Kao što znamo: Život je šala. Možda čak i roman, apsurdni.

Iza Bekima Sejranovića, jednog od najznačajnijih južnoslovenskih pisaca generacija rođenih sedamdesetih i dobitnika nagrade “Meša Selimović” nedavno je završeni drugi banjolučki festival književnosti Imperativ, na kojem je umjetički ravnatelj. Zatekli smo ga u Sarajevu, na Internacionalnom festivalu književnosti Bookstan, u programu u kojem su okupljeni/e oni/e koji/e pišu izvan matične domovine a podrijetlom su iz Bosne i Hercegovine. Za Bestbook je govorio o nomadstvu, zamoru duha i tijela, novom romanu, književnosti drugih i o onoj koju sam godinama uspješno stvara.

Iza nas je drugi, iznimno uspješan festival književnosti Imperativ, zahvaljujući kojem u Banju Luku stižu neki od najznačajnijih regionalnih autora i autorica. obično, tako i ne čudi da si upravo ti umjetnički ravnatelj festivala. A sve je zapravo počelo zahvaljujući festivalskoj ravnateljici Saneli Babić i želji da svojedobno u Banjoj Luci napravi tvoju promociju. O tome između ostalog i pišeš u ‘Dnevniku jednog nomada’, o neobičnom susretu sa ženom širokog polja interesa i rezultata. Možeš li se prisjetiti početka tog puta, od prvog banjolučkog nastupa do trenutka u kojem uz Sanelu dočekuješ značajnu literarnu svitu pod svodom Banskog dvora?

Iskreno govoreći, ravnateljica Sanela Babić je ta koja je od samog početka imala viziju da se od povremenih nastupa poznatih regionalnih autora u Banjaluci sve to spoji u jedan festival, ali naravno da je za to trebalo određeno vrijeme, da stvari malo sazru i dosta rada na organizaciji da se jedan takav projekt ostvari. Nakon mojih prvih gostovanja u Banjaluci gdje sam dolazio promovirati vlastite knjige, došlo je do ideje da budem moderator drugim autorima koji su dolazili u Banjaluku predstaviti sebe i vlastita književna djela, pa smo onda jedno vrijeme to i radili, polako smo što se kaže gradili temelje, stvarali publiku koja je bila željna dobre književnosti. I tako, malo po malo, došlo je do tog prvog festivala prošle godine koji je zasigurno bio jedan od važnijih kulturnih događaja u Banjaluci. Te prve godine imali smo ne baš velikih, ali hajdemo reći, stanovitih problema oko dovođenja autora na jedan potpuno novi, još uvijek ‘neprovjeren’ književni festival u Banjaluci. No, budući da je prvi festival protekao dobro i na zadovoljstvo publike a i samih autora, drugi festival ‘Imperativ’, je već nosio određenu težinu, u pozitivnom smislu naravno. Tako da za ovogodišnji festival nije bilo sličnih problema, usudio bih se reći, čak naprotiv. Imperativ, iako s manjim budžetom od prošlogodišnjeg, uspio je ponovo dovesti ponajbolje autore u regionu, neki su čak imali i prve promocije svojih netom objavljenih djela, Rumena Bužarovska, primjerice. Pa i Tanja Stupar, čija je nova knjiga, istina, nešto zapela u tiskari i tako zakasnila doći na festivalske štandove kako je bilo planirano, je čitala ulomke tog romana. Dakle čitala je ulomke iz toliko ‘friškog’ djela da ono još nije napustilo ni tiskaru. Ukratko, jeste malo potrajalo od same ideje pa do ovogodišnjeg drugog festivala, ali ništa bez truda i rada. Sve moje pohvale ponajprije ravnateljici i njezinom malom, ali pomno odabranom timu suradnika i volontera, velika mi je čast da sam i sam sudjelovao ovom projektu, i nadam se da će Imperativ postati, odnosno opstati, kao jedan od bitnih regionalnih književnih festivala.

