sam da ako neću biti čvrst u glavi, onda neće biti ni mene - nastavlja Slaven, koji se odlučio uhvatiti u koštac s preprekama i uživati u životu. 

Više od 60 posto prtljage je medicinska oprema

Mamine strepnje zbog ozljede dodatno su pojačale Slavenove avanture s prijateljima pa su ga tako u kolicima odnijeli na gliser unatoč maminu negodovanju. Uživao je u vožnji. S prijateljima je organizirao, opet na mamin užas, prvo duže putovanje, i to u Sarajevo 2010. godine. Shvatio je da za čovjeka u kolicima nije nemoguće putovati pa su mu porasli apetiti, a destinacije postale sve udaljenije i egzotičnije. Bio je u Budvi, pa u Madridu, Berlinu, Maroku, Rusiji i Tanzaniji. Prije dvije godine na Krku je upoznao i djevojku Gabrijelu (27). Ljubav je, smije se, bila na prvi pogled. Njihova su srca spojila i putovanja jer Gabrijela je avanturistica, pa su zajedno puno putovali.

- U svibnju idemo u Jordan, u studenom u Australiju na 24 dana, pa slijede Indija, Tajland ili Iran. Još ćemo vidjeti. Organizirati putovanje za mene je pravi pothvat, jer više od 60 posto prtljage čini medicinska oprema. Recimo, za Australiju moram ponijeti barem 100 katetera. Moramo paziti da to bude hotel s prilagođenim pristupom, pa prilagođeni automobil. Baš će nam Australija biti veliki izazov jer će se Gabi sama brinuti o meni.

- Kad idemo s društvom, lakše je jer uvijek ima onih koji mogu uskočiti, pa se bojim da ću joj biti na teret. No zajedno ćemo sve prebroditi - ustrajan je Slaven, koji se pomirio sa svojim mogućnostima i ograničenjima, no dodaje kako se nije pomirio s tim da će čitav život biti u kolicima.

- Imam poznanika koji nakon prometne nezgode može hodati uz pomoć hodalice, no ne želi na more jer se gnuša ideje da mu netko mora pomoći. Rekao sam mu da neće vidjeti more ako će tako razmišljati. Meni, primjerice, više od 20 prijatelja zna promijeniti kateter i s tim nemam problem. Ako želim putovati, moram biti spreman na to da stvari više nisu u zoni komfora - iskren je Slaven. 

Novih se izazova ne boji pa trenutačno razmišlja kako se popeti do grada Petre u Jordanu.

- Htio sam također iz perspektive invalida pisati o mjestima koja posjetim te ljudima s invaliditetom dati potrebne informacije, o pristupu i mogućnostima. No vidio sam da kod nas to baš ne prolazi i ljudi su u većini samo na internetu zagrijani za nešto. Često sam čuo kako odmahnu rukom i kažu da je lako meni putovati, jer bi i drugi s invaliditetom rado putovali, ali za to nemaju novca. Vide moje fotografije s putovanja, a ne znaju da je sve stvar prioriteta. Ne idem na skijanje, ne idem često po kavama ili restoranima.

KAO DA STE U DRUGOM SVIJETU Putovanje vlakom iz snova: 10 divnih ruta koje treba doživjeti

Trošim umjereno, osobito zimi, no ako si zacrtam putovanje, onda ono postaje prioritet pa otkazujem sve druge planove. Ili ćeš imati najnoviji televizor ili ćeš ići u Afriku - kaže Slaven. 

Putovanja planira ovisno o akcijama i jeftinijim letovima ili hotelima. Jako voli rock koncerte pa s prijateljima putuje i kako bi slušao omiljene bendove. Priča da je na koncertima obično u prvom redu. 

Budućnost je za njega puna novih putovanja i izazova. Među njima je i želja da jednog dana zasnuje obitelj te završi studij na Vernu. O svim avanturama piše na blogu i Facebook stranici, gdje ga prati više od 3000 ljudi, te na Instagramu.

ŠTO SE DOGAĐA S KRALJEVSKOM OBITELJI? 'Meghan i Kate su velike glumice'

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message