Ponovno stvaranje davno izblijedjelih mirisa iz povijesti kako bi se prizvalo prošlost, novi je način da se doživi kultura u muzejima i tijekom obilazaka
STARI MIRISI
Kultura muzeja u novom ruhu: Stvaranje mirisa iz prošlosti reprodukcijom povijesnih mirisa
Još od vremena starogrčkog mislioca Aristotela, pretpostavlja se da postoji hijerarhija ljudskih osjetila. Vid je najvažniji, zatim sluh, a nakon njih dolaze njuh, okus i dodir.
No, ako se osjetilima poput mirisa pridaje manje pozornosti ovdje i sada, gotovo da im se ne pridaje nikakva pozornost kada je riječ o prošlosti. Kada razmišljamo o kulturnoj povijesti, možda tijekom posjeta muzeju ili gledanja klasične umjetnosti, skloni smo se oslanjati isključivo na svoj vid. Ipak, osjetilo njuha, kada se uključi, može biti jako sugestivno. Stoga je možda prikladno da istraživači posvećuju mnogo veću pozornost mirisima prošlosti.
Stari mirisi
Što kažete na ovo pitanje, na primjer: na što je mirisala svakodnevica prije 200 godina?
Većina povjesničara koji su to razmatrali skloni su misliti da bi, budući da higijena tada nije bila ono što je sada, neodoljiv miris života bio miris ljudskog tijela.
Povjesničarka umjetnosti dr. Érika Wicky nikada nije dovodila u pitanje ovu pretpostavku sve dok nije pregledavala novine iz tog vremena i počela primjećivati oglase za lakove bez mirisa. To ju je podsjetilo da su tadašnji lakovi bili iznimno moćne, smrdljive kemikalije. Natjeralo ju je da se zapita kakvi bi bili mirisi umjetničkog ateljea.
U to je vrijeme Wicky radila u Laboratoriju za povijesna istraživanja Rhône-Alpes u Lyonu u Francuskoj. Jednog je dana čula za ormarić za miješanje boja koji je pripadao francuskom slikaru Fleury Richard, koji je djelovao početkom 19. stoljeća.
Ormarić za boje
Ormarić je sačuvan u odličnom stanju u utrobi Muzeja likovnih umjetnosti u Lyonu. Bio je opskrbljen s više od 100 pigmenata i drugih umjetničkih materijala, a svaki je bio umotan u papir, s bilješkama zalijepljenim rukom slikara u kojima je pisalo što svaki jest.
- To je predivan predmet, ali je istovremeno opasan. Neki od pigmenata sadrže 60 posto arsena - kaže dr. Wicky. No shvatila je da bi ovaj ormarić bio izvrstan izvor za istraživanje kako bi mirisao atelje slikara.
Tako je započela projekt pod nazivom PaintOdor, s ciljem da otkrije koji bi bili dominantni mirisi u ateljeu slikara. Koristeći dokaze iz ormarića i pisane materijale iz tog vremena, te znanja drugih stručnjaka, dr. Wicky je pokazala da postoje četiri ključna mirisa koji bi mogli lebdjeti u zraku slikareva ateljea u to vrijeme.
To su laneno ulje i terpentin, koji su služili za miješanje uljanih boja; ljepilo od zečje kože, koje se koristilo za slikanje na platnima da bi bila čvršća; i lak, koji se nanosio na gotovu sliku radi zaštite.
Parfimeri
Dr. Wicky je surađivala s parfimerima u Švicarskoj tvrtki za okuse i mirise Givaudan kako bi rekreirala mirise tih materijala (neke od pravih kemikalija, poput terpentina, preotrovne su za upotrebu). Plan je upotrijebiti ih na izložbi Richardovih slika u muzeju u Lyonu sljedeće godine. Plan je posjetiteljima dati letak koji će ih voditi kroz izložbu, a s kojega će moći odlijepiti naljepnice kako bi ponjušili mirise materijala umjetnika.
Dr. Wicky upravo dovršava knjigu o svom projektu. Nada se da će nastaviti proučavati ulogu mirisa u klasičnom slikarstvu. Ističe da je miris bio i način stjecanja znanja za slikare. Često bi provjeravali sastav pigmenata, koji su bili vrlo skupi, spaljivanjem malih količina istih i njuškanjem, kako bi provjerili da ih trgovci ne pokušavaju prevariti.
