Većina regije Landes na jugozapadu Francuske danas je pod šumama, ali sredinom 19. stoljeća krajolik je izgledao drugačije. Umjesto gustih borova, tamo je bio močvarni teren koji se protezao koliko je pogled dosezao. Nigdje na vidiku nije bilo ni puteljka, a kamoli šire utabane ceste.
Osiromašeni ljudi koji su tamo živjeli, stoljećima su se snalazili kako su znali. Većinom su bili pastiri, a kašastim, neravnim krajolikom hodali su na štulama. Na taj način su se uspijevali probijati kroz selo i okolinu posebno nakon jakih kiša kada je sve bilo vrlo gnjecavo.
No nije to bio jedini razlog hodanja daleko iznad zemlje. Na štulama su imali bolji pogled na svoje stado, a pazili su tako i na sebe jer su tako mogli prije uočiti gladne čopore vukova.
Također, kako su štule bile dugačke, brže su prevaljivali razne udaljenosti - korak im je bio dulji. Štule su zvali i 'velikim nogama', a izrađivali su ih od drveta. Bile su visoke oko pet metara i imale su široke remenje koje je podupiralo stopala.
Dio koji je dodirivao tlo bio je malo širi i ojačan ovčjim kostima. Pastir na štulama nosio je u rukama štap kao dodatnu potporu i pomagalo za upravljanje stadom.
Njihove štule su bile nevjerojatno stabilne tako da su dobar dio života mogli provesti na njima. Nisu pastiri bili jedini koji su ovu vještinu doveli gotovo do savršenstva. Nosili su ih i žene i djeca od malih nogu.
Na štulama su znali izvoditi razne akrobacije, čak i uzimati stvari sa tla dok su na njima. Žene su na štulama brale cvijeće ili plijevile vrt. Na njima su odlazile u kupovinu i čavrljale sa susjedama. I dostavljači pošte prilazili su im na štulama.
Njihova navika i vještina oduševljavala je ljude izvan njihovog kraja, čak i samu caricu Josephine koja je Landes posjetila 1808. godine kako bi se sastala s Napoleonom. Nju i njezine dvorane dočekalo je mnoštvo stanovništva na štulama i bez problema su pratili korak sa njezinim kočijama.
Caricu je sve to jako zabavljalo, kao i dame koje su putovale s njom pa su na cestu bacale novčiće samo kako bi mogle promatrati koliko se vješto ti ljudi saginju i uzimaju kovanice iako stoje na visokim štapovima, prenosi The Vintage News.
Za stanovnike tog kraja moglo se u to doba reći da 'žive na visokoj nozi', ali ne u smislu kako mi to doživljavamo danas.