Završio je četvrti Internacionalni festival književnosti Bookstan, u organizaciji tvog bosanskohercegovačkog izdavača Buybooka. Znam pouzdano da si među rijetkim autorima za čiju se prodaju knjiga i posjećenost promocija izdavači ne brinu. Koliko ti je kao autoru važno što je iz jednog posvećenog izdavačkog pothvata iznikao festival koji okuplja svjetske autore/ice čineći tako i domaće vidljivim?

Mislim, naravno, da je to jako dobro, a to je već i dokazano najbolji pristup pri odabiru autora koji će sudjelovati. To je da tako kažem čista win-win situacija. Dobro je za domaće autore da se predstave, dobra je za strane autore, jer će upoznati Sarajevo i BiH, dobro je za razmjenu ideja i druženje stranih i domaćih autora, i naravno, ono najvažnije, dobro je i za publiku da se, u nekim slučajevima i po prvi put upoznaju s trenutno najkvalitetnijim i najaktualnijim autorima. Ja sam nakon prve knjige, kao mlad i nepoznat autor bio jako ponosan kada bi me pozvali na neki festival gdje bi dolazila velika imena regionalne pa i svjetske književnosti. Sada je već vrijeme za ‘neke nove klince’, kojih na svu sreću ne nedostaje. Ima jako mnogo za sada nedovoljno poznatih, mlađih autora, za koje sam uvjeren da njihovo vrijeme tek dolazi. Neki od njih su bili gosti na Imperativu, a koliko znam, i na Bookstanu. Kao što često ponavljam, nije da ljudi ne čitaju ili ne vole čitati, iako ima i toga, naravno, ali moraš im i ponuditi nešto kvalitetno, zanimljivo, moraš ih namamiti i uvjeriti da doba dobrih književnih djela, usprkos svim novotarijama, nije prošlo, niti će se to ikad desiti. Svaka čast starim velikim književnicima koji su danas već postali kanonom, ali vrijeme da ljudi shvate da to što više voliš visiti na Facebooku, ne znači da danas nema dobre književnosti, naprotiv. Pročitajte najprije bar pet-šest knjiga, kvalitetnih naravno, suvremenih autora, pa se i sam uvjerite. A kojih knjiga, pitate me, pa za početak dođite na naredni Bookstan, pa će vam se samo kazati.

Na Bookstanu si sudjelovao u programu koji okuplja bosanskohercegovačke autore/ice koji stvaraju i žive izvan domovine. Koliko je pozicija pisca u tuđoj kulturi i jeziku teret za život, a koliko je poticajna za samo pisanje, uz činjenicu da ti pišeš i na norveškom. Nikad se u tvojim djelima izvorno nastalim na ‘našem’ jeziku ne osjeti ta odsutnost iz jezika i matične kulture. Kako si to uspio premostiti?

