Mamice, molim te nemoj ići (inače ću biti ljut i plakati)

Histeričan plač i panika ako roditelja 'ispuste’ iz vida u djece se javlja već u dobi od osam mjeseci, kaže pedijatar Aaron Cooper, autor knjige “Zašto ne reći: Želim da mi djeca budu sretna”. Simptomi straha od odvajanja mogu trajati nekoliko tjedana ili mjeseci dok dijete ne shvati da ga ne napuštate zauvijek, a korijen djetetove nelagode je bojazan od gubitka ljudi s kojima je emocionalno blisko. - Iako shvaćaju da možete otići, ne razumiju da ćete se vratiti - kaže Cooper.U starije djece predškolske i školske dobi (od treće do desete godine) tjeskoba razdvajanja pojavljuje se nakon svakog duljeg razdoblja provedenog s roditeljima ili ljudima kojima vjeruju. Najčešće je povezana s osjećajem nezaštićenosti u novoj sredini i s nepoznatim ljudima te strahom da će se mami i tati dogoditi nešto loše ako ih dijete ne “čuva”. Odbijanje odlaska u vrtić ili školu, “bolesti” poput glavobolje ili boli u trbuhu, poteškoće s usnivanjem i pretjerani strah od životinja i čudovišta, upućuju da se dijete boji gubitka roditeljske blizine.Ako ga se ignorira, histerija iz prve faze prelazi u ravnodušnost prema roditeljima, povlačenje u sebe i izbjegavanje kontakta sa “zločestom” mamom ili tatom. Spomenutom nezainteresiranošću dijete “kažnjava” roditelje zbog “napuštanja”. S obzirom da je riječ o normalnoj fazi odrastanja, strah od odvajanja može se ublažiti. Planiranjem odlaska, ritualima poput slanja poljubaca i dužeg mahanja pri odlasku, djetetov strah polako će nestati.
>>>Povremena odbijanja odlaska u vrtić/školu normalna su i očekivana te ih ne treba posebno isticati ako dijete u većini vremena rado i s uživanjem odlazi u vrtić/školu. Takvi periodi često se mogu povezati s promjenama u kući (npr. duže izbivanje jednog roditelja) ili u vrtiću/školi (npr. promjene u grupi).
>>>Ako dijete nikad nije čuvao netko nepoznat ili je sramežljivo te pod stresom (bolest, novi braco/seka), odvajanje bi moglo biti teže no uobičajeno. Stoga je korisno organizirati druženje dadilje i djeteta u “sigurnom” prostoru.
>>>Jača “ovisnost” o roditelju pojavljuje se u trećoj i ponovno oko sedme godine. Ohrabrite li dijete te ga uvjerite da je sigurno, djetetovo će samopouzdanje ojačati, a strah od odvajanja postupno nestati. Tako, nađe li se u sličnim situacijama, dijete će se lakše nositi s njima i neće biti histerično.
>>>Ako se pojačani strah od odvajanja zadrži do predškolske dobi, u osnovnoj školi ili kasnije, roditelji bi trebali popričati s dječjim psihologom. To je možda znak ozbiljnijeg oblika straha, poznatog kao poremećaj straha od odvajanja.
>>>Kreće li dijete u vrtić, roditelji bi ga trebali posjetiti nekoliko puta prije no ga ostave samog cijeli dan. Uvjeravanjem djeteta da će se vratiti i objašnjenjem koliko ih dugo neće biti, tako da to uspije shvatiti (“vratit ćemo se nakon ručka ili poslijepodnevnog odmora”), ublažit će mališanovu paniku.
>>>Ulaskom u učionicu zajedno s roditeljem, dijete stvara pozitivnu asocijaciju između nečeg dragog i sigurnog (roditelj) i novog, uznemirujućeg (škola). Kontakt roditelja i učitelja stvorit će djetetovo povjerenje u učitelja jer mu se “mama smješkala”.
>>>Prilagođavanje bebe jasličke dobi na odvajanje obično traje od dva do tri tjedna, no ako i nakon nekoliko tjedana neutješno plače pri odvajanju, potrebna je suradnja s odgajateljem kako bi se otkrio korijen problema.
>>>Ako se roditelj brzo vrati u sobu na svaki bebin plač, a potom ostane dulje, beba će nastaviti sa “strategijom” koja će spriječiti mamin ili tatin odlazak. Strah od odvajanja u najranijoj dobi ublažit će zagrljaji i poljupci te povjeravanje djeteta ljudima kojima ono vjeruje.