Miroslav Ćiro Blažević: Nisam čovjek koji se voli odmarati

Pedeset godina sam trener, a kad bih zbrojio dane koje sam se odmarao, ne bi se skupilo ni dva mjeseca. Bojim se odmora, već treći dan budem lud, govori Ćiro Blažević (78) koji trenutačno boravi u Kraljevici. 

Lošije zdravstveno stanje odvelo ga je na prisilni odmor. Problemi su, kaže, ozbiljni, ali nisu nerješivi. Promijenili su mu lijekove, a i tih nekoliko dana mirovanja teško mu pada. Čak ni ribolov, u kojemu većina njegovih sumještana uživa, ne može primiriti nemiran duh.

- Išao sam jednom s prijateljem u ribe i bio bih se najradije bacio u more. Svaka čast ribarima, moraju imati osobito strpljenje. To je odmor za ljude drukčije od mene. Ja naprosto moram raditi - kaže trener svih trenera. Radu i disciplini, priznaje, od malih ga je nogu naučio život. Kad bi svi koji mu danas zavide morali proći njegov put, odustali bi i nijedan mu, tvrdi, ne bi zavidio. Davnih je godina kao ekonomski emigrant došao u Švicarsku, istodobno je bio igrač, trener i radio u jednom atelijeru za dekoraciju. No zaradom se nije mogao pokriti. Stanarina je, prisjeća se, bila 500 franaka, a njemu bi ostajalo 400. 

- Moja supruga Zdenka, kao profesorica matematike i fizike, četiri sata dnevno prodavala je salatu da bismo preživjeli. U Švicarskoj ne postoji ‘posudit ću’, samo ‘imaš ili nemaš’. Okrutno djetinjstvo i kasnije egzistencijalne teškoće  obilježili su me za cijeli život - priznaje. Nevolje su doista počele s prvim danima života. Sestra ga je, vozeći ga u kolicima, slučajno gurnula ispod užarene pećnice gdje se pekla pita, pa i danas ima izgoreni nos. Nadimak Ćiro dobio je prema lutku iz predstave nekog trbuhozborca. Kako je imalo pogrdno značenje, ogorčena baka nagovorila ga je da svakom tko ga tako nazove, kaže: “Ćiro ti glavu odsjek’o i na štapu ti je nosao”. Kad bi Ćiro to profrfljao, nastao bi grohot i još više bi ga tako zvali. Pamti ulazak Nijemaca u Travnik i sebe kao dijete koje je maltretiralo oficire.  

- Došao bih jednom i upitao koliko je sati. On izvadi džepni sat i odgovori, a ja isto pitam drugoga. Nisu se ljutili. Nikad poslije ni jedna vojska nije na mene ostavila takav dojam, a nagledao sam se ih se od Koreje, Kine... Zločine koje su Nijemci počinili svatko normalan osuđuje, ali i danas mi je pojam spremnosti - njemački vojnik. I kad je Ivica Kostelić rekao da je spreman kao njemački vojnik, svi su se uzjogunili. Nakon njega upitali su mene ‘kako sam spreman’, a ja kažem - kao Ivica Kostelić. 

Sjeća se oca koji je u Hrvatskom domu skrivao Židove i Srbe, mada su mu dva sina bila ustaše. Zato se, kad je rat završio, povlačio u bleiburškoj koloni. 

- Cijela delegacija iz Travnika, njih sedam komesara, išla je vratiti Matu u Travnik i postavili su ga za direktora ugostiteljskih objekata. Bio je omiljen, ali se nismo mogli osloboditi etikete koju je obitelj nosila - klerofašista. Sjećam se i da sam, kad su partizani ušli u Travnik, hodao preko leševa kako bih došao do crkve i ministrirao. Gledao sam majku kako umire od tuge jer su joj dva sina poginula. Maltretiranje obitelji prestalo je kad sam sa 16 godina postao juniorski prvak Jugoslavije u skijanju - govori i dodaje da je tada, na minus 20, 30 stupnjeva na Jahorini bio u flanelastoj košulji. Jer veste ili jakne nije bilo. Odrastanje ispunjeno kalvarijama imalo je i duhovitih trenutaka. Uživao je voziti bicikl bez ruku, a kao devetogodišnjak, kad bi otac zaspao, ukrao bi motor. Susjedi su me vidjeli i tužili, a otac im nije vjerovao. Pitao me je li istina, a ja kažem: ‘Kakav motor? Gdje ću ja to voziti?’. 