E, sad najprije bih sam sebi trebao objasniti gdje mi je zapravo domovina, ili što se smatra za domovinom, no neću sad ulaziti u tu temu. Dakle, teško je biti piscem u zemlji gdje se ne govori i ne piše tvojim jezikom. No, s druge strane, u tuđem svijetu, uvjetno rečeno tuđem, dobivaš neke nove perspektive, učeći novi strani jezik, dolaziš do neki bitnih spoznaja i o vlastitom jeziku, kulturi, povijesti. Dobiješ neku zdravu distancu od sebe i vlastitih korijena, koja je dobra za autora, ali je ponekad težak teret za čovjeka. Mislim da sve to naravno ovisi i od osobe do osobe. Ja sam u Norvešku stigao kao, hajdemo reći, odrasla osoba, imao sam dvadeset i jednu godinu i do tada nisam znao niti jednu jedinu riječ na norveškom. Istina je da pišem i na norveškom, odnosno bar to pokušavam, iako su moji glavni motivi zapravo financijske prilike, mislim da se ne lažemo, kao i dugotrajno i uporno nagovaranje od strane mog norveškog urednika. Ali, kao što je to već odavno napisao Danilo Kiš u jednom od njegovih eseja, nešto poput: dobro govoriti neki strani jezik je jedna stvar, ali pisati (lijepu književnost) na stranom jeziku nikad neće, niti može biti jednako dobro kao na svom jeziku, ma koliko dobro tim jezikom vladali. Jer, kao što kaže Kiš, autor kada piše, ne piše samo jezikom, nego ‘celim svojim bićem’. U stranom jeziku osjećate se ne kao riba u vodi, nego kao riba u vodenom mulju. Može se disati, ali jedva. S druge strane da sam došao u Norvešku u mlađoj dobi, recimo kao desetogodišnjak, imam dosta prijatelja iz naših krajeva s kojima je to bio slučaj, sigurno bih se osjećao sigurnijim u pisanju na norveškom, ali ne bih vladao ‘našim’ jezikom, što je slučaj s mojim gorespomenutim prijateljima. Ja sam svoj maternji sačuvao ne samo jer sam došao ‘kao ‘odrasla osoba’ nego i zato što sam svjesno radio na tome. Znao sam da je jezik živ i da se cijelo vrijeme mijenja. Hoću reći da iako sam službeno već preko dvadeset pet godina u Oslu, bar trećinu vremena proveo sam u našim krajevima. Mislim na bivšu Jugoslaviju, odnosno njen zemljopisni okvir. Ja osobno, sve te prostore još uvijek doživljavam vlastitima i, manje-više, jedinstvenim kulturnim krajolikom. Netko to ne razumije ili se ne slaže sa mnom, i to shvaćam, ali meni je to tako.

Osim vrijednosti tvoje književnosti postoji još jedna zanimljiva činjenica, a to je da tvoja publika prema tebi ima odnos kao da si rock zvijezda a ne književnik u vremenu i svijetu u kojem je za književnost sve manje vremena i sluha. Ima, na svu sreću, još dobrih pisaca, ima i poneki koji je u pisanju i životu djelomično iskren kao ti, ali nemaju jednake rezultate. Znam da je nezgodno govoriti o sebi u tom smislu, ali što je po tvojoj procjeni bilo presudno za kemiju koja se desila između tebe, djela i publike?

Pa sad baš rock-zvijezda... Nije da su mi bacali grudnjake na promocijama, na svu sreću. Ma šalim se. Iskreno govoreći, ne znam ni sam da li je to baš tako, možda i jest, ali teško je znati zbog čega. Mislim, ja kad sam počinjao pisati ni u najluđim snovima nisam mogao pretpostavljati što će se dalje dešavati. Nisam čak ni znao o čemu pišem, odnosno što sam želio reći, ne znam to često ni dan danas. Dešava mi se da neke vlastite ulomke napisane prije desetak godina tek sada počinjem shvaćati, ali nemam pojma što sam time htio reći u vrijeme kad sam ti isto pisao. Da budem iskren, nisam siguran ni da li sam zapravo pisac, jesam autor, to je nepobitno, napisao sam nekoliko knjiga, ali mnogi su ljudi autori nekih knjiga, ali nisu pisci, imaju neke druge bitnije stvari kojima se bave, a pisanje im neka vrsta hobija. Meni pisanje definitivno nije hobi, ali isto tako ne bih se mogao baviti samo pisanjem romana, ili proze općenito, svejedno, zanimaju me i mnoge druge stvari. A zašto je dobra kemija između mene i publike, odnosno bar jednog dijela publike... a vrag će znat. Mislim da me ljudi često brkaju s nekim od mojih glavnih junaka koji su ujedno i pripovjedači u većini napisanih djela, možda je to jedan od razloga. Možda je to ta kako kažeš ‘iskrenost’, ali tko može garantirati da sam iskren, kako to provjeriti, možda samo dobro lažem? Kao što je to napisala Dubravka Ugrešić u svom romanu Lisica: jež zna samo jedan trik, a lisica sto i jedan, citat nije doslovan, ali smisao je taj da smo mi autori neke vrste lisica, svaki od nas ima svoje trikove koje često ljubomorno čuvamo. Poput mađioničara koji nikad ne otkriva svoje trikove. Da, znam naravno za te priče kako sam kako kažu ‘miljenik ženskog dijela publike’, pa što, ne znam što na to čovjek može odgovoriti a da ne uvrijedi isti taj ‘ženski dio publike’, što je posljednje što imam na umu. Mislim shvaćam što se time želi reći, nisam baš tako glup, ali vidjet ćemo i to. Evo polako starim, tijelo i um se mijenjaju, i ne baš uvijek nabolje. U suštini me ne zanima što ljudi misle o meni osobno, na to što se misli o moji knjigama je dakako bitnije, iako zapravo na to nemam nikakav utjecaj. Knjiga živi svoj vlastiti život, vrijeme će pokazati koliko će živjeti među ljudima. U suštini, zadovoljan sam, uglavnom, onim što sam napisao i drago mi je ako je čitanje moje knjige nekom uljepšalo život, makar i za jedan dan. Ili potaklo na razmišljanje, učinilo ga ili nju, boljom osobom, ne znam... Teško je govoriti o sebi u tom smislu, jer knjiga je samo jednom polovicom autorova, druga polovica pripada čitatelju. Kao što i autor piše ‘celim svojim bićem’, tako i čitatelj ili čitateljica čita knjigu sa svojim ‘celim bićem’, tako da svatko zapravo čita različita djela, samo što je napisani tekst isti.