Drugo bi istraživanje moglo još više proširiti naše znanje o povijesnim mirisima. Vrijedan 2,8 milijuna eura, ODEUROPA je projekt kojega financira EU s ciljem razvijanja načina bilježenja europske povijesne mirisne kulture i istraživanja kako institucije poput muzeja mogu upotrebljavati mirise za povećanje utjecaja svojih zbirki.
- Ovo je prvi europski istraživački projekt koji razvija najsuvremenije računalne znanstvene metodologije za bilježenje i dokumentiranje uloge koju je miris imao, i još uvijek ima, u našoj kulturi - kaže prof. Inger Leemans s Kraljevske akademije znanosti i umjetnosti ( KNAW) u Nizozemskoj.
Za početak, tim je pogledao velik broj digitalnih zapisa, slika, tekstova slika od 17. do ranog 20. stoljeća i označio ih kako bi istaknuo reference na miris. Zatim su obučili algoritam strojnog učenja da prepozna te reference na mirise, a onda su postavili algoritam da radi na spremištima umjetnina i povijesnih izvora u znanstvenim bazama podataka.
To je omogućilo timu da proizvede semantičku mrežu mirisa (nazvanu European Olfactory Knowledge Graph), koja može pomoći istraživačima da razumiju kako i gdje su mirisi stvoreni, doživljeni i shvaćeni.
Tim je objavio nekoliko radova u kojima je detaljno opisana njihova metodologija. Nadamo se da će ova mreža znanja omogućiti istraživačima da istraže kako su se mirisi razvijali tijekom vremena.
Tražilica mirisa
- Trenutačno razvijamo tražilicu koja može pomoći korisnicima da otkriju srodne mirise, na sličan način na koji rade internetske tražilice - kaže članica tima Marieke van Erp. Još uvijek nije javno dostupan, a plan je da će verzija biti na internetu u bliskoj budućnosti.
Još jedan veliki dio projekta uključuje davanje kulturnim institucijama veće mogućnosti komuniciranja važnosti mirisa javnosti. U studenom 2021. tim je izveo testni obilazak Muzeja u Ulmu u Njemačkoj gdje su posjetitelji mogli vidjeti umjetnost i osjetiti relevantne mirise iz prošlosti dok su prolazili.
Na primjer, posjetitelji su vidjeli sliku bogate žene iz 1628. koja drži par mirisnih kožnih rukavica. Takve su rukavice u to vrijeme bile popularan dar i modni dodatak. Tim je također surađivao s parfimerima iz tvrtke International Flavors and Fragrances kako bi rekreirao miris kako bi ga posjetitelji mogli ponjušiti dok gledaju sliku.
Sve u svemu, posjetitelji su stvarno uživali u iskustvu, kaže George Alexopoulos, još jedan član tima.
- Mnogima se čini da je upotreba osjetila mirisa za razmišljanje o predmetima, pričama i mjestima zanimljiva i to je nešto novo i drugačije - rekao je.
Miris pakla
Jedan zanimljiv dio istraživanja je da ljudi različito reagiraju na mirise. Postoje određeni mirisi koje neki ljudi ne mogu otkriti, na primjer. Tijekom projekta muzeja u Ulmu tim je smislio nešto što je trebalo predstavljati miris pakla, koji je prikazan na jednoj slici. Neki posjetitelji smatrali su ga izrazito neugodnim, dok su drugi smatrali da je previše ugodan da bi se uklopio u koncept koji je tako zastrašujući.
Tim se nada da će u budućnosti drugi projekti moći koristiti njihove metode i alate za daljnju inkorporaciju mirisa u kulturne institucije. A za sad, nastavlja razvijati slične smrdljive ture. Najnovija, pod nazivom City Sniffers pješačka je tura Amsterdamom gdje ljudi mogu nositi sa sobom karticu za grebanje i njuškanje kako bi mogli osjetiti relevantne mirise duž rute.
Istraživanja u ovom članku financira program EU-a Marie Skłodowska-Curie Actions (MSCA). Ovaj je materijal izvorno objavljen u časopisu Horizon, časopisu za istraživanje i inovacije EU-a.
Više informacija
Ako želite saznati više o projektima u ovom članku koji se financiraju iz programa EU-a, slijedite poveznice u nastavku.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
