Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Nakon smrti supruga, Helen Harris je u šetnjama počela osjećati neobičnu bliskost ptica i prirode. Usred tuge otkrila je da joj šuma, životinje i tišina vraćaju mir u prazninu
Prvi put u 35 godina živjela sam sama i svakodnevno odlazila u šetnju. Priroda me podsjetila koliko se toga još može pronaći u praznini. započela je Helen Harris svoju priču za britanski The Guardian.
- Nakon što mi je suprug umro, ptice su se prema meni počele ponašati neobično. Nisam to umišljala, doista se događalo. Tijekom svakodnevnih šetnji iznenađivalo me koliko bi mi se približile, prilazile su mi, skakutale uz mene i cvrkutale. Ako ih je bilo mnogo, a u blizini nije bilo nikoga drugog, činilo mi se kao da me prate, možda mi pokušavajući nešto poručiti - rekla je i nastavila:
Godinama sam sa suprugom šetala vrištinom u blizini našeg doma. Međutim, zbog bolesti tijekom posljednjih mjeseci života više nije mogao šetati sa mnom. Do kada je umro, u siječnju 2023., već sam šest mjeseci sama odlazila u šetnje i ptice, u to sam sigurna, nisu obraćale pozornost na mene.
Naravno, pomislila sam da bi to mogla biti poruka mojeg supruga. Kada ste tek izgubili voljenu osobu, lako se uhvatiti za svaki znak da je ona možda na neki način još uvijek prisutna. No znala sam da to u slučaju mojeg supruga nije moguće. Prvo, prije smrti rekao mi je da je siguran kako zagrobni život ne postoji te da je potpuno nerazumno što mislim da bi ipak mogao postojati. Drugo, nikada se ne bi odlučio vratiti u obliku ptice. Bio je krupan čovjek koji se divio velikim i snažnim životinjama. Da je bio sklon takvim stvarima, možda bi se vratio kao visoki jelen golemih rogova, koji riče prema meni s planinske padine obavijene maglom. Ili, što je možda vjerojatnije jer je znao biti mrzovoljan, mogao se vratiti kao los koji se u sumrak tromo probija iz mračne šume.
Jedne večeri crvendać me pratio do kuće. Znam da crvendaći često prilaze ljudima, slijeću na vrtne lopate i uspostavljaju kontakt očima. No ovaj je crvendać neuobičajeno dugo skakutao uz mene, promatrajući me i očito mi praveći društvo. U trenutku ludosti zastala sam i tiho mu rekla: „U redu, ako si to ti, prati me kući.“ Istog je trenutka, uz silovit lepet krila, odletio.
Tri mjeseca nakon suprugove smrti otputovala sam u Francusku, u malo selo u podnožju Alpa. Jedne večeri, dok sam se vanjskim kamenim stubama uspinjala prema svojoj sobi, niotkuda se pojavila mlada svraka i sletjela na ogradu pokraj mene, stvarajući silnu buku. Graktala je, mahala krilima i poskakivala, očito potpuno izvan sebe. Budući da je bila udaljena od mene manje od 60 centimetara, sve je to bilo prilično uznemirujuće. Još ne znam što ju je toliko uzrujalo, ali znam da mi se takve stvari prije nisu događale.
Zbog toga sam počela mnogo više pozornosti obraćati na prirodu oko sebe. Otkrila sam jednostavno zadovoljstvo koje se može pronaći u neobično oblikovanoj gljivi i ravnomjernom pucketanju grmova žutilovke dok ih obasjava sunce. Nisam veselo poskakivala šumom i pjevušila – bila sam odviše tužna. Međutim, moja potreba za svakodnevnim hodanjem, koju sam oduvijek osjećala, dobila je novo i dublje značenje.
Kamo god sam odlazila tijekom te prve godine, utjehu sam tražila u prirodi. Morala sam se neprestano kretati, bilo da sam šetala vrištinom ili odlazila od kuće na putovanja. Bol je bila najgora u tišini mirovanja.
S vremenom sam shvatila da, kada prirodom hodate s osobom koju volite, promatrate je i uživate u njoj, ali ste ipak – u određenoj mjeri – odvojeni od nje. Vaše zajedništvo čini zaseban svijet. Kada hodate sami, potpunije postajete dijelom svijeta koji vas okružuje. Stoga sam bez sumnje obraćala više pozornosti na ptice. Ali također mislim da su osjećale kako sa mnom nešto nije u redu – bila sam ranjeno biće – i možda su mi doista pravile društvo.
Kod kuće postoji još jedan crvendać koji redovito pokušava privući moju pozornost kroz staklo vrtnih vrata. Poslijepodne u mojem vrtu drijema gradska lisica, uvijek ista – prepoznajem je po ožiljku na čelu. Mnogih večeri u 20.30 preko vrtne staze pretrči miš, uvijek u istom smjeru, dok visoko iznad njega, kroz gradski sumrak, jata zelenih papiga lete kući poznatim putovima iscrtanim na nebu. Priroda me neprestano podsjeća koliko se toga još uvijek može pronaći u praznini.
S prirodom sam sada povezana drukčije jer sam je naučila doživljavati kao društvo. I dalje uživam u društvu ljudi, ali pred životinjama nema potrebe za pretvaranjem. U noći najveće aktivnosti meteorskog roja Perzeida ustala sam u tri sata ujutro i kroz otvoren prozor spavaće sobe vidjela tri zvijezde padalice. Sljedećeg dana netko mi je rekao da je to dobar predznak, ali znala sam da nije ništa slično. Jednostavno se dogodilo.
Sve ovo možda zvuči vrlo maštovito, ali upravo su ti trenuci obojili moje iskustvo samostalnog života, prvi put nakon 35 godina. Ipak, dok hodam šumom, ponekad zamišljam supruga kako se smije i koluta očima zbog toga što sam svima pričala da su se ptice nakon njegove smrti prema meni počele ponašati neobično.
24sata © 2026
