Meditacijom do znanja o onome što jest, što je bilo i što će biti

Akaša zapisi ili Akaša kronika, među onima koji se bave ili zanimaju za razne duhovne tehnike, poznata je kao nematerijalno ‘mjesto’ u kojem se nalaze sva znanja o onome što jest, što je bilo i što će biti u povijesti ljudskog roda. Do informacija iz Akaša zapisa dolazi se raznim meditativnim tehnikama.

Ervin Laszlo, prof . filozofije znanosti, član Mađarske akademije znanosti, autor više od 70 knjiga među kojima je i ‘Znanost i Akaša polje’ iznio je teoriju o torzijskim valovima koji se nikad ne troše, a šire se do najudaljenijih dijelova svemira bez gubitka energije i tako postoje vječno te interferiraju s drugim torzijskim valovima.

Nadalje, tumači da postoje torzijska informacijska polja u kojima su kodovi svega što je ikada ostavilo svoje tragove u svemiru. To bi značilo da postoji zapis svake pa i najmanje misli koja je ikada promišljana i svakog pokreta ikada napravljenog. Laszlo to informacijsko ili torzijsko polje naziva i A-poljem, prema sanskrtskoj i vedskoj riječi za svemir – Akasha.

Prema drevnoj istočnjačkoj duhovnosti, povijest je napisana unutar Akasha polja pod nazivom Akasha kronika, odnosno ‘knjiga života’ koja zapisuje sve što se ikada dogodilo ili će se dogoditi u svemiru. Akasha kronika ili zapisi sadrže priču svake duše koja je ikada živjela na ovom planetu. 

Dražen Radaković, za sada jedini certificirani terapeut TNI instituta (The Newton Institute) u Hrvatskoj, najpoznatije ustanove za regresoterapiju u svijetu, i sam je kroz rad sa svojim klijentima imao uvid u Akaša zapise o čemu kritički govori za Astral. 

Radaković vodi i vlastite škole samohipnoze, hipnoze i regresoterapije te je autor knjiga ‘Hipnoza za svakodnevnu primjenu’, ‘Život između smrti i ponovnog rođenja’ te ‘Gay kod’. 

Duhovni svijet je realniji od osjetilnog

Sredstvima obične povijesti čovjek može naučiti samo mali dio od onoga što je čovječanstvo doživjelo u prapovijesti. Povijesni dokumenti osvjetljuju samo nekoliko tisućljeća. Ono što nas arheologija, paleontologija i geologija mogu naučiti je vrlo ograničeno. Štoviše, sve što je izgrađeno na izvanjskim dokazima je nepouzdano. Treba samo promatrati kako se promijenila slika nekog događaja ili naroda, ne tako udaljenog od nas, kada je otkriven neki novi povijesni dokaz.

Dovoljno je samo usporediti opise jednog istog zbivanja iz pera različitih povjesničara da bi se ubrzo shvatilo na kakvim se nesigurnim temeljima stoji kada je riječ o ovim stvarima. Sve što pripada vanjskom svijetu osjetila podložno je vremenu. I, dalje, vrijeme razara ono što je nastalo u vremenu.

S druge strane, izvanjska (materijalna) povijest je ovisna od onoga što je sačuvano u vremenu. Nitko ne može reći da je sačuvano ono što je bitno, ako se zadovoljava materijalnim svjedočanstvima. “Sve što nastaje u vremenu ima svoj izvor u vječnom.

Ali vječno nije pristupačno osjetilnoj spoznaji. Ipak, putovi za percepciju vječnog su otvoreni za čovjeka. On može razviti sile koje drijemaju u njemu tako da bude u stanju spoznati vječno. Na određenom visokom nivou svoje spoznajne moći, čovjek može prodrijeti do vječnog izvora stvari. Čovjek proširuje svoju spoznajnu moć ako nije ograničen samo na vanjske dokaze u vezi sa znanjem o prošlosti. Tada on može vidjeti u događajima ono što čula ne mogu percipirati, onaj dio koji vrijeme ne može uništiti. Činjenica je da je ta povijest pisana drugačijim slovima od obične povijesti. U teozofiji se to naziva ‘Akaša kronika’.

Našim jezikom je moguće dati samo blijedi pojam o toj kronici, budući da naš jezik odgovara svijetu osjetila. Ono što je opisano našim jezikom odmah poprima karakter ovog osjetilnog svijeta. Neiniciranom, koji se još ne može uvjeriti u realnost odvojenog duhovnog svijeta putem svog vlastitog iskustva, onaj tko je iniciran izgleda kao vizionar, ako ne i nešto gore. Onaj koji je stekao sposobnost percepcije duhovnog svijeta putem svog vlastitog iskustva dolazi do spoznaje prošlih događaja u njihovom vječnom karakteru.

Oni ne stoje pred njim poput mrtvog svjedočanstva iz prošlosti, nego se pojavljuju u punom životu. U nekom smislu, ono što se odigralo događa se pred njim. Oni koji su inicirani u čitanje takvog živog pisma mogu gledati unatrag u puno udaljeniju prošlost od one koju prikazuje materijalna povijest i - na bazi direktne duhovne percepcije - oni također mogu opisati puno pouzdanije one stvari o kojima govore materijalni povijesni događaji.