U onome što pišeš mnogo je autobiografskog, tek ponekad ‘ubiješ’ nekoga tko je, na svu sreću, još živ, i to su rijetki elementi fikcije. Kad su ti se događale atipične stvari u životu, jesi li ih odmah promatrao kao građu za budući roman ili ta spoznaja o proživljenom a vrijednom zapisivanja dolazi s distancom od događaja?

Ima tu mnogo više izmišljenih stvari, detalja, namjerno pogrešno navedenih faktografskih podataka, ima izmišljenih likova, a ima ih koji su nastali po modelu na neku stvarnu osobu, ponekad od tri stvarne osobe stvoriš jedan lik, a ponekad obratno od jednog modela, napraviš više likova, mnogo je tu trikova koje bi svaka lisica iskoristila. Odgovarajući u smjeru crnog humora, i ti modeli na kojima sam gradio određene likove, će, na žalost, zasigurno umrijeti, pa će se slijedom toga i ti elementi fikcije pridružiti autobiografskom. Ponovit ću se opet: sve je autobiografsko, čak i snovi i maštarije, fantazije, halucinacije, sve je to moje, sve sam ja to nekad negdje upio, pohranio, i onda je to ‘nešto’, neki osjećaj, zvuk, melodija, miris, događaj, u jednom trenutku pokuljalo van i preselilo se na papir. Odnosno najprije na lap-top. Ali čim nešto napišeš- to je fikcija. Sve je fikcija, od stvarnih događaja ostanu tek slabi odjeci, od ljudi uspomene i sve je to ovisno o vlastitom sjećanju, a ono je kao što znamo jako varljivo i selektivno. Da zaključim: sve je autobiografsko i sve je fikcija. Jedan te isti događaj se može prepričati, opisati, objasniti na mnogo različitih načina i nijedan neće biti potpuno točan niti potpuno netočan. Ili kao što sam napisao negdje: Istina i laž su u prvom redu pitanje stila i njegove funkcije u danom kontekstu. Što se tiče distance od stvarnih događaja, smatram da je potrebna određena distanca, bar dvije godine, još bolje pet... Distanca prije svega radi autoironije koju često smatram najvišom stilskom figurom. Treba se moći smijati vlastitim nevoljama, ismijavati samog sebe, a za to je ipak potrebna određena distanca. Kao što piše pjesnik Marko Tomaš, ‘život je šala’. Često neslana. Onda je, bar ja osobno, malo posolim, i još dodam raznih začina, da se lakše proguta.

Kad smo kod distance, iza tebe je još jedno, možemo to tako reći, burno razdoblje. Kad ćeš i kako pisati o njemu?