Kad je došao u Švicarsku, već je naučio da se bez izuzetna rada ništa ne može napraviti. Neimaština ga je odredila, pa je rano shvatio koliko je važno imati moć. A ne možeš je imati, kaže, ako nemaš novac.

- U Švicarsku nisam došao kao nogometna zvijezda, ali osam godina poslije, postao sam švicarski izbornik. Prvi stranac izbornik u povijesti švicarskog nogometa. Uzeo sam klub koji nitko nije htio, u četvrtoj ligi, i dizao ga svake godine do prve lige. Svratio sam na sebe pozornost, počeli su pisati da sam najbolji trener na svijetu. I tu sam se zeznuo. Povjerovao sam da jesam najbolji na svijetu i rekao sam sebi: ‘Što ja tu radim? Najbolji igrači na svijetu ovi su s našeg podneblja’. Vratio sam se u Hrvatsku, a moja Zdenka nikad nije htjela napustiti Švicarsku - kaže. Žene su mu najvažnije na svijetu, a Ćiro tvrdi da je bio s njih nevjerojatno malo. Za razliku od nogometaša, njega, kaže, nisu ganjale. 

- Nije slučajno da mi viču Ćiro pederu. Nikad mi se nije mogla žena ubaciti. Ako je koja i probala, odmah sam je okvalificirao kao drugorazrednu. Ne priznajem žene koje osvajaju muškarce. Te koje se ubacuju su s felerom - kaže.

Svoju životnu suputnicu Zdenku upoznao je u Rijeci. Imali su unajmljene sobe na istom katu, a Ćiro ju je ponekad vespom vozio u školu. Zdenka je bila maturantica, a Ćiri je tada bilo 27 godina. 

- Imao sam veliku ljubav u Sarajevu, ali nije bila na dobru glasu. Otac je htio pričati s njom, a ja nisam dao. Rekao sam mu da se ne miješa. No onda je došla majka. A ona je na mene imala takav utjecaj da je mogla čak i ljubav moju ugušiti. Sarajka joj nije odgovarala, a Zdenka jest. Cijeli život sretan sam s njom, ne bih izdržao 50 godina da nisam - govori Ćiro koji je uz suprugu bio u najtežim trenucima. 

Kad je Zdenka imala tešku prometnu nesreću i zamalo izgorjela u automobilu, liječnici su joj davali tri posto izgleda da preživi. Ćiro je tada, kaže, ostavio sve, i novac i nogomet, da je spasi. Brak je 50 godina skladan zahvaljujući Zdenkinoj mudrosti. 

- Stalno se pitam zafrkava li me zapravo. Našla mi je jednom plavu dlaku na tamnom kaputu i rekla: ‘Gledaj kakve prijatelje imaš. Netko ti je stavio dlaku da nas posvađa’. 

U braku su rođene dvije kćeri, Barbara i Katarina, te sin Miroslav. O sebi kao ocu kaže da je bio strog, ali i najbolji. 

- Ako nisi strog, odoše djeca na stranputicu. Kad su Barbari bile četiri godine, poželjela je lutku. U džepu sam tada imao pet franaka. Lutka stoji baš toliko, kao i pizza što sam htio večerati. I umjesto večere kupio sam joj bebu - govori.  Upravo uz djecu vezani su i trenuci kad je jedini put u životu osjetio nemoć. 

- Kad se na Sušaku rodila Barbara, doktor Margan izađe i kaže ‘kćer’. Ja ga pošaljem u onu stvar, a on odgovori istom mjerom. I ponovi: ‘Kćer je’. A ja hoću sina, hoću nasljednika. U švicarskom Sionu izađe časna sestra i kaže: ‘Kćer’. Znam da ne laže i ne mogu je opsovati. Idem uz stube i suza suzu goni, nemam sina. Kad sam napokon dočekao sina, nije me bilo kod kuće jer me gazda istjerao na cestu, a ja tražio posao da prehranim obitelj. I tako Barbara koja je već bila curica bratu da ime Miroslav. A ja sam htio da se zove Joško ili Anto, po braći. Zbog tih sam se stvari osjećao nemoćnim - govori. Tada je, kaže, shvatio da je odgovornost prema poslu jača i od mladenačke želje da dobije sina. Nogomet čine mala zadovoljstva i velika razočaranja. Velika je, govori, radost kad osvojiš prvenstvo, ali kad dobiješ nogu pa hodaš ulicom i ne znaš hoćeš li imati drugi posao, još je veće razočaranje. Unatoč svemu, nikad nije ni pomislio, a kamoli izrekao: ‘K vragu i nogomet, što mi to treba?’. 