Da bi se izbjegao mogući nesporazum, treba reći da duhovna percepcija nije nepogrešiva. Nitko nije slobodan od greške na ovom polju, bez obzira na to koliko visoko stajao. Zato ne treba prigovarati kada priopćenja ne odgovaraju jedno drugome, mada su predanost i točnost motrenja ovdje puno veća nego u materijalnom svijetu osjetila.

Ono što različiti inicirani mogu izvijestiti o povijesti i prapovijesti u bitnom će se slagati. Takva povijest i prapovijest postoje u svim mističnim školama. Inicirani opisuje bitno isto stvari u svim vremenima i na svim mjestima. (Iz uvoda knjige ‘Akaša kronike’, teozofa Rudolfa Steinera)

Razgovor s Draženom Radakovićem:

Što su Akaša zapisi i kada ste i kako otkrili informacije o tome?

Najprostiji izraz za Akašu bio bi Knjiga Božjih sjećanja. To je spremište svih formi, riznica u koju se iz beskonačnog ulijevaju bogatstva Univerzalnog Uma. Univerzalni je Um najbogatije spremište svih ideja koje se dalje utjelovljuju u sam svemir. Akaša je mjesto na kojem podsvijest pohranjuje podatke. Sve promjene stanja našeg karmičkog računa pohranjene su u Akaši.

Ona je golema arhiva u kojoj se nalaze bilješke o svim postupcima svih ljudi u svim životima. Tamo je pohranjeno sve što se ikada dogodilo u svemiru. Mogli bi ju zvati i 'psihička arhiva'. U Akaši su pohranjeni postupci, sve misli i sve reakcije svakoga od nas u svim životima. Ja sam informacije dobio kroz rad sa ljudima, ali i proučavajući zapise i materiju o toj temi, budući da mi je to posao. Dosta smo o tome učili i na TNI (The Newton Institutu) čiji i jesam terapeut. Mogli bi reći da je C.G. Jung sa svojim 'kolektivnim nesvjesnim' nekako naslutio Akašu, iako ne do kraja. 

Kako se može doći do informacija koje se nalaze u Akaša zapisima?

Jako teško. Mora postojati dobar razlog za to. Tamo se ne ide iz razonode. Naime, može se pokušati na taj način, ali to neće proći. Duša, koja je još u tijelu, da bi došla tamo mora biti izuzetno čista, otvorena i imati jasne namjere, a ponekad ni to nije dovoljno. Kako radim seanse ŽIŽ-a (Život između života) koje obuhvaćaju prošloživotne regresije kao i život između smrti i ponovnog rođenja, mogu reći da klijenti nekad zalutaju tamo i dobiju posebne uvide. No ne često.

Čak ni njihovi vodiči koji se više ne utjelovljuju i nemaju ljudske 'prljavštine', odnosno na pate od strasti, želja, pohlepe, egoizma, ne idu tamo 'tek tako'. Za to mora postojati dobar razlog. Ponekad duša s tog mjesta mora dobiti neku informaciju oko bolesti ili slično. Ponekad klijent i nije bio duhovan pa je došao tamo. Nema pravila. Jedna od najzanimljivijih, a po meni najintrigantnija priča o međuživotu dolazi od Waltera Cowana, američkog industrijalca, poklonika Sai Babe, kojeg su neki smatrali utjelovljenjem samoga Boga.

Priču je zabilježio dr. John Hislop, profesor koji je bio svjedok ovog događaja. Walter Cowan preminuo je iznenada na Božić 1971. od srčanog udara. Njegovo tijelo bilo je prevezeno u bolnicu kolima hitne pomoći i tu je utvrđena smrt. Njegova žena molila se za pomoć Sai Babi. Kasnije se vratila u bolnicu, gdje je našla muža živog. Dr. Hislop potvrdio je da je Amerikanac u bolnicu stigao mrtav, a doktor koji ga je pregledao zatvorio mu je usta i nos vatom te ga prekrio plahtom. Walter je ispričao:

“Osjećao sam se vrlo mirno, u stanju blaženstva, a Sai Baba je bio pokraj mene. Iako je moje mrtvo tijelo ležalo na krevetu, misli su mi bile aktivne dok me Baba nije vratio u život. Strah od smrti potpuno je iščezao. Tad me Sai Baba poveo u golemu prostoriju u kojoj su stotine miljele naokolo. Bila je to prostorija u kojoj su bili podaci o svim mojim prošlim životima (Akaša). Baba i ja smo stajali pred sudom. Vrhovni sudac dobro je poznavao Sai Babu i tražio je da vidi podatke o mojim životima. Bio je vrlo dobar i osjećao sam da će njegova odluka, ma kakva ona bila, biti ono najbolje za moju dušu.“ 

Walter Cowan tada je opisao velik broj svitaka napisanih na mnogim jezicima i Sai Babu koji ih je prevodio: ‘Neki od njih odnosili su se na zemlje koje nisu postojale već tisućama godina. Kako se čitanje nastavljalo, postajalo je očito da su najvažniji bili moji motivi i karakter, a ja sam se zalagao za politiku mira i duhovnosti.

Nakon otprilike dva sata završili su s čitanjem svitaka. Sai Baba mi je rekao kako nisam završio posao radi kojeg sam se rodio i molio je suca da me vrati njemu kako bih dovršio svoju misiju širenja istine. Sudac je pristao. Slučaj je time bio završen i nevoljko sam se vratio svom tijelu.’ Ovaj posjet Akaši bio je iz očite potrebe, a vodič je bio Sai Baba koji je to mogao i ostvariti.