Već sam napisao jednu kratku priču o tome koja će biti objavljena u antologiji hrvatskih autora u sklopu projekta Rijeka kulturna prijestolnica Europe 2020, i da budem iskren ne bih je niti napisao da me nisu ‘pritisnuli’ organizatori jer je to bio jedan od uvjeta da sudjelujem u svemu tome, odnosno bio sam obećao da ću to napraviti, a ne volim kršiti obećanja. Zato ih nikada, ili skoro nikad, niti ne dajem. Obećanja mislim. Jer uvijek obećavaš nešto za što postoji veća ili manja opasnost da to iz nekog razloga ne ostvariš, jer zašto onda obećavati. Nešto napraviš ili ne napraviš kada ti se to da ili ne da, zašto nekoga prisiljavati da učini nešto ako to ovaj ne želi iako je nekad u nekom drugom vremenu i prostoru obećao da hoće. A sad se uvjeti promijenili i osoba to više ne želi, e, ali dao si obećanje. I onda to obećanje postane zamka, postane oružje nabijanja krivice. No, ponekad je čovjeku potrebno da ga se malo pogura, maltene prisili da nešto uradi, jer je dotični u trenutno bezvoljnoj fazi života i sposoban je nešto učiniti, iako sam ne vjeruje u to. Da, skratim, ta priča koju sam napisao nije loša, ali mislim da ću o cijelom tom kako kažeš ‘atipičnom’ periodu pisati malo kasnije. Nisam još ni siguran da li je taj period okončan. A moram i dovršiti jedan roman koji sam započeo prije tog perioda.

I dalje si na relaciji Norveška - Balkan, tamo godinama radiš kao prevoditelj i sudski tumač. Sretna je okolnost da si barem formalno u okvirima struke, ali koliko je iscrpljujuće to svakodnevno žongliranje između umjetnosti i stvarnosti te nužnosti da se radi neki drugi posao da bi se preživjelo, živjelo i pisalo? Koliko bi bio produktivniji da toga nema i misliš li da je produktivnost nužna? Čine li pisca piscem opseg opusa ili sadržaj onoga što je napisao, pa makar to bile tri knjige?

