Mevludin: Oteti i nestali su mi se najviše urezali u pamćenje

Čime se točno bavite i kako je zapravo počeo vaš put?

Bavim se parapsihologijom od svoje šeste godine, tada sam prvi put osjetio da imam vizije. S godinama se taj dar, koji sam naslijedio od svog djeda, razvijao i vezao uz mene, vizije u formi slika postajale su sve jače. No ja se konkretno bavim telepatijom. Završio sam medicinu, zvanje fizijatra, a parapsihologija, odnosno razvijeno šesto čulo ili treće oko mi pomažu da bolje dijagnosticiram i otkrijem probleme kod ljudi.

Moji uspjesi najbolje govore o mojim pothvatima i nastojanjima, a o svemu smo već pisali u Astralu. Prisjetit ćemo se samo nestanka Larisse Biber iz Austrije. Obitelj se nakon svega i javno zahvalila novinama 24sata, jer sam pomogao u otkrivanju nestale djevojke. Moje prognoze su bile najuvjerljivije i nažalost su se u cijelosti obistinile.

Vidio sam i da će Ivi Sanaderu dokazati krivicu te da će završiti u zatvoru, da će se Severina udati za ‘kralja bakra’ i dobiti sina, ali da neće dugo ostati u braku. Predvidio sam i njezin drugi brak, vidio sam mlađeg muškarca iz muzičke branše koji se neće baviti muzikom. To je njen sadašnji muž, s kojim nažalost neće ostati u braku.

I za obitelji Mamić sam prognozirao opasnost pa i ranjavanje dotičnog gospodina, utaje poreza i ostale nepravde. Priča će se i nastaviti, otkrit će se mnoge druge loše stvari i poroci. Predvidio sam i zemljotres u Hrvatskoj, poplave, smjenu Jadranke Kosor, dolazak prve predsjednice na vlast.

No građani će i dalje biti nezadovoljni situacijom koja će se i dalje komplicirati. Mnoge druge moje prognoze vezane uz javne ljude i svjetska zbivanja također su se obistinile. Pravog parapsihologa, u moru vidovnjaka i iscjelitelja, najlakše je prepoznati po njegovim rezultatima. On će znati kako otkriti karakteristike prošlosti, kako se osjećate u sadašnjosti, a onda i vidjeti te prognozirati s velikom točnošću što vas očekuje u budućnosti.

Svi koji obećavaju izlječenja, vraćanje voljene osobe, skidanje crne magije i uroka zapravo lažu i iskorištavaju naivne ljude kojima nedostaje rješenja i utjehe. Uzimaju novce, osobito iscjelitelji koji samo pogledom i dodirom navodno liječe čak i najteže bolesti. Sve je to jedna velika laž, riječ je zapravo o šarlatanima i prevarantima.

Tko god kaže da to može uraditi, ne govori istinu. Ako bi to bilo točno, onda nitko ne bi bio niti bolestan, niti nesretno zaljubljen, niti alkoholičar, već bi svi živjeli u skladu, ljubavi i ljepoti. Samo lakovjerni vjeruju u takve stvari. Mnogi me pitaju i za uroke, no moram im reći da se svatko tko vjeruje u boga nema čega bojati, trebao bi se barem jednom na tjedan pomoliti i zahvaliti bogu.

Oče naš je najbolja zaštita. Za obraćanje bogu nam ne treba nitko treći, jer najbolje je kada to sami činimo, svaki na svoje način. Tada bog najviše pomaže.

Što vam se najviše urezalo u pamćenje u radu s ljudima ili ako možete izdvojiti neki poseban slučaj?

Sjećam se slučaja jednog dječaka koji je nestao u sarajevskoj Dobrinji gdje je 1991. bio bačen u vodu s nepunih pet godina. S policijom sam ga našao u vodi. Na mene je ostavio dubok trag, osjetio sam veliku tugu i razočaranje. Pomogao sam u pronalasku jedne djevojke iz Banja Luke, također je bila u vodi.

