Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Imate priču? Zovite i šaljite! 099/224-2424 za WhatsApp, Viber, MMS, SMS email: reporter@24sata.hr telefon za čitatelje: 01/24-24-242
17 komentara

Imam fobiju od izlaska van, a u izolaciji se rađaju novi strahovi

Imati agorafobiju znači da se neprestano pokušavam podsjetiti da biti napolju nije tako zastrašujuće koliko moj mozak misli da jest. Čak i odlazak u šetnju je izazovan

Foto: Dreamstime
17 komentara

Zanima vas ova tema? Onda pročitajte i ovaj članak: ŽENA (49) S RAKOM POBIJEDILA JE KORONU: PREMLADA SAM ZA SMRT

Moj je mali grad postao grad duhova. Domovi su postali utočište za mnoge obitelji, ali i za pojedince koji se pokušavaju izolirati od korona virusa. Ljudi gledaju Netflix, izvlače stare prašnjave igre kako bi se zabavili, a djeca s bakom i djedom pričaju preko FaceTimea, piše za The Oprah magazine novinarka Brianna Bell.

Ja znam kako je biti 'u zagrljaju' sa svoja četiri zida: Provela sam veći dio svog života na kauču s pokrivačem. Prije nekoliko godina dijagnosticirana mi je agorafobija, vrsta anksioznog poremećaja zbog kojeg često ostajete doma.

Nacionalni institut za mentalno zdravlje procjenjuje da 1,3% Amerikanaca u nekom trenutku svog života ima agorafobiju. Oni koji pate od poremećaja često se fokusiraju na izbjegavanje određenih mjesta ili mjesta koja bi nam mogla pružiti napad anksioznosti. 'Strah je usredotočen na tjeskobu zbog mogućnosti napada panike ili simptoma panike', objašnjava Joshua Klapow, psiholog sa Sveučilišta u Alabami.

Prvo mi je dijagnosticirana agorafobija prije četiri godine, kada sam počela razgovarati sa svojim psihijatrom o svom strahu od vožnje. Doživjela sam mnoge napade panike dok sam pokušavala naučiti voziti, a tjeskoba zbog volana spriječila me da prođem vozačke testove. Prošle godine, nakon puno terapija i lijekova protiv anksioznosti, položila sam posljednji test za vozača, a sad uokolo vozim svoje troje djece svaki dan. Ali agorafobija i dalje utječe na mnoge dijelove mog života. Obično izbjegavam trgovine, velike prepune prostore i predavaonice - a kad se zaista borim sa svojim mentalnim zdravljem, teško je uopće napustiti kuću.

Prošla su samo dva tjedna otkad sam u samoizolaciji zbog korona virusa. Ostajem doma osim ako ne moram napuniti frižider hranom kako bih zbrinula svoje uvijek gladno troje djece i muža. Obitelj i prijatelji su komentirali kako mi je sigurno lako ostati od kuće, jer se to ne razlikuje puno od mog života kojeg sam živjela prije ovog. Ali naprotiv, agorafobija i prisiljavanje da ostanem kod kuće zapravo je pokrenulo novu vrstu panike za mene.

Što će se dogoditi ako izgubim napredak koji sam postigla?  Prije nego što smo krenuli u samoizolaciju, probudila bih se, pripremila ručak i pripremila svoju djecu za školu. Stavila bi ih u auto, zavezala, a pritisak tvrde plastike od volana me prizemljivao. Zatim bih vozila auto od svog parkirališta do lokalne osnovne škole. Zvuk kliznih vrata kombija podsjetio me da sam izvršavala svaki od svojih zadataka u ispravnom redoslijedu. Kada bih poslala svoje dvoje starije djece u školu, sjela bih u svoj omiljeni kafić i naručila čaj. Ovo je bila moja nagrada za izlazak iz kuće i već sam mogla osjetiti radost. Provela bih cijeli dan obavljajući zadatke, jedan za drugim, tako da moja tjeskoba nije imala vremena da se iskorijeni. 