Produktivniji bih zasigurno bio, samo je pitanje da li bi se to odražavalo na kvalitetu napisanog. Možda bi bilo bolje, iako osobno sumnjam u to. Mišljenja sam da pisac mora i živjeti neke druge živote, raditi neke druge stvari osim književnosti, družiti se s ljudima kojima knjige ne znače ništa, jer imam osjećaj ako bih svaki dan samo sjedio i pisao, da nakon nekog vremena ne bih više imao o čemu pisati. Čak niti se ponavljati. Hoću reći, svjestan sam da se i ovako ponavljam, mislim da to čini većina autora htjeli ne htjeli, ali s druge strane većina čitatelja nije pročitala baš sve knjiga od nekog autora da bi to uvidjela, ili da bi im to zasmetalo. S druge strane ako ti se djela previše razlikuju jedno od drugog, bilo stilski ili tematski, onda kažu nije to to, ono prije je bilo bolje, zašto opet ne pišeš onako. Osobno mislim da se kao autor razvijam, to jest mijenjam, ali pomalo, dovoljno da se ono baš očigledno ne ponavljam, ali ne previše da bi mogao reći da to više ne liči na moj ‘rukopis’. Produktivnost je naravno bitna, i naravno da bih volio da sam uspio napisati još koju knjigu, svatko bi to volio. E sad pravo pitanje je što je bolje deset solidno napisanih knjiga, ali ni jedna ono baš da kažeš ovo je remek djelo, ili jedna jedina, ali što se kaže ‘do jaja’, knjiga koja ti promijeni život, dodijeljenu sudbinu. No, ima tu i jedan druga ‘kvaka’... Svatko od nas kad piše, pokušava napisati remek djelo ili bar dobru knjigu, učiniš sve najbolje kako znaš i umiješ, daš sve od sebe, uložiš puno truda i sati, dana, mjeseci, godina pisanja, a rezultat loš, ili što je po meni još i gore- osrednji. Nako, što bi rekli. A ima i toga da neki autor sjedne i rekli bi za dva dana napiše, bez nekog vidljivog napora, knjižicu od sto strana i pogode u sridu, djelo proglase remek djelom. Nema tu pravila. Kao kod kuhanja. Uvijek daš sve najbolje od sebe da ispadne dobro, nekad uspije, a nekad i ne. E, sad ako si napisao deset knjiga raste i vjerojatnoća da će ti se od tih deset posrećiti i da će možda jedna biti remek djelo. No, opet kažem to ne mora ništa značiti, ali to je statistika, na tvojoj je strani. Ima i Mark Twain koji kaže: Postoji laž, postoji prokleta laž i postoji statistika. Alber Camus je dobio Nobelovu nagradu, kako se to prepričava, a napisao je dvije knjige. Meša Selimović ima povelik opus, ali ako ćemo iskreno, valjaju mu samo dvije knjige. Ali te dvije su remek djela, klasici za sva vremena. Uglavnom, produktivnost da, ali ipak na prvo mjesto bih stavio kvalitetu, odnosno, genijalnost, koja je u većini slučajeva neplanirana, sretna to kako hoćete. Ali nitko nije namjerno napisao remek djelo, iako je možda maštao o tome. Nikad ne znaš kako će sve ispasti, priča nema kraja. Ima mnogo nekad jako čitanih autora, za koje danas više nitko ne zna. A ima ih i onih koji za života nisu ništa objavili, a zatim nakon posthumnog izdavanja, mnogo godina kasnije, djela su im proglašavana za vrhunac umjetničkog stvaranja. Recimo Kafka, ili Pessoa ili ... Janko Polić Kamov koji je umro s dvadeset četiri godine, ostavio iza sebe rukopis romana koji nitko nije tada htio objaviti, pa je prvi put izdat tek šezdeset godina poslije njegove smrti, ali ni tada nije prepoznat kao izvrstan roman, a danas, sto godina nakon njegove smrti, roman je svrstan među deset najboljih u hrvatskoj književnosti uopće. Pitanje je samo što sam Kamov ima od svega toga. Ako ništa drugo, mene je usrećio, a to baš i nije lako, moram priznati (smijeh).

Znaš i sam da te uvijek zovem najšarmantnijim nomadom južnoslavenske književnosti i kapetanom nesigurne plovidbe. Je li te umorilo nomadstvo i potreba da se u životu kreiraju uvijek nove avanture (aludiram na brodarenje od Save k Crnome moru). Možeš li se zamisliti na jednome mjestu, u okvirima konvencionalnog ritma života i bi li tad tvoja književnost uopće sličila onoj prethodno napisanoj.

Najprije da odgovorim na ovo posljednje, naravno da bih drugačije pisao da sam drugačije živio, ali nisam, kao ni nitko od nas, mogao uvijek birati gdje će me život ponijeti i gdje dovesti. Istina je da me je nomadstvo poprilično umorilo, istrošilo, a i godine čine svoje. Takav način života koji sam vodio dok sam bio mlađi jednostavno nije mogao potrajati, a da nema posljedica, da ne dođe do zamora i tijela i uma i duše. Ali ipak, ne mogu se zamisliti na jednom mjestu, mislim da trajno živim na jednom mjestu zbog niza okolnosti, da ih ne nabrajam sada sve, ali eto da spomenom to vječno seljenje još od samog rođenja, pripadanje više kultura, jezika, živeći kroz više identiteta, obitelji i prijatelja koji su rasuti po svijetu na nekoliko kontinenata, a bez kojih život ne bi imao smisla itd itd... Tako da sada pokušavam živjeti malo kao ‘civil’, to jest kuća - posao, posao - kuća, a kad me to smori, a imam mogućnosti, dakle vremena i novca, otputovati. Ali sada mi je bitno da imam neku bazu, da se imam negdje vratiti. Trenutno, odnosno posljednjih skoro godinu dana, uspio sam ponovo sebi stvoriti neku bazu u Oslu, napokon imam i vlastiti ‘dom’, odnosno unajmljenu garsonijeru, radim svaki dan, vikendom odmaram. Ali tako živeći nemam vremena za pisanje. No, čim budem imao priliku, ponovo na put, ponovo pisati... No, istina je ta, da sam to već i ranije pokušavao, i to bi trajalo neko vrijeme, ali bi se prije ili kasnije uvijek nešto desilo, nešto na što nisam ni pomislio da bi se moglo dogoditi, pozitivno ili negativno, nebitno, i onda opet počne nove ciklus lutanja i beskućništva ili čega već i sve se okrene naglavačke, onda i to potraje neko vrijeme, pa se opet pokušam negdje skrasiti i sve tako... Sudbina, ne možeš je nadjebati, a nemaš muda ni pomiriti se s njom.