Mnogi su znali da sam pomagao, no nisam smio s time izlaziti u javnost. Sjećam se dobro i slučaja nestanka jednog poznatog nogometaša, pomogao sam ga locirati, ali i otkriti što se krije iza svega. Radi se o malom Maku Varešanoviću, s policijom sam ga pronašao, srećom živog i zdravog.

Moram priznati da u svim tim slučajevima nisam uzeo nikakve novce, želio sam zauzvrat čuti samo jedno veliko hvala. Urezale su mi se u sjećanje i djevojčice koje su bile otete, njihov otac je bio poduzetnik koji drži lanac benzinskih pumpi. Pomogao sam policiji da lociraju djevojčice. Riječ je o poznatoj obitelji Ahmetlić.

Osjetim razočaranje ako mi se ljudi ne zahvale, no najveće mi je zadovoljstvo ako ipak uspijem pomoći. Naravno da čovjek u takvim situacijama postane neopisivo emotivan, naročito ako su djeca u pitanju. Dogodi se da i mjesec dana nakon slučaja proživljavam unutarnju traumu i šokove, osobito ako pronađem mrtvu osobu. Za sve što sam naveo postoje dokazi i snimke, rezultati govore sve o meni.

Posebno me zainteresirao slučaj momka koji je radio u Bugojnu. Vidio sam, nažalost, da je došao do svoje vikendice, uzeo sajlu iz auta i zatim se objesio. Sve smo pokušali spriječiti, ali nismo uspjeli, bilo je prekasno. Počinio je samoubojstvo jer je plaćao dug svojoj rodici, a direktor ga je pritiskao da vrati novac. Takav divan dečko zbog novca je sebi oduzeo život.

No mnogo je još slučajeva na kojima sam radio, doživio sam mnogo tuge, razočaranja, ali i sreće od ljudi kojima sam pomogao. Mnogo je ljudi nestalo tijekom rata, a potrage su nastavljene i kasnije u poslijeratnom razdoblju.

Bio sam upoznat sa slučajevima od gotovo 700 ljudi, ponajviše ljudi iz Srebrenice i Vukovara, ali i s drugih ratišta. I nakon rata mnogi su ljudi odlazili od kuće, nestajali, ponekad zbog bolesti a ponekad zbog drugih problema, većina nikad nije pronađena.

Iz vašeg iskustva, što ljude u regiji najviše muči i za što im najčešće treba pomoć?

Ljude najviše zanima hoće li izgubiti posao, hoće li biti sretni u braku... Mnogo bračnih parova zove zbog djece, jer ih muči sterilitet, a zovu i zbog raznih bolesti. Nažalost od brojnih institucija, uključujući zdravstvene i socijalne službe, ponekad nema previše pomoći. Ljudi tada traže pomoć od kojekakvih vizionara, iscjelitelja i drugih koji iskorištavaju ljudsku nevolju ali i glupost.

Nažalost institucije kaskaju u mnogim stvarima pa smo svjedoci da zbog toga gotovo svaka ulica ima nekog vidovnjaka ili iscjelitelja kojima ljudi daju velike novce, a zauzvrat ne dobivaju ništa. No mogao bih izdvojiti i dobre stvari, primjerice Psihijatrijsku bolnicu Sveti Ivan u Zagrebu, koju preporučujem svima koji imaju psihičkih problema. Posebno bih pohvalio ravnatelja i velikog humanista prof. prim. dr. sc. Igora Filipčića.

U Astralu i dnevnim novinama 24sata dao sam više od 2000 odgovora, no ljudi moraju shvatiti da, iako će većina doći na red, moraju biti strpljivi. Moje je da im na direktan, istinit i otvoren način kažem ono što vidim. To je najčišće i najpoštenije. Istina je ponekad i bolna, no bolje je da čovjek zna kako stvari stoje, nego da se zavarava i samo produbljuje problem. Živjeti u laži ne vodi ispunjenom i sretnom životu.