Zadnjih nekoliko godina naporno sam radila da bih se pozabavila s ovom bolešću, stvarajući rutinu u kojoj se osjećam sasvim sigurno kao i u mom domu.

Prošli tjedan primila sam obavijest da će škola i vrtić biti zatvoreni na najmanje tri tjedna. Naša se rutina pretvorila u prah, kao i moja smirenost. Kako bih mogla izaći napolje, a da ne znam sljedeći pravi korak? Pokušala sam zadržati osjećaj obitelji, ali već mogu osjetiti kako tonem u udobnost svog doma. Moja topla postelja ne želi me osloboditi dok mi ne zakuha želudac i više ne mogu to ignorirati. Kao novinar, utješim se tapkanjem svoje tipkovnice, pišući vijesti. Povezujem se tako što zovem liječnike u Kaliforniji i psihijatre u Arizoni, uvjeravajući sebe da osjećam svijet kroz naše razgovore. Ali kad pokušam zapravo izaći vani, postaje sve teže. Noge mi se osjećaju kao olovo, a moj mozak dolazi sa milijun izgovora zašto ne bih smjela izaći.

Imati agorafobiju znači da se neprestano pokušavam podsjetiti da biti napolju nije tako zastrašujuće koliko moj mozak misli da jest. Ali posljednji put kada sam bila u javnosti, čini se da svi oko mene također jedva zadržavaju paniku. Trgovine prehrambenim proizvodima ispunjene su osjetljivim osjećajem žurnosti. Ljudi u mom gradu čak se i počinju žestoko boriti oko toaletnog papira i kradu pakete mesa drugima iz kolica.

Čak i odlazak na jednostavnu šetnju je izazovan. Nedavno sam vidjela ženu spojenu na spremnik s kisikom kako ide u šetnju sa svojim skrbnikom. Nagnula se blizu mog djeteta i nasmiješila se. Mogla sam vidjeti respiratorne kapljice kako prolaze između njih, a grlo mi se stezalo. Svaki dan se ispred mojih vrata događa nova trauma, i pitam se kad ću se konačno predati i podlegnuti sigurnosti svoga doma.

Klapow tvrdi da ne čudi što se moj anksiozni poremećaj sve više i više diže. 'Kolektivni stres, neizvjesnost i strah koji izaziva globalna pandemija vjerojatno su okidači za one s anksioznim poremećajima', kaže on, prije nego što sugerira da bi se svi koji pate od anksioznog poremećaja, poput agorafobije, trebali pridržavati svojih lijekova, prakticirati bilo kakvu prizemljenost ili kognitivne terapije koje su naučili i ostati povezani sa svojim terapeutima i medicinskim timom. Također su ključni odmori od članova obitelji kako bi se nadopunili energijom.

Ovih dana se bojim da će se, umjesto da me tješe, zidovi unutar moje kuće zatvoriti 'u mene' i da me neće osloboditi. Ova će pandemija jednog dana biti gotova, a oni koji su se sklonili u svoje domove pobjeći će van i udahnuti svjež zrak. Muškarci i žene vratit će se na posao, a djeca će uzbuđeno trčati u školu. Svi će početi rekreirati novu stvarnost, prilagođavajući se životu koji možda nije siguran koliko je bio prije. 

Ali što će se dogoditi sa mnom i drugima poput mene? Morat ćemo početi ispočetka. Jednom kad nam bude jasno da je sigurno izaći van, prvo ćemo se morati istrenirati i uvjeriti da je vani stvarno sigurno.

Zanima vas ova tema? Onda pročitajte i ovaj članak: KAKO VAN? ZBOG LJUBAVNICE SAM JADAN I U OGROMNIM DUGOVIMA

POGLEDAJTE VIDEO (Boris Banović) #ZAJEDNO24SATA:

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message