Govorili smo o tome i ranije, ali bih voljela ponoviti i na ovome mjestu. U tvojoj posljednjoj knjizi, ‘Dnevnik jednog nomada’, toliko lijepo i pohvalno pišeš ne samo o djelima onih koji više nisu među nama nego i o suvremenim autorima i autoricama. Često lamentiramo nad takozvanom klanovskom podjelom na ionako maloj regionalnoj književnoj sceni, a ti kao da svojim pisanjem i komunikacijom općenito poručuješ – volim vas sve koji pišete. Je li tvoj takav pristup stvar karaktera ili odluke?

Takav pristup je posljedica vlastitog iskustva, života, pa valjda onda i karaktera koji je utjecao na takvu odluku, ako je uopće u pitanju svjesna odluka. Stvar je i ta da nisam pisao o djelima koja mi se iz nekog razloga nisu svidjela u trenutku čitanja, što mi neki i zamjeraju, ali ja prije svega nisam kritičar, samo sam pisao o knjigama koje sam pročitao u vrijeme pisanja. A ako mi se neka knjiga ne sviđa, obično je zatvorim i ne čitam više, neke takve, pak odložim, dam im drugu priliku, probam ih pročitati nakon nekog vremena, i često se desi da sam neku knjigu odbacio, a na kraju se pokazala odličnom. Kad kažem da nisam kritičar, to znači da ne vidim potrebe pisati negativno o nekom djelu ako mi se ono ne sviđa. Što ću postići time. Kao prvo, knjigu koja mi se bar malo ne sviđa, kao što sam spomenuo neću ni pročitati, zašto se mučiti, kad ima toliko dobrih knjiga koje samo čekaju da ih pročitam. I opet nikad neću stići pročitati sve ono što bih volio, želio ili trebao. Druga stvar je što time neću nikome pomoći, sigurno ne autoru kojemu je dovoljan bed to što nije napisao kvalitetnu knjigu, to je kao da cipelariš nekoga tko je već na podu, čemu? Čitateljima takvog eventualnog negativnog napisa o nekom djelu još manje će pasti na pamet da kupi tu nesretnu knjigu. Osim toga to je trošenje novinskog ili knjiškog prostora za pljuvanje po nečemu što ti se ne sviđa, umjesto da taj prostor iskoristim na promociju onoga što mi se sviđa. Hoću reći - radije ću pisati pozitivno o knjigama koje mi se sviđaju, posebice ako je riječ o mladim autorima. Ako mogu da biram, radije ću nekom pomoći ako ikako mogu, nego nekom odmagati. Ali na koncu, tko sam ja, uz sve moje znanje, iskustvo, obrazovanje da dajem nekakve konačne sudove o tuđim knjigama. U ‘Dnevniku jednog nomada’, knjige su tu skoro kao likovi, ponekad i krajolici, opisi vlastitih razmišljanja i osjećanja. Ja sebe više doživljavam kao čitatelja nego kao pisca. Bez pisanja bih i mogao, ali bez čitanja ne bih.

