Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
3 komentara

Koogle - tradicionalni božićni ukrasi na nov i moderan način

Nakon djeda i oca Martina Šimunković nastavila je obiteljski staklopuhački obrt star gotovo 60 godina te božićne kuglice odjenula u novo, originalno ruho

Slavko Midžor/PIXSELL
Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

Kod njih Božić traje 365 dana, no ove godine bit će osobito poseban. Osim što je gotovo šezdesetogodišnju obiteljsku tradiciju izrade božićnih kuglica i ukrasa u svoje ruke uzela Martina Šimunković (40) te time neopisivo razveselila tatu, iz njezine kreativne radionice proizašle su Koogle - kuglice sa stilom. Minimalističke i nenametljive, ali oduzimaju dah elegancijom. Nakon godina provedenih na očuvanju uglavnom ugroženih tradicijskih obrta diljem Hrvatske ova povjesničarka umjetnosti i etnologinja shvatila je da je vrijeme da spasi obiteljski zanat koji je ‘50-ih godina počeo pokojni djed Ignac Križanić, a nastavio otac Josip. 

Slavko Midžor/PIXSELL

- Stalno dobivamo poruke ljudi da čuvaju naše božićne ukrase više od 30 godina, to je divno čuti. Nažalost, tata je prije nekoliko godina odustao od izrade staklenih kuglica čemu je presudila teška ekonomska situacija. Ljetos mi je na pamet pala ideja o vraćanju staklu. Nekad, kad je proizvodnja staklenih kuglica bila na vrhuncu, ljeti su se vrijedno puhane i srebrne kuglice bojile da bi se mogle brže osušiti na suncu. Proces puhanja počeo je već nakon Nove godine - govori Martina, koja je nagovorila oca da udruže snage i stvore drukčiji proizvod - koji proizlazi iz tradicije, ali izlazi iz okvira tradicionalnog. 

- Ručno puhane staklene kuglice iz preostalih staklopuhačkih obrta iz Zagreba i okolice koje se nude na tržištu su klasične; bojene bojama za staklo te dorađivane konturnim bojama i raznim glitterima. Svakako da takve kuglice imaju kupce, no željela sam ponuditi staklenu kuglu koja ne podilazi masovnom ukusu - objašnjava i dodaje kako inspiraciju pronalazi u prirodi.

Maja Danica Pečanić

- Ima li čudesnijeg materijala od stakla koji je prirodni materijal. Ta prozirnost ističe krhkost i otmjenost stakla. A tu eleganciju dodatno ističu materijali kojima ih punim poput perja, špaga, drva, suhog bilja, mahovine, školjki, pijeska, vune, bobica, papira itd., ali i drvenim perlicama, bojicama, gumbićima, fotografijama... To je zapravo zamjena za to što baš nisam talentirana za crtanje (smijeh) - objašnjava i ističe kako su Koogle reciklirajući proizvod jer se staklo može reciklirati i ponovno ga upotrijebiti bezbroj puta, uz nepromijenjenu kvalitetu. Sve je to, kaže, bio mali eksperiment kako bi ispipali prihvaćenost Koogli. Napuhali su ih tek 1000, a uspjeh ih je i više nego iznenadio. 

Zasad se Koogle prodaju u tri veličine, od 49 do 129 kn - ovisno o pakiranju, a mogu se kupiti na nekoliko mjesta u Zagrebu (Take Me Home, Grich Witch, Iggy Store) te u Opatiji u knjižari Adamić

- Kad sam tati predložila ideju, odmah sam se htjela baciti na puhanje kuglica. No brzo me spustio na zemlju kad mi je rekao da ću kuglicu moći napuhati tek sljedeće godine u ovo vrijeme. Jer da se izuči vještina puhanja stakla, potrebno je godinu dana rada i upornosti. Od prozirne staklene cijevi, od koje se izrađuju kuglice, do završnog proizvoda upakiranog u kartonsku kutiju potrebno je svaku kuglicu ‘prebaciti’ devet puta iz ruke u ruku, što govori o složenosti procesa za koje je potrebno vrijeme i strpljenje. Iskusan majstor može napuhati stotinjak kuglica srednje veličine u sat vremena - govori i dodaje kako su je i baka i tata (izvrsni puhači) pripremili da neće biti lako, ali nije se dala uplašiti. Početkom nove godine sprema se na ozbiljno izučavanje zanata pa će to, vjeruje, prerasti iz zabave u predmet njezinih frustracija nakon tisuću pokušaja i tone puknutog stakla (smijeh).

