Lifestyle

Komentari 16

Lijepa Kristina: ‘Ronjenje mi je pomoglo da normalno hodam...’

Lijepa Kristina: ‘Ronjenje mi je pomoglo da normalno hodam...’

Kristina Ivanuš (21) prošla tešku borbu s neurološkom bolešću, a danas se bori za prestižnu nagradu SOS dječjih sela u kojem je i sama odrasla sa sestrom koja joj je bila velika potpora

Od svoje četvrte godine odrastala je u SOS selu Lekenik, a cijelo se djetinjstvo borila s teškom neurološkom bolesti. No, unatoč tome što joj život nije dodijelio najjače karte u startu, danas 21-godišnja Kristina Ivanuš spremna je mijenjati svijet oko sebe - kako nijedno dijete ne bi više prolazilo isti put. 

POGLEDAJTE VIDEO: Iz SOS sela do svjetske nagrade

Ona je i ekološki angažirana na čišćenju prirode i mora od otpada, a to su prepoznali i u odboru za dodjelu nagrade koja se svake druge godine uručuje po jednoj djevojci i mladiću za doprinos očuvanju prirode. 

Radi se o nagradi Hermann Hmeiner Award koja podržava uspješnu djecu SOS dječjeg sela iz cijelog svijeta. Sada je u finalu među osam kandidata, a konačnog pobjednika i pobjednicu odabire se 23.07.2020. godine

No do tada za Kristinu možete glasati na službenim stranicama SOS sela.

- Razlog zašto sam se prijavila za tu nagradu je to što sam preboljela bolest i uspjela postići mnogo toga u životu. Zbog toga sam jako ponosna. Voljela bih da moja priča pozitivno motivira neko dijete - kaže Kristina koju od milja zovu Kika. Po svemu sudeći, Kristina nije nimalo obična djevojka. Vrijedna je studentica marketinga i komunikacija na Poslovnoj školi u Zagrebu, živi u studentskom domu Stjepan Radić na Savi, a uz to, dok traje akadamska godina radi i u administrativnom odjelu revizorske kuće, te tako sama financira svoje obrazovanje, uz naravno državnu stipendiju. 

Njena velika strast je ronjenje. O tome bi mogla pričati satima, jer veliko plavetnilo u koje zaroni nešto je neopisivo. Prvi zaron, kaže nam, nikad neće zaboraviti jer joj je bilo izuzetno neobično disati pod vodom, a do sada je zaranjala već nebrojeno puta, a onaj najdublji bio je na Visu na dubini od 40 metara. 

- Roniti sam počela prije četiri godine. Zapravo sve je počelo iznenada, kad je jednog dana instruktor Damir Zurub došao u SOS zajednicu mladih i rekao da želi četvero mladih iz SOS-a pružiti priliku da upoznaju podvodni svijet i školuju se do instruktora ronjenja - prisjeća se Kristina. Uživanje u podmorju tako je spojila s eko-akcijama kojima prikuplja otpad iz mora. 

- Klub u koji sam učlanjena RK "Roniti se mora" organizirao je akciju "Think green" čišćenje podmorja od smeća na Pelješcu. Očistili smo oko pet tona smeća i stvarno je predivan osjećaj pomoći prirodi na ovakav način - kaže Kristina koja se bavi i podvodnom fotografijom i modelingom u vodi.

Njen instruktor Damir Zurub prisjetio se kako je, početkom ljeta 2016. kada je u sklopu njihovog projekta Plavo ronilačko srce za SOS Dječje selo Hrvatska Kristina prvi puta, zajedno s ostalom djecom, došla na edukaciju. 

- Dalo se naslutiti da u njoj postoji veliki potencijal. Već nakon samo par dana pokazala je izniman talent pod vodom gdje se osjećala potpuno opušteno i sretno - kaže nam Zurub. Ubrzo nakon same edukacije Kristinu su "ubacili" u sportsku sekciju koja se bavi podvodnom fotografijom i natjecanjima u podvodnoj fotografiji. 

Kristina je ponosna na sebe zato što je u kratkom periodu naučila puno toga i bila iznimno uspješna u prvim natjecanjima. 

- Najviše mi je to značilo na mom prvom natjecanju na otoku Visu jer sam se prvi put susrela sa ovakvim natjecanjem i uspjela osvojiti prvo mjesto - kaže Kika. Sudjelovanjem na državnom prvenstvu ove godine Kristina čak ima prilike postati i reprezentativka Hrvatske u podvodnoj fotografiji te sudjelovati na predstojećem svjetskom prvenstvu. 

- U kratkom je roku od početka školovanja za ronioca pokazala izniman talent i spremnost na veliku odgovornost i timski rad što je pokazala i na svim ostalim natjecanjima gdje je uvijek osvajala jedno od prva tri mjesta - kaže Damir Zurub i dodaje da od kad ju je upoznao, izrasla je u zrelu i sposobnu djevojku koja je uvijek nasmijana i spremna pomoći svojim prijateljima roniocima. 