Tvoj život, ali i književnost, obilježilo je odrastanje bez roditelja. Roman ‘Tvoj sin Huckleberry Finn’ je simbolično pismo ocu. Dok pišeš o roditeljima, imaš li iluziju da bi se nešto moglo promijeniti, da bi se te poruke umjesto u boci ovog puta u romanu, mogle ispravno adresirati te da ih onaj kojem su namijenjene razumije i kaže: ‘OK, ajde da popravimo ono što se popraviti da, prekratak je život da bismo se s potomcima viđali svakih deset godina’, ili te to uopće više ne zanima?

Život jest prekratak, ali su i udaljenosti, geografske prije svega, između mojih roditelja, sestara, brata, kćeri i mene uistinu velike, teško je ostvariti kvalitetan odnos čisto iz praktičnih razloga. Mislim da sam uradio koliko sam mogao, ili da, možda sam mogao i više, ali tako je kako je. Ne znam šta da kažem, volio bih da smo bliže, ali nismo. I nisam ja jedini koji je u sličnoj situaciji, ponekad se tješim gledajući potresne slike izbjeglica koji su izgubili sve i krenu u potragu za boljim životom na drugi kraj svijeta s djecom u naručju, bez ikakve sigurnosti ili garancije da će uspjeti makar preživjeti. Uvijek ima neko kome je bivstvovanje na ovom svijetu još teže nego meni. Ali to pomaže samo na kratko, istina. Čak ti nabija i krivicu. Jebiga, svima je teško i svakome su njegovi problemi najveći. Zato i kažem ako možeš nekome pomoći, pomozi, a ako ne možeš nemoj mu bar odmagati.

I sam si roditelj kćeri na različitim adresama. Znam koliko si posvećen i koliko ih obilaziš, ali me zanima imaš li strah da ne ponoviš obrazac iz osobnog iskustva, koliko je ono proživljeno teret za građenje novih obiteljskih struktura?

Imao sam taj strah u početku, i taj strah možda i nije bio neosnovan uzimajući u obzir sve date okolnosti, i taj strah je duboko ukorijenjen u meni, tako da svako malo ispliva, dakle nisam ga se u potpunosti riješio, ali sam racionalno svjestan da ja imam svoj život, a moja djeca njihov vlastiti. Ona već žive u nekom drugom svijetu, i živjet će u njemu i nakon što mene više ne bude bilo, imaju i imat će vlastite radosti, strasti, imat će neke druge probleme, morat će sami zaraditi vlastite ožiljke, ne mogu ih zaštiti od života i svega onog što život nosi. A kao što znamo: život je šala. Možda čak i roman. I to apsurdni. BestBook: Imao si, nažalost, mnogobrojne i posvećene publike malo dužu pauzu u objavljivanju. Kad ćeš nas obradovati novim djelom i na koju temu će biti? Da, znam da se očekuje nova knjiga, imam skoro gotov rukopis novog romana, ali nikako da ga stignem dovršiti, ponekad nisam siguran da li uopće da ga završim, ili da počnem pisati novi, jer se nekako nalazim u drugačijem stanju svijesti od onoga u kojem sam bio kad sam ga počeo pisati. Ali završit ću ga,nadam se, što prije. Jednostavno sam se posljednjih dvije godine bavio nekim drugim stvarima, zdravljem, pa sređivanjem praktičnih stvari, poput stana, prihoda, posla, djece itd, itd... u međuvremenu sam ipak i preveo dvije- tri knjige, uredio jednu, lektorirao prevode s našeg na norveški i slično... A o čemu je novi roman... Eh, to bih i ja volio znati. O svemu. Bit će malo drugačiji i stilski i tematski, ali da budem iskren ne volim govoriti o vlastitim rukopisima dok ne budu gotovi, nekako kao da je nepristojno, kao da ogovaram knjigu koja još nije ni izašla. A nisam siguran ni da hoće. Ne znam čak ni da li vrijedi čemu to što pišem, kad završim znat ću.