Maja Danica Pečanić

- Spremna sam na rad i jako se tomu veselim. Moji su jako ponosni jer dosad ni ja ni moj brat nismo pokazivali veliko zanimanje za nastavak staklopuhačkog umijeća. S obzirom na velike obveze kao profesionalni glazbenik, brat trenutačno teško može uskladiti raspored s obvezama u tatinoj radionici, ali tko zna, možda mi se i pridruži nakon nekog vremena - kaže. Jer djetinjstvo i pamte po izradi božićnih ukrasa. No kakva bi ovo priča o tradicijskom obrtu bila kad ne bismo upleli povijest. 

- Netom nakon završetka 2. svjetskog rata u Gornjem Stenjevcu, koje je tad bilo selo pokraj Zagreba, postojala je Opća poljoprivredna zadruga Stenjevec, s pogonom na posjedu kurije Junković. Zadruga se, među ostalim, bavila i staklopuhačkom djelatnosti. Početkom ‘50-ih gotovo svaka kuća puhala je staklene kugle i odnosila u zadrugu na otkup. Tad, u onoj neimaštini, netom nakon rata, ukrasi od stakla bili su nešto revolucionarno na tržištu. Jer, ako nisi proizveo, nisi niti imao. Od bake Marice, koja je od djeda naučila puhati kuglice, doznala sam da je izradu božićnog nakita u selo donio izvjesni Aleksandar Lange, za kojeg kaže da je bio Rus i da je u to doba radio na Kaptolu. On je počeo izradom ukrasa od papira koje su izrađivali seljani. Nakon nekog vremena dva Zagrepčana koja su u gradu izrađivala stakleno laboratorijsko posuđe u zadruzi su pokazali nekolicini budućih puhača kako se barata staklom te su nakon toga seljaci počeli sami eksperimentirati. Djed je također izrađivao staklene kuglice, time se počeo baviti 1957. Nakon nekog vremena zadruga je zaposlila najbolje staklopuhače iz sela, desetak, a među njima bio je i moj djed. Tako je on nakon odrađenoga radnog dana u zadruzi kod kuće nastavljao s poslom puhanja staklenih kugli te je i njih plasirao u zadrugu. Svi ti ljudi su bili samouki puhači, što znači da su učili jedni od drugih. Za mog djeda se govorilo da je najbolji majstor u puhanju velikih kugli. Sve su mu bile jednake veličine i savršeno okrugle - prepričava Martina. Djed je, nastavlja, radio u zadruzi do njezina raspada, potkraj ‘60-ih godina, te je dalje nastavio raditi kod kuće. Postupno su se gasile kućne radinosti u Gornjem Stenjevcu, no staklopuhački obrt obitelji Križanić nastavio je s radom sljedećih 25 godina.

Slavko Midžor/PIXSELL

- Tada obrt preuzima otac, a djed prelazi na proizvodnju božićnog nakita, ali ovaj put od plastičnih masa. Otac je uz djeda učio puhati staklo već kao srednjoškolac te je, radeći kao elektrotehničar, još u kućnoj radinosti izrađivao staklene kuglice. Nakon odlaska iz tvrtke otvorio je obrt gdje radi isključivo staklo, a nakon djedova umirovljenja preuzima i izradu nakita od plastičnih masa, sve do danas - govori Martina. Cijela obitelj je, dodaje, marljivo izrađivala božićni nakit cijele godine. Tržište je u to doba bila cijela tadašnja država, a proizvode su prodavali u tadašnjim dućanima (jedan od većih otkupljivača bila je i Nama). 

- Zasad mi je ovo hobi jer se doslovno igram s njima. Zabavno mi je istraživati nove materijale i kombinacije kojima bih mogla napuniti kugle. Imam bezbroj ideja i ponosna sam što sam uopće inicirala povratak stakla u ponudu obrta naše obitelji, već planiramo nove kugle koje neće biti samo božićne, no o tome nekom drugom prilikom - govori.

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake subote ekskluzivno uz 24sata!  

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message