Morske roditeljske patnje, gay mame i tate i umjetna molitva

Posljednja dva tjedna sam štrajkala. Jednostavno mi je se nije dalo tražiti vezu za internet i tipkati po tastaturi. Zaključila sam da je u redu da se od mene odmore oni kojima idem na živce, a oni kojima sam okej – ionako neće zamjeriti. Jednostavno sam se prepustila uživanju, ako se to tako može nazvati kad je jedan od suputnika na odmoru 2,5-godišnjak. Čak sam i jednu knjigu pročitala. Cijelu. A imala je preko 300 stranica.

Nekoliko mi je stvari okupiralo misli na godišnjem. Jedna od njih bila je količina stvari koje prosječan roditelj mora nositi kada ide na običan, čak bih rekla vrlo skromni (prokleta bila recesijo) godišnji s djecom. Prošle godine nosili smo nekakav pojas za napuhavanje s krovićem koji se ni uz najbolju volju nikada nije dao ni jednostavno napuhati, a bome niti ispuhati, zatim kolica, pokoji autić, loptu...

Nikako u vodu...

Uglavnom cijelu torba stvari, a i pune ruke, ne bi li nekako priskrbili sat do dva kakvog-takvog primirja na plaži. Onda sam shvatila i da postoje dvije kategorije djece. Jedna su ona koja ne izlaze iz vode dok ne poplave, a očajni roditelji prijete im kojekakvim kaznama. Druga su ona koja se prema vodi ponašaju kao da je solna kiselina, a očajni roditelji kipe od nervoze i smišljanja kako da ih utjeraju u vodu. 

Moj sin spada u ovu drugu kategoriju. Vodu nikakvu i nikad ne voli. Morsku pogotovo. Cijeli taj koncept odlaska na plažu mu se uopće ne sviđa. Lani se recimo u maniri filmske dive čim bi vidio da slažemo ručnike za plažu doslovce primao za glavu i tvrdio da mu se spava. A mom sinu se nikad ne spava. Budući da nisam na to reagirala onda bi glumio da silno mora u šetnju, a kada bi i to ignorirala, onda bi se derao kao da ću ga natapati najmanje sat vremena u već spomenutoj kiselini. Nisam se predavala. Uporno sam svaki dan išla na plažu. A on? On bi se derao, onda bi odustao od plakanja, ali bi nadureno i potpuno odjeven (jer bi se doslovce ukočio kad bi ga krenula skidati) sjedio u tom prokletom pojasu. 

Nakon nekih 45 minuta bi sa smiješkom ustvrdio da sad možemo razgledavati rasvjetne stupove na plaži. Ove godine je bio manje-više isti scenarij osim što nismo imali pojas već kita na napuhavanje, a on bi se ipak u nekom trenu razodjenuo. Nešto je veći pa se glasnije dere što bi značilo da bi uvijek, usprkos Ostojićevim super brojkama i velikom broju turista, imali mjesta na plaži. A ušao je u vodu tek kad mu otac dosjetio prevare uvjerivši ga da ako uđe u vodu da će vidjeti Nema i Doru (aktualna je Potraga za Nemom). I da, umjesto rasvjetnih stupova ove je godine gledao kamp prikolice, a i tu i tamo bi se dao nagovoriti na sladoled.

Usvajanje i umjetna oplodnja

Druga tema koja me na godišnjem kopkala jest trebaju li gayevi usvajati tu djecu ili ne. Vrisnulo je to s par naslovnica pa sam se i ja priupitala. Nemam ja ništa protiv pedera međutim osobno bih prije izabrala hetero nego homoseksualan par. Zašto? Zato jer mislim da će tom djetetu biti lakše u životu objašnjavati da ima mamu i tatu, nego dvije mame ili dvojicu tate. Priče o tome kako mi neki gay roditelji neće biti dovoljno dobri uzori smatram apsurdnim jer danas niti u jednoj obitelji nisu uloge određene po spolovima. 

Ja sam recimo zeznutiji roditelj. I stroži. I sigurna sam da će prvi šamar pobrati od mene, a ne od muškog roditelja. Druga stvar koja me u toj priči nervira jest bacanje pijeska u oči. Napuštena djeca kod nas godinama čekaju prije svega birokratsku šansu da ih netko posvoji i u tom kontekstu mi je bespredmetno raspravljati hoće li ih posvojiti gay ili ne-gay. Ajde riješite vi to što nema registra, što stoljeće treba proći da se nasilnim alkoholičarima i zlostavljačima oduzme roditeljska skrb pa onda raspravljajte tko će i kako odgajati tu djecu.

I treća stvar za koju mi je bubu u uho bacila jedna moja revna čitateljica jest potpomognuta oplodnja. Osobno, nije baš da mi je trebala pa se nisam nikad puno ni zamarala oko te teme. Ali da jest, ne bi mene neki Milinović i katolici koji se mole za spas odbačenih jajnih stanica ili za što već spriječili da obiđem sve klinike svijeta. Poštujem ja i pravo na drugačije mišljenje. U ovom slučaju možda jače nego u ikojem drugom. Jednostavno shvaćam i prihvaćam da je nekome nepojmljivo zbog vjere ili odgoja da se djeca 'stvaraju' u epruveti. I drago mi jer postoje ljudi kojima je to nepojmljivo. 

Drago mi je jer vjerujem da se upravo ti ljudi, ni nitko njima bitan nikada nije našao u situaciji da ne može imati dijete. Osobno znam tri para koji su 'umjetno' radili djecu. Među njima je i jedna moja studentska kolegica. Na faksu smo si bile okej, nikad isto društvo, ali uvijek nekako drage jedna drugoj. Nisam tada razmišljala tko će od nas i kako dobivati djecu. Onda sam jednom, a bila sam trudna, na televiziji ugledala nju kako plače. Ona i njen muž su pričali o tome koliko se vole i koliko silno žele imati dijete. Ali ne ide prirodno, a bome nije išlo ni umjetno. I rekla je da će možda pokušati još samo jednom jer nema snage slušati da se ni ovaj put nije primilo, da nikakvo srce ne želi zakucati uz njeno srce...

Plakala sam gledajući njenu tugu i iskrenu duboku patnju. A ja ne plačem. A onda sam prije malo više od godinu i pol čula da je trudna. Da je uspjela, on i njen voljeni muž, da su uspjeli liječnici, da je uspjela znanost, da im je svima Bog dao zeleno svjetlo. Jer bez njega to ne bi išlo ma koliko se protivnici umjetne upravo u njega kleli. I baš sam bila sretna zbog njih. Srela sam je prošle srijede. Nju i njenu umjetnu kćer koja je, moram biti posve iskrena, jedna predivna prirodna plavuša. Njena mama kaže da je malo ćelava, ali šta ja znam. Ja sam u njoj vidjela samo ljepoticu, pobjednicu i sretnu djevojčicu koja još uvijek nije svjesna koliko je njeni roditelji vole. Ja se ne molim i ne idem u crkvu, ali za takve bi se pobjede uvijek molila.