Lacka oduševio ploveći muzej naše brodogradnje 'Stonac'

Ne mogu, a da se ne osvrnem na slobodan dan u Lumbardi. Ksenija iz TZ Lumbarde rezervirala je i pozvala nas na izlet brodom korčulanskim akvatorijem. Neću pisati o tome kako je vožnja kroz raštrkane otočiće (njih osamnaest) bila divna niti o tome kako smo se sjajno zabavljali prije odlaska pridružene M-ekipe u Zagreb, neću čak pisati niti o jatu delfina koje je dodatno uljepšalo naše krstarenje, kupanju kraj malog otočića ili prefinim gradelama na brodu.

Htio bih samo reći nešto o našim domaćinima i vlasnicima broda „Stonac“ kojim smo plovili. Ivana i Mario Lozica Cimbalo primjer su prave, lijepe i inspirativne obiteljske idile. Da ne ulazim previše u privatnost, reći ću samo da su se mlada Slavonka i povratnik iz pečalbe koji tamo više nije mogao izdržati odlučili vratiti njegovoj Lumbardi i živjeti od mora. 

Pokrenuli su obiteljski posao s prekrasnim, starim, autentičnim motornim jedrenjakom. Više od stoljeća brodi Jadranom njihov „Stonac“, a na svakom koraku po tom plovećem muzeju naše brodogradnje vidi se trud, ljubav i marljivost kapetana Maria prema brodu, a iz svake riječi poštovanje i zahvalnost moru bez kojeg ne može. Ivana pak srčano, vedro i s beskrajno puno pozitivne energije radi uredski posao bukiranja aranžmana, kontakata s agencijama i gostima, prodaje...

Uz to, a što joj tako mladoj i veseloj čovjek ne bi rekao, majka je već troje djece, od kojih najmlađa kćerka ima tek dva mjeseca. Najstariji Simon, sa svoje četiri godine kao pravi mali kapetan sigurno juri amo-tamo po „Stoncu“ i vidi se da poznaje svaki njegov kutak. Mario kaže kako i brod i more vraćaju onoliko koliko im daješ. Iz onog što smo vidjeli i čuli, on i Ivana daju im sve. A iz njihove sreće vidi se da im je, u njihovoj skromnosti i marljivosti, sve i vraćeno.