- Ništa drugo ne znam raditi u životu, što god sam probao, propalo je. Kad sam zaradio neki novac, probao sam mešetariti na burzi i sve sam izgubio. Nije slučajno da sam napravio to što jesam. Od UEFA-e sam dobio dva priznanja - za prvog trenera svijeta i najveće skokove na ljestvici kada sam Hrvatsku sa 100. doveo na 26., a potom i na treće mjesto. Vatreni, koji su 1998. briljirali, poštovali su ga, a istodobno i voljeli. Određivao im je kada će jesti, spavati, trenirati, nisu smjeli ustati od stola dok im nije dopustio. Sedam godina poslije, priznaje, vodio je svoje športske vitezove bez konflikta. Redom ih je nazivao sinovima, ali danas priznaje da mu je Bokšić bio ljubimac. Nakon uspjeha koji do danas nitko nije ponovio, za Ćiru više nema mjesta u hrvatskom nogometu.

- Jebem ti državu i hrvatski nogomet u kojemu je Mamić apsolutni gazda, a Ćiro u outu - žestoko će. Zadovoljština mu je druženje s ljudima. Ne može proći Gajevom ulicom, a da ga ne zaustavi barem 20 mladih ljudi. A prijatelji koji sjede u kafiću i čekaju da im se pridruži redovito ga pitaju kako to izdržava.

- Kad toga više ne bude, neće biti ni mene. Najsretniji sam na svijetu kad me traže autogram i kad se slikam s njima. To znači da sam još živ. Mobitel mu ne prestaje zvoniti, širok je krug njegovih prijatelja, no Ćiro se nikome ne žali.

- Cijeli život imam velikih problema, ali nikome o njima ne govorim. Posebice ne danas, kada su svi u nevoljama. Zašto bih još i ja nekome natovario svoje probleme na leđa? Nisam se tužio ni kad mi je najteže bilo. Zatvorim se tada u tamu svoje kože i borim se sam sa sobom. Danas sam jako nesretan jer teško nosim svoje godine. Znam da iznutra nisam star, a izvana jesam. I opet je tu jedna nemilosrdna borba, ali se i dalje borim - kaže. Stres ga ne brine, živi sto na sat bez obzira na liječničke savjete. 

- Bez obzira na to što psiholozi govore, stres je sastavni dio moje egzistencije. Bez njega mi nema života. Svi bez stresa, ovi jednaki, melankolični, ti ne mogu biti treneri - kaže.

Uživa u svojih šest unuka, brine se o njima, ali ističe, jednako je strog kao i prema svojoj djeci. Pobornik je discipline u svakom pogledu. Redovito ide i u Travnik gdje više nema nikoga.

- Ostali su samo grobovi. Ni kuće više nema, ne postoji. Idem redovito roditeljima na grob, tamo mi je i brat pokopan - sjetno govori trener svih trenera koji nakon odmora opet pakira kovčege i kreće put Kine. 

U ribolovu sam se nedavno od muke zamalo bacio u more

Čak ni ribolov, u kojemu većina njegovih sumještana uživa, ne može primiriti Ćirin nemiran duh.

- Išao sam jednom s prijateljem u ribe i bio bih se najradije bacio u more. Svaka čast ribarima, moraju imati osobito strpljenje. To je odmor za ljude drukčije od mene. Ja naprosto moram raditi! 

Svoju sam Zdenku upoznao u Rijeci dok je bila maturantica 

Imali smo unajmljene sobe na istom katu, ponekad sam je vespom vozio u školu. Njoj je bilo 17, a meni 27 godina. Svidjela se jako mojoj majci. Cijeli sam život sretan s njom, ne bih izdržao 50 godina da nisam! kaže Ćiro.  

Liječnici mu savjetuju, ali...

Živim sto na sat, ne znam drukčije. Stres je sastavni dio moje egzistencije, bez njega mi nema života. Velika sreća su mi moji unuci! 

Preuzeto iz tjednika SuperMile - svake srijede besplatno ekskluzivno uz 24sata!