Bolest perifernih živaca

Bolest perifernih živaca pratila ju je omalena, a simptomi su bili njeni česti padovi, trnci u nogama i brzo gubljenje snage u nogama. No ti problemi nikad joj nisu predstavljali problem jer je u bolnici i voljela biti, okružena sestrama koje su se uvijek požrtvovno brinule o njoj.

- Bolest je krenula s mojih šest godina. Nisam mogla hodati. Doktori su mi uvijek preporučali da što više plivam u moru i izvodim vježbe, stoga mislim da mi je ronjenje olakšalo put ka ozdravljenju. No bavila sam se i ostalim sportovima. Trenirala sam odbojku, nogomet, išla u teretanu i trčala, a trenutno treniram tajlandski boks. S 18 godina su mi rekli da više nemam dijagnozu i da sam sada dobro - kaže Kristina. Kada nije na fakultetu ili na poslu uživa se baviti sportom.

- Ovo ljeto, dok nema treninga tajlandskog boksa, redovito trčim - kaže ova studentica druge godine. U slobodno vrijeme voli se družiti i s prijateljima. 

Odrastanje u SOS selu Lekenik 

Danas pomaže i posjećuje SOS sela i svojom pričom nadahnjuje djecu i mlade da se odvaže i slijede svoje snove, jer - ništa nije nemoguće. Njeno djetinjstvo u SOS Dječjem selu Lekenik, u koji je pristigla zajedno sa svojojm sestrom, obilježili su cika i veselje, ali i mnogi teški trenuci. No svojom je hrabrošću uspjela svladati sve životne prepreke. 

- U SOS dječjem selu Lekeniku bila sam smještena do svoje petnaeste godine odnosno do kraja 8. razreda, a potom sam otišla u SOS zajednicu mladih u Velikoj Gorici gdje sam bila do završetka srednje ekonomske škole. Želja mi je bila postati kuharica jer baš jako volim kuhati, ali moja bolest mi nije dopustila da budem kuharica. Doktori su mi zabranili sva strukovna zanimanja zbog prevelikog opterećenja nogu te sam onda upisala ekonomsku školu u Velikoj Gorici - govori Kristina. Inače je rodom iz Zagorja.

Prisjetila se i svog djetinjstva i odrastanja. 

- Nakon odlaska iz Lekenika ostala sam u jako dobrom kontaktu sa svojom SOS-mamom Gordanom Gašparović i posjećivala sam je u Lekeniku i sada se često nađemo u Zagrebu na kavi. Ona je sada u penziji. Odrastanje u Lekeniku je bilo jako živo i zanimljivo. Tamo samo imala puno prijatelja, bavila sam se raznim aktivnostima - odbojkom, dramskom, sviranjem violine, hobby-artom. Bilo je ponekad teško, ali moja sestra Anamarija i ja bi skupa sve prebrodile. Uvijek me učila da imam osmijeh na licu. Sestra mi je sve na svijetu i najveća podrška u životu. Ona ima 25 godina, udala se u Primoštenu i ima dvoje djece - priča Kika.

Putovaja prema Lekeniku i dan danas se sjeća, iako je bila jako mala. 

- Moj život zapravo je započeo s upoznavanjem novih ljudi, prijatelja, i prilagodbom na novu okolinu. U mojoj obitelji bilo je šestero djece i SOS-mama. Dobro smo se slagali iako smo bili iz različitih obitelji. Male svađe nismo mogli izbjeći, ali nas je SOS mama uvijek učila da se pomirimo - govori Kristina. Dvije prijateljice koje je upoznala u dječjem selu danas su joj najbolje prijateljice. Osloniti se može, kaže, i na dečka Luku s kojim je tri godine i koji joj je izuzetna podrška u svemu što odluči. Iako ljeta provodi u Sv. Filipu i Jakovu gdje stalno roni i trenira, Maldivi su je, priča nam, prošle godine očarali jer je tamo imala prilike roniti s morskim psima, kornjačama i mnoštvom riba. Jednog dana želja joj je postati instruktorica, no da bi to dostigla svjesna je da mora napraviti još puno zarona. Voljela bi biti i model, a odlično joj ide i podvodni modeling. 

- Za dobru fotografiju, pod vodom smo dok ne potrošimo zrak u boci, a to je za otprilike 45 minuta. Ponekad nam je potrebno i više od jednog zarona za uslikati dobru fotografiju. Na par sekundi ne smiješ disati jer mjehurići se ne smiju vidjeti na slici, plovnost mora bi odlična, ne smiješ umutiti more perajanjem, moraš paziti na količinu zraka u boci - nabraja ova lijepa i uvijek nasmijana djevojka. 

 

Najčitaniji članci